Dok se krhki prekid vatre između suparničkih generala uz posredovanje SAD-a raspliće usred novih izvješća o nasilju koje izbija diljem Sudana, strahovi od sveopćeg građanskog rata sa širokim posljedicama za susjedne afričke nacije i globalnu stabilnost šire se međunarodnom zajednicom, uključujući njezine tri najveće sile.
No dok Sjedinjene Države, Rusija i Kina imaju različite utjecaje u Sudanu, nikome nije u interesu kolaps države pa svatko od spomenutih nudi vlastito rješenje na nestabilnu situaciju koja se odvija u ovom strateškom, ali nemirnom dijelu Afrike.
Utjecajne nacije imaju ključnu ulogu
Jacqueline Burns, viša analitičarka korporacije RAND koja je radila na mirovnim procesima u Sudanu tijekom svog mandata kao savjetnica za strategiju američkog State Departmenta, rekla je za Newsweek da bi utjecajne nacije na rubu sukoba "mogle odigrati vrlo korisnu ulogu u uvjeravanju dviju državnih naoružanih frakcija da se prestanu boriti."
"Ali ako nastave podržavati procese koji daju prioritet zahtjevima i kontroli naoružanih skupina nad civilnim akterima", dodala je, "to bi moglo biti štetno za dugoročni mir i stabilnost."
Takav je pristup, tvrdila je, ono što je Washington pogriješio u svojim prethodnim pokušajima da donese mir u Sudan i uvede novu eru demokracije.
Niz državnih udara
Nakon što je 1950-ih stekao neovisnost od Egipta i Ujedinjenog Kraljevstva, Sudan je prošao kroz niz državnih udara, međuetničkih sukoba i dva razorna građanska rata prije nego što se 2011. podijelio na dva dijela, uspostavivši najmlađu priznatu naciju na svijetu, Južni Sudan, koji je također obuzet nemirom. Sudan će ostati pod vladavinom dugogodišnjeg predsjednika Omara al-Bašira do njegova svrgavanja usred širokih prosvjeda 2019.
Nakon što je Bashir otišao, stigle su Sudanske oružane snage, uspostavivši privremenu vojnu vladu koju su vodili general Abdel Fattah al-Burhan i njegov zamjenik, general Mohammed Hamdan Dagalo, nadaleko poznat kao Hemedti. Dagalo je vođa Snaga za brzu potporu (RSF), paravojne skupine sastavljene uglavnom od arapskih milicija Janjaweeda koje su se borile u ime vlade protiv pobune nearapskih skupina u regiji zapadnog Darfura.
Odnosi SAD-a i Sudana dugo su bili narušeni sankcijama kao odgovor na navodna kršenja ljudskih prava koja su počinila sudanske snage tijekom sukoba u zemlji i vezama s militantnim skupinama poput Al-Qaide. Međutim, poboljšalo se nakon Bashirova uklanjanja s vlasti i potpisivanja povijesnog vojno-civilnog sporazuma o podjeli vlasti.
Iste godine kad je u Darfuru potpisan mirovni sporazum nakon dugotrajnog sukoba (2020.), tadašnji predsjednik SAD-a, Donald Trump, ukinuo je označavanje Sudana kao države sponzora terorizma u zamjenu za kompenzaciju obiteljima žrtava terorizma i uspostavljanje diplomatskih odnosa Sudana s američkim saveznikom Izraelom.
Napori za uspostavljanje civilnog vodstva
No, odnosi su se ponovno pogoršali 2021. kada su se Burhan i Dagalo udružili kako bi preuzeli vlast od premijera Abdalle Hamdoka. Hamdok je ubrzo vraćen na dužnost, ali je podnio ostavku početkom 2022. Kako su nastavljeni napori da se ponovno uspostavi civilno vodstvo, razgovori između Burhana i Dagala prekinuti su ovaj mjesec zbog duljine vremena dopuštenog za tranziciju, kao i autonomije moćnog RSF-a unutar Sudanskih oružanih snaga.
S povratkom sukoba u Sudan, Burns je rekla da trenutačna kriza "ukazuje na posljedice davanja prioriteta zahtjevima naoružanih aktera i kratkoročnim ustupcima u odnosu na dugoročnije, uključive strategije koje — iako teške i složene — imaju bolje šanse prekinuti ciklus militariziranog nasilja u Sudanu i kretanja prema budućnosti u kojoj će naoružani akteri biti odgovorni civilima."
"Gledajući naprijed, mislim da se SAD i međunarodni partneri koji sudjeluju u Sudanu moraju odmaknuti od pristupa koji odgovara samo jednoj strani te se okrenuti mirovnom procesu u kojem očekujemo da naoružani akteri sjednu, naprave ustupke, i potpišu službene sporazume uz nerijetko minimalno sudjelovanje različitih civilnih dionika."
Burns je također ukazala na ulogu drugih stranih interesa u Sudanu. Susjedni Egipat je poticao bliske veze sa Sudanskim oružanim snagama, dok Ujedinjeni Arapski Emirati i vođa Libijske nacionalne armije, feldmaršal Khalifa Haftar održavaju veze s RSF-om.
Složena situacija za Rusiju i Kinu
Situacija je još složenija za Rusiju i Kinu, dvije svjetske sile koje su sve aktivnije diljem Afrike, dok nastoje promovirati svoje gospodarske i geopolitičke interese dok bitke bjesne na ulicama Khartouma i drugih dijelova Sudana.
Moskva je posljednjih godina posebno povećala svoju prisutnost u Sudanu. Bashir je bio otvoreni pristaša Rusije, iz koje Sudan uvozi veliku većinu svog oružja. Nedavno se ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov sastao s Burhanom i Dagalom na posljednjoj stanici svoje afričke turneje u veljači kako bi ojačao odnose s novom vojnom vladom.
Sigurnosna pomoć bila je srž ovih razgovora, uključujući finaliziranje planova za logističku bazu ruske mornarice na sudanskoj obali Crvenog mora, kao i rasprave o uvozu unosnih resursa iz Sudana, uključujući zlato, preko rudarskih kompanija u ruskom vlasništvu. Sigurnost oko ovih rudarskih operacija osigurala je ruska privatna vojna skupina Wagner, koja je u tome surađivala s RSF-om.
Sergey Kostelyanyets, voditelj Centra za sociološke i političke studije na Institutu za afričke studije Ruske akademije znanosti, rekao je za Newsweek da se "Rusija, baš kao i većina drugih velikih sila, ne bi trebala promatrati kao jedinstveni entitet kada se analiziraju međunarodne veze."
Međutim, čak i uz različite interese prisutne u Sudanu, smatra da će Rusiji biti teško izvući korist iz trenutnih nemira.
"Svaka vojno-politička destabilizacija, a sadašnja u Sudanu nije iznimka, prijetnja je tako osjetljivim političkim pitanjima kao što su sporazumi o uspostavi stranih vojnih baza", rekao je Kostelyanyets.
Zapad će iskoristiti priliku
Zapravo, ustvrdio je da će "Rusija vjerojatno postati najveći vanjski gubitnik tekućeg sukoba u Sudanu, jer Zapad može i hoće iskoristiti ovu priliku da oslabi utjecaj Moskve."
Ali nisu pomorske baze ili iskopavanje zlata ono što Moskvu najviše brine kada je riječ o borbama u Sudanu. Umjesto toga, Kostelyanyets tvrdi da je "ključni geopolitički interes Moskve u Sudanu" održavanje koridora, posebno zračnog, do središnje Afrike.
"Zatvaranje sudanskog zračnog prostora već je nepovoljno utjecalo na ruske sposobnosti u Srednjoafričkoj Republici, gdje je Moskva rasporedila nekoliko stotina vojnih i civilnih savjetnika i privatnih izvođača", rekao je. "Ako Zapad uspije prisiliti Khartoum da ometa rusku komunikaciju s Banguijem, to bi mogao biti veliki udarac za politiku Moskve prema središnjoj Africi, budući da su alternativne rute mnogo skuplje."
Kineski gospodarski interesi još su širi diljem Afrike, kontinenta na kojem je svaka zemlja, s izuzetkom malene kraljevine Eswatini, potpisnica globalne mreže infrastrukturnih projekata poznatih kao Inicijativa pojas i put (BRI). Kao što je bio slučaj s kolapsom Libije nakon pobune koju je podržao NATO i kojom je 2011. svrgnut vođa Muammar el-Gaddafi, posljedice najgoreg scenarija u Sudanu mogli bi značiti nestabilnost u drugim afričkim državama u kojima Peking posluje.
Kina ima poseban povijesni odnos sa Sudanom. Kao prva podsaharska nacija koja je priznala Narodnu Republiku manje od desetljeća nakon što je uspostavljena 1949., Sudan je njegovao bliske veze s Kinom, a Peking je odigrao posebno važnu ulogu u razvoju naftnog sektora u zemlji 1990-ih preko kineske Nacionalne naftne korporacije (CNPC).
Poput Rusije, Kina je slijedila deklariranu politiku nemiješanja kada je u pitanju Sudan, ignorirajući zapadne sankcije i prodajući oružje u interesu promicanja dobrih odnosa. Odnos se nastavio čak i nakon što je Južni Sudan sa sobom uzeo veliki dio sudanskih naftnih rezervi prilikom odcjepljenja 2011. Kineski predsjednik Xi Jinping obećao je da će nastaviti podupirati razvoj Sudana tijekom svog sastanka s Burhanom na marginama prvog kinesko-arapskog samita u povijesti, prošlog prosinca u Saudijskoj Arabiji.
