Zbog ubijenih Prijedorčana na brdu iznad Bišćana, Hambarina, Hegića i ostalih prigradskih područja na lijevoj obali Sane dominira spomen-obilježje u znaku nogometne lopte. Govori o FK Sloboda, čiji su svi igrači i članovi uprave, ali i dio navijača ubijeni u ljeto 1992.
U Ključu, susjednoj općini u Bosanskoj krajini, drugo spomen-obilježje – knjiga i istrgnuti listovi. Simbol 86 ubijenih Ključana u zgradi Osnovne škole "Velagići". Tu gdje su počeli učiti prve korake života i završili su život 31. svibnja i 1. lipnja prije 25 godina.
Skončali na mjestima koja su gradili
"Jedinstven je ovo primjer sučeljavanja s prošlošću, najedukativniji primjer počinjenog genocida. Ovdje su žrtve mladići, sportaši, pa onda učenici koji su ubijeni u školi. Ovdje ne govorimo o Bošnjacima kao žrtvama, već sportašima i učenicima i ovdje svi posjetitelji dožive tu pravu dimenziju genocida. Posebno oni koji dođu iz drugih zemalja", kaže za Al Jazeeru Balkans Sudbin Musić, Prijedorčanin koji je kao 15-odišnjak "stigao" u logor Omarska, i dodaje:
"Mladići iz prijedorskih naselja na lijevoj obali Sane, u kojima je u tri dana srpnja 1992. ubijeno 1800 ljudi, žena, djece, staraca, velikom su ljubavlju i entuzijazmom gradili ovdje sportski stadion, formirali nogometni klub i, koja simbolika, dali mu ime Sloboda. Radili tijekom ljeta na kopovima rudnika Tomašica i financirali gradnju. A onda završili u tim kopovima Tomašice, gdje je otkrivena najveća masovna grobnica, završili među ubijenih 3176 Prijedorčana, među kojima je najviše Bošnjaka, četiri Srbina, 350 Hrvata i 102-oje djece. Danas je taj stadion prazan, a umjesto publike i navijača oko njega su bijeli nišani stradalih Prijedorčana."
U dva sata ubijeno 70 ljudi
Fahrudin Ćemal iz Ključa, prošao je četiri logora i kaže kako ni danas ne vjeruje da je ostao živ. Prisjeća se da je u školi ubijen 121 mještanin. Čak 264 mrtvih bilo je i u selu Biljani, a Prhovo je nestalo u jednom danu.
Obitelj Halida Hegića jedina s djecom u prijedorskom naselju Hegići. Halid se prisjeća: "Samo ovdje u Hegićima bilo je 250 obitelji, a vidi sada... Bila je rijetka kuća da nije imala pet članova. A onda, tog poslijepodneva, od tri do pet sati, ubijeno je 70 mještana. Koga su god našli ubili su. Tijela su bila po putu, po livadama, razbacana k'o krpe."
Dok mu se otimaju uzdah i suze, nastavlja: "Danas je ovdje šest obitelji. S mukom gazimo u neizvjesnu budućnost. Ali, srce mi je puno što sam na svome. Sve ostalo mi je prazno, ali zadnji ću otići odavde. Vjerujem da će Mladiću biti izrečena presuda za genocid. Bila bi to barem mala satisfakcija za nas žrtve, pogotovo one koji smo se vratili i koji živimo ovdje."
Strah od presude
Čekajući izricanje presude žitelji tih krajeva strahuju da će im i drugi put biti nanijeta nepravda te dodaju kako bi im presuda za genocid bila najmanja satisfakcija, piše Al Jazeera Balkans.
U Udruzi logoraša "Prijedor 92" kažu da "niko ne može izbrisati prošlost, niti je zaboraviti, a Prijedor i Ključ nose teške terete proteklog rata. Zato bi presuda za genocid bila satisfakcija. Posebno za nastavak života, za nastavak povratka.
Predsjednik Udruge Mirsad Duratović kaže se da se unatrag 20 godina nisu dovoljno borili da proces reintegracije bude brži i kvalitetniji i da se boji da će presuda ići u tom smjeru što bi bila nova nepravda narodu. "Zločine su počinili pojedinci, general Mladić, komandant Vojske bosanskih Srba, kreirao ih je i naredio, ali vlast, kako u ratu, tako i u miru, daje odlučujući ton odnosu prema njima. I dok se god taj odnos ne promijeni, a vjerujemo da bi ovom presudom trebao, Prijedor, Ključ, Bosanska krajina ostaju stalni i nerazjašnjivi uvod u prošlost, koja uništava sadašnjost, ali bi mogla i dobar dio budućnosti", zaključuje.
