"Ako novac više fizički ne postoji, onda ili ga je netko uništio ili potrošio. Rok je 15 dana za dobrovoljno ispunjenje obaveze. Ako ne plate u tom roku, a budimo realni… Onda stvar preuzima Državno odvjetništvo uz proces prisilne naplate. To će biti jako težak spor, mučan postupak, ovo je izjava koja ne ulijeva nadu, koja kaže da novca nema. Pa kako će ga navući ako ga nema?", rekao je u razgovoru na N1 televiziji sudac Ivan Turudić, sudac koji je prvi sudio Ivi Sanaderu u slučaju INA-MOL, a donio je i presudu koja je postala pravomoćna 2014. godine, ali je zbog odluke Ustavnog suda suđenje krenulo ispočetka. Prije dva dana je Vrhovni sud potvrdio novu presudu Sanaderu i Zsoltu Hernadiju, šest godina zatvora za Sandera, a dvije Hernadiju, kojem se sudilo u odsutnosti. Osuđeni su jer su dogovorili da će za mito od 10 milijuna eura osigurati zaključenje "neosnovanih izmjena ugovora" o Ini u korist MOL-a, a dio tog dogovorenog mita, pet milijuna eura - je i isporučeno preko konzultantskih tvrtki, pa je "putovalo" preko Cipra do švicarskih računa.
"Isplata je dogovorena kroz zaključenje fiktivnih ugovora o savjetodavnim i drugim uslugama jednom trgovačkom društvu. Na taj način trgovačkom društvu je 2009. uplaćeno 5.000.000 eura što se trebalo isplatiti prvom optuženiku nakon određenog vremena. Do uplate druge polovice iznosa mita nije došlo", izvijestio je Vrhovni sud. Sanaderu je već i oduzeta imovinska korist u vrijednosti od pet milijuna eura koji su preneseni na "drugu osobu- trgovačko društvo", a tom "trgovačkom društvu je naloženo isplatiti oduzeti iznos u korist Republike Hrvatske".
To je tvrtka Roberta Ježića, nekada moćnog tajkuna i velikog Sanaderova prijatelja i suradnika koji je postao pokajnik i suradnik USKOK-a i opisivao "putovanje mita", te bi sada napokon trebala i uslijediti isplata tih pet milijuna "u korist Republike Hrvatske".
No, Robert Ježić je to mogao učiniti i mnogo ranije, i još od prvog Turudićeva suđenja cjelokupna hrvatska javnost je pratila uzaludnu potragu za tih pet milijuna kuna, te je i nakon ove presude ostalo otvoreno pitanje - gdje je točno novac koji je bio namijenjen za mito Sanaderu, je li odavno potrošen ili nije. Famoznih pet milijuna eura koje je putovalo preko računa tvrtki na Cipru, do Švicarske, i dalje je, zapravo, ostalo negdje nigdje.
"Gdje je novac, gospodine Ježiću?"
Upravo je s prvog Turudićeva suđenja ostala zauvijek upamćena situacija u kojoj se on obraća Robertu Ježiću i pita ga zašto još nije uplatio pet milijuna eura na račun Republike Hrvatske. Bio je to simbolični začetak upotrebe sintagme koja je ušla u opću hrvatsku kulturu kao svojevrsni znak nacionalnog mazohizma, kao potraga "di su pare" od svih onih koji su uspijevali mutnim poslovima u Hrvatskoj ekspresno doći do bogatstva, a onda bi uspijevali uzmicati svim organima gonjenja i sačuvati "pare" samo za sebe.
"Dakle, gdje je novac, gospodine Ježiću", pitao je sudac Turudić još u listopadu 2012. "Na računu tvrtke Dioki holding", odgovorio je tada Ježić. "Vi ste se obvezali vratiti ga u Republiku Hrvatsku, zašto to još niste učinili?", inzistirao je Turudić. A Ježić je ustvrdio da nije "dobio precizne upute kako da to učini". Turudić je predložio Ježiću da uplati milijune već tog dana, nakon suđenja, a Ježić je tada rekao da ne može, da mu treba 30 dana. Radilo se o tvrtki Dioki Holding, sa sjedištem u švicarskom gradiću Zugu, a Turudić je još jednom naglasio: "Gospodine Ježiću, sud vas ne drži samo za vašu riječ. Mi doista želimo da se taj novac pojavi ovdje."
Robert Ježić nije uplatio milijune ni 30 dana kasnije, niti godinama kasnije. Povremeno, kad bi se novinari sjetili zagubljenih pet milijuna Ježić je odgovarao da ih nije uplatio "jer presuda nije pravomoćna". Godine 2017. je na pitanje novinara pred sudnicom - hoće li ikada vratiti pet milijuna eura - odgovorio rezolutno: "Naravno da hoću!" A onda je na ponovljenom suđenju 2019. krenuo objašnjavati i gdje su se zagubili milijuni.
"Na taj novac plaćen je porez. Kasnije je kao zajam dan Dioki Holdingu, a nakon spajanja Xenoplasta (švicarske tvrtke u kojoj Ježić ima 10 posto vlasništva, a nije htio otkriti tko drži preostalih 90 posto, op.a.) i Dioki Holdinga ostao je upisan u poslovnim knjigama Dioki Holdinga, te predstavlja potraživanje", objašnjavao je Ježić. Rekao je da je ranije "brzopleto" obećao da će taj novac vratiti državi u roku od mjesec dana "ne vodeći računa o proceduri u Švicarskoj", no, da je taj iznos i dalje evidentiran kroz potraživanja od nekih drugih tvrtki. "U nekom određenom roku mogao bih ga prikupiti, ali ga danas nemam u cijelom iznosu na računu", rekao je Ježić 2019. i tako priznao da je on taj novac koji je sam u svojim svjedočenjima opisivao kao sumnjiv novac namijenjen mitu zapravo ukomponirao u svoje redovno poslovanje.
Također, zanimljivo je da poduzetnik koji je godinama uspješno vodio milijunske poslove u Švicarskoj, a i poznato je da ima prijavljeno i prebivalište upravo u Zugu, švicarskom gradiću koji odiše luksuzom, ali je poznat prije svega kao porezna oaza, i da živi na liniji Zug-Rijeka, nije 2012. baš poznavao švicarske propise te mu se pred autoritarnim nastupom suca Turudića omaklo obećanje da će milijune uplatiti za 30 dana.
Robert Ježić, zaljubljenik u jedrenje, u vrijeme kada je bio vlasnik Diokija i Novog lista
S jahti crvene elite u naručje HDZ-a
Robert Ježić je rođen u Rijeci, završio je pravo, ali je još kao mladić - zahvaljujući svojoj ljubavi prema jedrenju - radio kao skiper na jahtama bogataša i tako je, kako kaže sam u jednom romansiranom biografskom intervju, još 1985., dobio ponudu za posao u Phillip Brothersu, jednoj od tada najmoćnijih svjetskih kompanija sa sjedištem u New Yorku, a on je ponudu prihvatio i uskoro se zapošljava u njihovoj podružnici, tvrtki Phibro, sa sjedištem u Zugu. No, neki njegovi vršnjaci iz Rijeke kažu da nije u to vrijeme kasnog socijalizma bilo baš toliko mnogo jahti u riječkom akvatoriju da je Ježić slučajno upoznao menadžere Phillip Brothersa. Prisjećaju se da mu je uvelike pomagala činjenica da je bio nećak tada vrlo utjecajnog riječkog visokorangiranog partijca, Marijana Kalanja, a da je zahvaljujući tome i dobio mjesto da bude skiper jednog bivšeg moćnog direktora Ine, Branka Šrengera, koji je 1972. godine osnovao tvrtku Petraco u Milanu (a tvrtku je kasnije naslijedila njegova kći Inga, te uspješno posluje na svjetskim tržištima). Nakon posla u tvrtki Phibro u Zugu, Ježić već 1988. prelazi u Šrengerovu tvrtku Petraco u Milanu i intenzivno radi s ruskim tržištem.
Tada upoznaje i jednog od budućih ključnih HDZ-ovaca, Franju Gregurića, tada direktora predstavništva tvrtke Astra u Moskvi, a pretpostavlja se da mu je on i otvorio vrata za mnoge buduće poslovno-političke projekte u Hrvatskoj. Gregurić je bio i jedan od hrvatskih premijera, a poslije utjecajan predstavnik tzv. tehnomenadžerske struje HDZ-a, zajedno s Nikicom Valentićem i Matom Granićem. Preko Gregurića je upoznao i Branka Mikšu, tada dakako učlanjenog u Savez komunista, komercijalnog direktora Plive, a legenda kaže da su se i Ježić i Mikša otprilike u isto vrijeme učlanili u HDZ. Bilo je to 1990., u vrijeme masovnog "okretanja kaputa" među socijalističkim direktorima. Robert Ježić je devedesetih radio u švicarskoj tvrtki Landmark Chemicals i intenzivno surađuje s Inom. Predsjednik Nadzornog odbora Ine sredinom devedesetih je bio jedan od iznimno moćnih HDZ-ovaca iz tzv. riječke struje, Hrvoje Šarinić, a Ježić se upravo po toj riječkoj liniji uspio zbližiti i sa Šarinićem.
Mnogi su smatrali da će s marginalizacijom Šarinića kasnih devedesetih i Ježić izgubiti poslove s Inom, no on se nekako uspio povezati i s drugom strujom HDZ-a koju je tada predvodio Ivić Pašalić. Kada je 1996. iz Ine izdvojen posao s polimerima i nastaje tvrtka Dioki, Robert Ježić se upušta u borbu za preuzimanje tvrtke, dugo je "ratovao" s fondom Darka Ostoje, a na svojoj strani je imao novog utjecajnog Riječanina, ministra u Vladi Ivice Račana, Slavka Linića. No, Ježić je uspio preuzeti Dioki tek 2004. godine, kada je na vlasti već opet bio HDZ. Koliko je prodaja većinskog udjela u Diokiju Ježiću bila dramatična svjedoči i činjenica da je i jedan od kontroverznih hrvatskih poduzetnika Hrvoje Petrač, kada je uhićen zbog jednog drugog kriminalnog djela, ponudio istražnim organima svoja saznanja o tome kako je sudjelovao "u uvjeravanju" Ostoje da proda svoj dio Robertu Ježiću.
Na vrhuncu snage: Dioki, Novi list...
Nakon što je kupio Dioki, sa svom legalnom i manje legalnom podrškom, ušao je u krug najmoćnijih hrvatskih tajkuna: zapošljavao je oko četiri tisuće radnika, a tvrtka je bilježila godišnji prihod od oko 2,4 milijarde kuna. To je već bilo vrijeme intenzivnog prijateljstva s Ivom Sanaderom, novim premijerom Hrvatske, političarem s kojim ga je povezivala ne samo pripadnost istoj stranci nego i sklonost mondenom životu. Intenzivno su se družili od 2000. godine, kada su se upoznali na ručku kojeg je organizirao Mladen Barišić, Sanaderov prijatelj, tada savjetnik u Carinskoj upravi Ministarstva financija - kasnije također optuženik u slučaju Fimi media i svjedok kako se skupljao novac za HDZ. Ježić je jednom prilikom rekao da su voljeli razgovarati o "politici, stranci, nogometu...".
Godine 2003. Robert Ježić je imenovan za predsjednika Nogometnog kluba Rijeka, a u rujnu 2008. za nešto manje od 15 milijuna eura postao je većinski vlasnik riječke novinske kuće, Novog lista. Na medijskoj sceni se smatralo da je to "odradio" za Sanadera, a ostat će zabilježeno da je i sam premijer Ivo Sanader posjetio redakciju Novog lista i pozirao s razdraganim menadžmentom i urednicima. Početkom 2009. Robert Ježić također je pokušao kupiti i poslovne novine Business.hr u vlasništvu švedske izdavačke kuće Bonnier koje su tada na hrvatskoj medijskoj sceni bile iznimno kritične prema Sanaderovoj vladi, ali i poduzetnicima kojima su tada posebno cvale ruže zbog bliskosti sa Sanaderom ili nekim njegovim ministrima, iz čega se može zaključiti da je Ježić bio zadužen i za širu akciju kontrole medijskog prostora - no preduhitrio ih je pad Ive Sanadera.
Vila u Rijeci; Robert Ježić posjeduje nekoliko luksuznih nekretnina i živi na adresama u Zugu, u Švicarskoj, te u Rijeci i Zagrebu
A zašto mu je ostavljena putovnica?
Nakon Sanaderove iznenadne ostavke, a osobito nakon njegova uhićenja i poslovi Roberta Ježića krenuli su silaznom putanjom. On sam je uhićen 2010. u tzv. slučaju HEP, s optužbom da je nelegalno stekao 6,3 milijuna kuna jer mu je omogućeno da kupuje struju od HEP-a po nižim cijenama od tržišnih ( ali osam godina kasnije su i Sanader i on oslobođeni tih optužbi, a upravo se očekuje finalna presuda na Vrhovnom sudu). Ubrzo je Ježić od Sanaderova bliskog kompanjona postao svjedok USKOK-a, pokajnik, i u slučaju Fimi media, i u slučaju Ina-MOL. Bilo je i onih koji su se pitali kako je to bilo moguće da je Ježiću ostavljena putovnica, da je on nakon pritvora mogao otići u Švicarsku i nesmetano sređivati stvari, odnosno, pojavile su se i sumnje da je Mladen Bajić, tadašnji glavni državni odvjetnik, u dogovaranju statusa svjedoka pokajnika u slučaju Ježić otišao malo predaleko.
Ježićev odvjetnik u to je vrijeme bio vrlo dobro umreženi i moćni odvjetnik Marijan Hanžeković. Zanimljivo je bilo potom pratiti sudska ročišta na kojima ga je bivši prijatelj, Sanader, ispitivao detalje o njihovim zajedničkim večerama i ručkovima - jer je Sanader htio pokazati da je u svim tim slučajevima i Ježić imao svoj interes, a da sada nastoji sve uvaliti samo njemu. Od prijateljstva više nije ostalo niti "p". No, iako je Sanader iznosio ozbiljne optužbe, pa i dokaze da je Ježić i sam "mutio" s MOL-om, da je Ježić imao interese dogovarati poslove s MOL-om, a da je onda u to uvlačio i njega, Ježić se na kraju uspio posve izvući od ikakve odgovornosti.
Novi list prodaje 2011., a Dioki odlazi u stečaj 2013. godine. Nekoliko stotina radnika je ostalo bez isplaćenih plaća, a godinama poslije stečaja objavljivanje su reportaže o nepravdi i teškim životnim pričama onih najstarijih koji nisu uspjeli naći novi posao. No, sudeći prema iskazima u sudskim procesima poslovanje švicarskih tvrtki nije bilo posve ugušeno, poslovalo se, no, s obzirom na švicarske standarde zbog kojih je, uostalom, i Ježić tako volio poslovati u Švicarskoj - ostaje nejasno kolikim kapitalom raspolaže u ovom trenutku. Zna se da ima vilu u Švicarskoj, ali i nekretnine u Hrvatskoj, pa i vilu na obali, no, naravno, nije poznato što je još uopće od toga upisano na njegovo ime. Svih ovih godina živi na liniji Zug-Rijeka-Zagreb, a od 2020. je službeno u mirovini. Konačno, potraživanje ide prema "trgovačkom društvu", tvrtki, a ne prema njemu osobno.
Novca više nema na računu...
Rok isplate teče 15 dana od objave presude, a onda, kako je to objasnio sudac Turudić koji je prvi pitao "gdje je novac?!" - stupa na snagu DORH i pokušaj prisilne naplate. A kakvi su izgledi za naplatu? Ježić je u proteklih gotovo deset godina sigurno imao dovoljno vremena zamesti tragove i zagubiti i posljednji euro od pet milijuna. Gotovo bizarno, iznos koji je on sam predstavio kao mito za Sanadera, na kraju će vrlo izgledno ostati "utkan" u Ježićev biznis, a on, za razliku od Sanadera, ostati posve amnestiran za sve mutne poslove u kojima je sudjelovao.
Pitali smo i njegovu odvjetnicu, Kseniju Vržinu, je li moguće stupiti u kontakt s Robertom Ježićem i kakvi su planovi oko plaćanja pet milijuna eura. Ona je, međutim, naglasila da kao odvjetnica nije ovlaštena davati nikakve izjave za medije, ali je i podsjetila da je važno naglasiti da naplata ide s računa tvrtke, trgovačkog društva. Da to nije nikakav dug Roberta Ježića osobno.
Jadranka Sloković, odvjetnica, braniteljica Ive Sanadera na naše pitanje očekuje li da će dug sada biti naplaćen odgovara kratko: "Ne očekujem, neće. Država se nije uspjela naplatiti, a nije baš ni pokazivala interes niti ranije kada je tvrtka Dioki Holding bila solventna, a kamoli sada kada, prema iskazu Roberta Ježića, više niti nema novaca na računu."
Odvjetnica Sloković je podsjetila da se već išlo sa zahtjevom prema Švicarskoj za naplatu, ali je Švicarska tražila konkretne dokaze, odnosno, utvrđivanje tijeka novca. A kao što je poznato, obrana Ive Sanadera je htjela i tražila da im se omogući dokazivanje tijeka novca, ali niti u jednom suđenju im to nije omogućeno. Tako da će po svemu sudeći svi ti zamršeni putevi cirkuliranja sada već famoznih pet milijuna eura ostati zauvijek obavijeni velom tajne.
