Uslijed velikih prosvjeda proteklih tjedana iranske vlasti uhitile su velik broj osoba, no ono što najviše upada u oči jest da je 90 posto uhićenih i privedenih mlađe od 25 godina.
Pripadnici najobrazovanije iranske generacije (više od 70 posto stanovništva u dobi 18-24 godine pohađa visokoobrazovne ustanove) ujedno su i oni među kojima je najveća stopa nezaposlenosti. Čak 40 posto mladih Iranaca, koji čine polovicu stanovništva te zemlje, nezaposleno je i bez stalnih izvora prihoda.
Prema tamošnjem konvencionalnom shvaćanju, iranska mladež predstavlja neizbježnu i kobnu prijetnju tradicionalnom sustavu. Iako je još prerano reći sa sigurnošću, čini se da su ovi posljednji prosvjedi otvorili prostor za novu vrstu političkog djelovanja i za nove ljudi koji su spremni za preuzimanje države od pokretača revolucije 1978. godine.
Obrazovna revolucija
Iran je u posljednjih deset godina doživio svojevrsnu obrazovnu revoluciju. Još 2006. godine brojke su bile vrlo pesimistične. Manje od polovice tinejdžera u dobi 14-17 godina je bilo na putu da završi srednju školu na vrijeme, kako u ruralnim, tako i u urbanim sredinama. Više od polovine tih učenika u crnoj statistici odustajalo je od srednje škole već nakon prvog razreda.
Suočeni s teškom situacijom na visokim obrazovnim ustanovama, oni koji su odrastali u vrijeme rata s Irakom i koji su u to vrijeme osnivali vlastite obitelji radije su odabrali izaći na tržište rada nego na fakultete jer je na njih upadalo svega 10-15 posto prijavljenih.
A oni koji su se ipak odlučili nastaviti edukaciju nakon završenih fakulteta našli su se u limbu. Bili su mladi, prekvalificirani i nezaposleni. Oni koji su radili, radili su poslove potpuno nevezane za svoju struku. Uglavnom su ostajali živjeti s roditeljima, a prosvjedovanje na ulicama nije im bilo ni na kraj pameti. I dalje su vjerovali, ako ne u sustav Islamske republike, onda u spas koji će im jednog dana donijeti fakultetska diploma.
Ne žele čekati svoj red
Okolnosti u obrazovnom sustavu promijenile su se kad je 2005. godine na vlast došao Mahmud Ahmadinedžad koji je potaknuo eskploziju učenja na daljinu i izvanrednog studiranja zbog čega se između 2005. i 2011. godine broj slobodnih mjesta na sveučilištima utrostručio. Mnogi od onih koji su zahvaljujući tome upali na fakultete bili su siromašni studenti iz malih sredina. Upravo to su ljudi koji vode današnje prosvjede.
Fakultetska diploma uskoro je postala preduvjet za sve, od zapsolenja do braka, ali nije dugo trajalo dok se nije pokazala teretom po one koji je imaju. Mladi su živjeli po špranci - idi u školu, dobij diplomu, čekaj svoj red. No, ono što vidim u ovim prosvjedima jest da mladi više ne žele igrati tu igru.
U zemlji je sve veći konsenzus da su ovi prosvjedi rezultat ogorčenosti siromaštvom i lošim upravljanjem gospodarstvom od strane Rouhanijeve vlade.
Nisu poput prošlih generacija
U izvješćima koja pristižu iz Irana jasno je da je kod ove generacije nešto drugačije u odnosu na generaciji prije njih. I u Iranu su toga svjesni pa građani i sami kažu da se ne bi htjeli 'zamjerati ovoj generaciji jer je jasno da neće trpiti ničija sra**'.
Većina ovih prosvjednika bila je mlađa od 17 godina kad se u Iranu odvijao Zeleni pokret, dakle bili su ipak dovoljni stari da shvate što je represija masa. Bili su dovoljno stari da shvate koliko se njihova braća i rođaci bore za pronalazak posla unatoč diplomama.
Ne iznenađuje da ova generacija ne želi jednostavno prihvatiti okolnosti u zemlji, piše Washington Post. Svjesni su da fakultetske diplome neće donijeti bolje uvjete života i da nikakvo obrazovanje ne može poraziti korupciju među elitom. Zato su izašli na ulice. Njihova djela već sada su ostavila trag, a toga su svjesne i elite. I sam Rouhani ovog je ponedjeljka rekao da 'politički sustav ne može nametnuti neki određeni životni stil budućim generacijama'.
