RISKIRAJU SVOJE ŽIVOTE I ODLAZE U SUROVI MARŠ: I trudnice i djeca u pohodu kroz vrleti Plješivice i minskih polja. Spominju i batinjanje na granici...

Trudnice i djeca u vrletima Plješevice: Napadalo je oko 30 cm snijega. Brutalno je hladno. Ova skupina odustala je od pokušaja prelaska granice i želi se vratiti u Bihać. Otkrili su je pripadnici granične policije. Trudnica, dijete i mladić iz skupine su policijskim terencem vraćeni u izbjeglički kamp Međunarodne organizacije za migracije (IOM) „Hotel Sedra“. Za oca, kao i još jednog muškarca iz skupine, nije bilo mjesta u vozilu.

U BiH nitko ne želi ostati: Na ovom području su četiri veća kampa IOM-a: Bira u Bihaću i Miral u Velikoj Kladuši, gdje je smješteno od 2.000 do 2.500 osoba, uglavnom muškaraca. Tu su i kampovi Borići i Hotel Sedra u kojima je oko 350 ljudi. U njima su obitelji i maloljetnici koji putuju bez pratnje. Muškarci ponekad smještaj potraže i u ruševinama ili u obližnjim šumama. U BiH nitko od njih ne želi ostati.

Poljubac malog Omara: Mali Omar me prepoznao. Prije dva mjeseca upoznao sam njegovu obitelj na jednom seoskom putu. Oni su ratne izbjeglice iz Sirije. Sada su usred planine Plješevice, na putu u EU, po velikoj hladnoći. Opskrbio sam ih osnovnim potrepštinama. Na rastanku me Omar poljubio. Otišli su dalje. Riskiraju život kako bi se domogli Europske unije.

Batinanje na hrvatskoj granici: Ovo dvoje djece ima temperaturu. Ukupno ih je sedmoro, najstarije ima devet godina. Njihovi roditelji u kratkim rečenicama pričaju o ratu u Siriji. Ali i o hrvatskim policajcima koji su ih tijekom više pokušaja da se domognu EU-a uvijek tukli palicama i oduzimali im stvari. Gladni su, uznemireni i promrzli. Sami do Bihaća ne bi uspjeli stići prije mraka.

Promrzla i gladna djeca: Ova sirijska obitelj protjerana je s hrvatske granice nazad u BiH. Na njih sam naišao u Lohovu. Proveli su više dana u šumi, promrzli i gladni. Dvoje djece imalo je temperaturu. O tome sam informirao Dansko vijeće za izbjeglice i odmah ih opskrbio toplom odjećom, pokrivačima i hranom. Dva sata kasnije opet su bili na sigurnom.

Mama, ne brini: Sajed šepajući i oslanjajući se o štake svakoga dan prelazi nekoliko stotina metara od tvornice do jednog kafića. Tamo ima besplatan internet i može razgovarati s majkom u Afganistanu. „Dobro sam“, kaže. Njegov cilj je Italija. Majci ništa ne priča o svojoj nevolji, policijskom nasilju, gladi, hladnoći. „To bi joj teško palo. Zato joj kažem da sam smješten u jednom kampu i da je sve u redu.“

Dirk Planert čeka radnu vizu: Rašid ima 20 godina i dolazi iz Afganistana. Tamo je, kaže, bio u talibanskom zatvoru. Na nozi mu se, zbog infekcije, otvorila prava rupa. Danima sam mu čistio i previjao ranu. On je u BiH ilegalni migrant, kao uostalom i ja. Prije nekoliko dana uhvatila me je Služba za strance. Duže od tri mjeseca sam u BiH. Sad čekam odluku o vizi i radnoj dozvoli. Možda ću čak morati napustiti zemlju.

Jedina „sigurna prostorija“: Preko puta staje za konje nalazio se restoran. Prošlog ljeta je izgorio. Iza njega je jedna mala prostorija u koju sam donio štednjak, a na pod postavio stiropor i plastične ploče. To je ovdje jedina „sigurna prostorija“. Tu su me otkrili graničari. Pružanje humanitarne pomoći blizu granice je zabranjeno i službenici Granične policije BiH to tretiraju kao pomoć u prelasku granice.

Lako je poznati one koje vrate s granice: Nekoliko sati hoda udaljeno od Bihaća je mjesto Lohovo. Kroz njega jedna utabana staza vodi prema granici. Tom stazom jedni se vraćaju nazad, a drugi idu dalje. Ili polaze ili ih vraćaju hrvatski graničari. Ova obitelj iz Iraka ilegalno je vraćena s granice. Još izdaleka se može prepoznati ide li netko prema granici ili se vraća. Prvi sa sobom nose prtljagu, a drugi uglavnom ne.

Spas u staji za konje: Ovi mladići su prije mraka uspjeli doći do jedinog zdanja na putu kroz planinske vrleti. Sjede na tavanu staje za konje. Šumski radnici su zbog hladnoće i zime konje odveli u grad. Mladići s poda skidaju daske kako bi imali drva za vatru. Granica je odavde udaljena oko kilometar zračne linije. Korištenje prečica je nesigurno zbog minskih polja.

Upornost mladih Marokanaca: Skupina od 20 mladića iz Maroka probija se jednom od rijetkih planinskih staza na Plješevici. Većina njih na nogama ima poderane tenisice. Nitko od njih nema vreću za spavanje i nisu ponijeli skoro ništa za jelo. Nemaju čak ni baterijsku lampu, a oko 17 sati će se smračiti. Usprkos svemu tome oni pokušavaju domoći se Europske unije.

Kroz šumu punu mina: Noć je na planini Plješevici. Skupina izbjeglica jutros je krenula iz Bihaća i upustila se u „igru“. Sutra će pokušati prijeći granicu. Iza njih je oko 18 kilometara napornog marša. Do granice s Europskom unijom moraju prijeći još deset kilometara. Temperatura se spustila znatno ispod nule. Oni koji skrenu sa staze riskiraju ulazak u minsko polje. Lokalni lovci upozoravaju da u šumi ima medvjeda.

Zimovanje u ruševini: Ovaj migrant provodi zimu u ruševini. Da se tu nalazio i tijekom ljeta, policija bi ga brzo uhvatila i deportirala u Vučjak ili u Sarajevo. Sada se malo progleda kroz prste, odnosno većinu migranata nitko ne dira. I u samom gradu se osjeća da je situacija opuštenija. Bihać se već treću godinu zaredom, kao „usko grlo Balkanske rute“, nosi s tim problemom.