Mollo, kojem je mjesni tisak već nadjenuo nadimke "Robinson Crusoe" ili "il Tarzan metropolitano", prehranjuje se bobicama, gljivama i divljim biljkama koje nalazi u golemom parku. Odjeven u poderane zelene hlače i tenisice, gradski Tarzan većinu vremena provodi na drveću za koja kaže da mu daju snagu. Spava ipak na tlu, u kartonskoj kutiji koju je smjestio iza kipa opernog skladatelja Gaetana Donizettija.
Mnogi Rimljani smatraju da je Mollo jednostavno luđak, zreo za psihijatrijsku ustanovu, ali gradski je Tarzan izazvao i burne rasprave o potrebi za "povratkom prirodi" i "pravim vrijednostima".
Rimski list Il Messaggero posvetio je Mollovom slučaju ozbiljni uvodnik na naslovnici u kojem se zabrinuto razmatra sve učestaliji sindrom "pregorjelosti",pripisujući to naporima suvremenog života.
Sam Mollo prošli je tjedan sišao s drveta da novinarima objasni zašto je ostavio posao i doselio se u park.
- Radio sam u bolnici gdje sam ljude spašavao od smrti. Ali pregorio sam, samljeo me žrvanj svakodnevice: kuća, put do posla, posao, kuća ...Zato sam sve ostavio i došao ovamo. Tu sam slobodan. Mislim da sam našao 95 posto sreće - rekao je Tarzan.
A onih preostalih pet posto?
- To je ljubav koja mi još nedostaje u životu - priznao je Mollo.
