Čini se da su zapadni kreatori politike postigli konsenzus o ratu u Ukrajini: sukob će se zaustaviti u dugotrajnoj pat poziciji, a na kraju će oslabljena Rusija prihvatiti mirovni sporazum koji ide u prilog SAD-u i njegovim NATO saveznicima, kao i Ukrajini, piše američki politolog i stručnjak za međunarodne odnose, John J. Mearsheimer, u svojoj analizi za Foreign Affairs: "Iako dužnosnici priznaju da i Washington i Moskva mogu eskalirati sukob kako bi stekli prednost ili spriječili poraz, pretpostavljaju da se katastrofalna eskalacija može izbjeći. Malo je onih koji vjeruju da će se američke snage izravno uključiti u borbe ili da će se Rusija usuditi upotrijebiti nuklearno oružje. Washington i njegovi saveznici previše su galantni. Iako se katastrofalna eskalacija može izbjeći, sposobnost zaraćenih strana da upravljaju tom opasnošću daleko je od izvjesne, a rizik znatno veći nego što je uvriježeno mišljenje, budući da bi posljedice eskalacije sukoba mogle dovesti do velikog rata u Europi, možda čak i nuklearnog uništenja. Postoji dobar razlog za zabrinutost", navodi Mearsheimer.
Kako bi se razumjela dinamika eskalacije u Ukrajini, treba započeti s analizom ciljeva s obje strane, pojašnjava politolog. Otkako je rat počeo, i Moskva i Washington značajno su povećali svoje ambicije, i su oboje sada duboko predani pobjedi i postizanju političkih ciljeva. Kao rezultat toga, svaka strana ima snažne poticaje da pronađe načine kako prevladati i, što je još važnije, izbjeći gubitak. U praksi, to znači da bi se SAD mogao pridružiti borbama ako očajnički želi pobijediti ili pak spriječiti da Ukrajina izgubi rat, dok bi Rusija mogla upotrijebiti nuklearno oružje ako očajnički želi pobjedu ili bi se mogla suočiti s neizbježnim porazom, što bi se vjerojatno i dogodilo ako bi se SAD uključio u sukob.
S obzirom na odlučnost svake strane da postigne svoje ciljeve, mala je vjerojatnost za smisleni kompromis, ističe Mearsheimer. Maksimalističko razmišljanje koje sada prevladava u Washingtonu i u Moskvi daje svakoj strani još više motiva za pobjedu na bojnom polju, kako bi mogla diktirati uvjete konačnog mira. Zapravo, nepostojanje mogućeg diplomatskog rješenja daje dodatni poticaj za obje strane da se popnu na ljestvici eskalacije, ali ono što se nalazi na vrhu moglo bi biti doista katastrofalno - razina smrti i razaranja koja premašuje onu iz Drugog svjetskog rata, ističe politolog.
Ugled 'na kocki' i visoki ciljevi
"SAD i njegovi saveznici u početku su podržavali Ukrajinu kako bi spriječili rusku pobjedu i pomogli u pregovorima o povoljnom završetku borbi. Ali kada je ukrajinska vojska počela udarati po ruskim snagama, posebno oko Kijeva, Bidenova administracija promijenila je kurs i posvetila se pružanju pomoći Ukrajini da pobijedi u ratu protiv Rusije. Također je nastojala ozbiljno naštetiti ruskom gospodarstvu nametanjem sankcija bez presedana. Kako je ministar obrane Lloyd Austin objasnio ciljeve SAD-a u travnju: "Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do stupnja da ne može činiti ono što je činila invazijom na Ukrajinu." Zapravo, SAD je objavio svoju namjeru da izbaci Rusiju iz redova velikih svjetskih sila, kaže Mearsheimer.
Napominje da je SAD vlastiti ugled vezao za ishod rata u Ukrajini. Američki predsjednik Joe Biden označio je ruski rat u Ukrajini "genocidom" i optužio ruskog predsjednika Vladimira Putina da je "ratni zločinac" koji bi se trebao suočiti sa "suđenjem za ratne zločine". Zbog predsjedničkih izjava poput ovih, teško je zamisliti da Washington odstupi. Ako bi Rusija stekla prevlast u Ukrajini, položaj SAD-a u svijetu pretrpio bi ozbiljan udarac.
Porasle su i ruske ambicije. Suprotno uvriježenom mišljenju na Zapadu, Moskva nije napala Ukrajinu da bi je osvojila i učinila dijelom Velike Rusije, kaže Mearsheimer, već se Rusija prije svega bavi sprječavanjem mogućnosti da Ukrajina postane zapadni bedem na ruskoj granici. "Putin i njegovi savjetnici bili su posebno zabrinuti zbog eventualnog ulaska Ukrajine u NATO. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov to je jezgrovito iznio sredinom siječnja, kada je na konferenciji za medije rekao da je "ključ svega jamstvo da se NATO neće širiti prema istoku". Za ruske čelnike, vjerojatnost za ukrajinsko članstvo u NATO-u je, kako je sam Putin rekao, "izravna prijetnja ruskoj sigurnosti" - prijetnja koja se može eliminirati samo ulaskom u rat i pretvaranjem Ukrajine u neutralnu ili propalu državu", kaže politolog.
Zašto je dugotrajan rat u Ukrajini opasan
Ukrajina, s druge strane, dijeli ciljeve Bidenove administracije: Ukrajinci žele ponovo osvojiti svoj izgubljeni teritorij - uključujući Krim - a oslabljena Rusija sigurno predstavlja manju prijetnju Ukrajini. Nadalje, Ukrajinci su uvjereni da mogu pobijediti. Kao što je ukrajinski ministar obrane Oleksij Režnikov jasno rekao sredinom srpnja: "Rusija se definitivno može poraziti, a Ukrajina je već pokazala kako." Njegov američki kolega očito se slaže. "Naša pomoć čini stvarnu razliku na terenu", rekao je Austin u govoru potkraj srpnja. "Rusija misli da može nadživjeti Ukrajinu – i nadživjeti nas. Ali to je samo posljednja u nizu ruskih pogrešnih procjena."
"Zapravo, Kijev, Washington i Moskva duboko su predani pobjedi na račun protivnika, što ostavlja malo prostora za kompromis. Ni Ukrajina ni SAD, primjerice, vjerojatno neće prihvatiti neutralnu Ukrajinu; zapravo, Ukrajina svakim danom postaje sve više povezana sa Zapadom. Nije vjerojatno ni da će Rusija vratiti sve ili čak većinu teritorija koji je otela od Ukrajine, tim više što su neprijateljstva, koja su potaknula sukob u Donbasu između proruskih separatista i ukrajinske vlade u posljednjih osam godina, intenzivnija nego ikad. Ovi sukobljeni interesi objašnjavaju zašto tako mnogo promatrača vjeruje da dogovoreno rješenje neće doći u skorije vrijeme i stoga predviđaju krvavi zastoj. U tome su u pravu. Međutim, promatrači podcjenjuju potencijalnu opasnost za katastrofalnu eskalaciju koju sa sobom nosi dugotrajni rat u Ukrajini", upozorava Mearsheimer.
Put u eskalaciju lakši nego što se čini
Kako navodi, postoje tri osnovna puta do eskalacije svojstvene vođenju rata: jedna ili obje strane namjerno eskaliraju kako bi pobijedile u sukobu; jedna ili obje strane namjerno eskaliraju kako bi spriječile poraz; ili borba ne eskalira namjernim izborom, već nenamjerno. Svaki od ovih scenarija ima potencijal uvući SAD u rat ili navesti Rusiju da upotrijebi nuklearno oružje, a moguće je i oboje.
Nakon što je Bidenova administracija zaključila da je Rusiju moguće pobijediti u Ukrajini, posla je više i snažnije oružje u Kijev. Zapad je počeo povećavati ofenzivnu sposobnost Ukrajine slanjem oružja kao što je raketni sustav HIMARS, uz slanje obrambenog oružja kao što je protutenkovski projektil Javelin. S vremenom su se i smrtonosnost i količina oružja povećali. Još u ožujku Washington je stavio veto na plan prebacivanja poljskih borbenih zrakoplova MiG-29 u Ukrajinu s obrazloženjem da bi to moglo eskalirati sukob, da već u srpnju ne bi imao primjedbi na slovačko razmatranje slanja istih tih zrakoplova u Kijev. SAD također razmišlja o isporuci vlastitih F-15 i F-16 borbenih aviona Ukrajini.
SAD već sada duboko upleten u rat
Povrh toga, SAD i saveznici obučavaju ukrajinsku vojsku i opskrbljuju je vitalnim obavještajnim podacima koje koristi za uništavanje ključnih ruskih ciljeva. Kako je izvijestio The New York Times, Zapad ima "nevidljivu mrežu komandosa i špijuna" na terenu Ukrajine. Washington možda nije izravno uključen u borbe, ali je duboko upleten u rat. I sada je samo mali korak od toga da ima vlastite vojnike koji povlače okidače i vlastite pilote koji pritišću gumbe, kaže Mearsheimer koji smatra da bi se američka vojska mogla uključiti u borbe na razne načine.
"Razmotrimo situaciju u kojoj se rat razvlači godinu ili više, a nema niti diplomatskog rješenja na vidiku niti izvedivog puta do ukrajinske pobjede. U isto vrijeme, Washington očajnički želi okončati rat – možda zato što se mora usredotočiti na obuzdavanje Kine ili zato što ekonomski troškovi potpore Ukrajini uzrokuju političke probleme kod kuće i u Europi. U tim okolnostima, američki kreatori politike imali bi sve razloge razmotriti poduzimanje riskantnijih koraka - poput nametanja zone zabrane leta iznad Ukrajine ili ubacivanja malih kontingenata američkih kopnenih snaga - kako bi pomogli Ukrajini da porazi Rusiju", kaže Mearsheimer. Ipak, smatra da je vjerojatniji scenarij za američku intervenciju u slučaju da se ukrajinska vojska počne urušavati te ukoliko sve daje naslutiti da bi Rusija mogla izvojevati veliku pobjedu.
"U tom slučaju, s obzirom na duboku predanost Bidenove administracije sprječavanju takvog ishoda, SAD bi mogao pokušati preokrenuti tijek rata izravnim uključivanjem u borbe. Lako se može zamisliti kako američki dužnosnici vjeruju da je vjerodostojnost njihove zemlje u pitanju i uvjeravaju sami sebe da bi ograničena uporaba sile spasila Ukrajinu, a da pritom ne potaknu Putina da upotrijebi nuklearno oružje. Alternativno, očajna Ukrajina mogla bi pokrenuti napade velikih razmjera na ruske gradove, nadajući se da će takva eskalacija izazvati masovni ruski odgovor koji bi konačno prisilio SAD da se priključi borbi", smatra politolog.
Primjeri nenamjernih eskalacija
Dodaje kako konačni scenarij za američko uplitanje podrazumijeva nenamjernu eskalaciju: onu prema kojoj Washington biva uvučen u rat nepredviđenom spiralom događaja. To, primjerice, može biti slučajni sudar američkih i ruskih borbenih zrakoplova iznad Baltičkog mora. Takav incident lako bi mogao eskalirati s obzirom na visoku razinu straha s obje strane, te uslijed nedostatka komunikacije i međusobne demonizacije. Drugi potencijalni scenarij za takvu eskalaciju može, primjerice, biti litvanska blokada prolaza sankcionirane ruske robe na putu prema Kalinjingradu, ruskoj enklavi odvojenoj od ostatka zemlje. Litva je to učinila sredinom lipnja ali se mjesec dana kasnije povukla, nakon što je Moskva jasno dala do znanja da razmišlja o "oštrim mjerama" kojima bi stala na kraj onome što smatra nezakonitom blokadom. Budući da Litva ipak nije ukinula blokadu u cijelosti, kao članica NATO-a, gotovo bi sigurno uvukla SAD u sukob ako bi se Rusija odlučila za napad.
Jedan od potencijalnih scenarija za nenamjernu eskalaciju, navodi dalje Mearsheimer, moglo bi biti i uništavanje zgrada u Kijevu od strane Rusa ili uništavanje mjesta za obuku negdje u Ukrajini, pri čemu bi nenamjerno bio ubijen i znatan broj Amerikanaca - humanitarnih radnika, obavještajnih operativaca ili vojnih savjetnika. Suočena s pritiskom javnosti, Bidenova administracija odlučila bi da mora uzvratiti napadom na ruske mete, što bi moglo dovesti do situacije "milo za drago" između dvije strane.
Na kraju, postoji i mogućnost da će borbe u južnoj Ukrajini oštetiti najveću nuklearnu elektranu u Europi, Zaporižja, koja se trenutno nalazi pod ruskom kontrolom. To može dovesti do izbacivanja radijacije po regiji, što može navesti Rusiju da odgovori istom mjerom. Bivši ruski predsjednik i premijer Dmitrij Medvedev zlosutno je to najavio kada je u kolovozu rekao: "Ne zaboravite da u Europskoj uniji postoje nuklearna postrojenja. I da su tu mogući incidenti." Kad bi Rusija napala europski nuklearni reaktor, SAD bi gotovo sigurno ušao u sukob, smatra Mearsheimer.
Scenariji za eskalaciju od strane Moskve
Naravno, eskalaciju bi mogla potaknuti i Moskva. Ne može se zanemariti mogućnost da bi Rusija, očajnički želeći zaustaviti dotok zapadne vojne pomoći u Ukrajinu, udarila na zemlje kroz koje većina te pomoći prolazi: Poljsku ili Rumunjsku, obje članice NATO-a. Također postoji vjerojatnost da bi Rusija mogla pokrenuti masivni kibernetički napad na jednu ili više europskih zemalja koje pomažu Ukrajini, uzrokujući veliku štetu kritičnoj infrastrukturi tih zemalja. Takav napad mogao bi potaknuti SAD da uzvrati kibernetičkim napadom na Rusiju. Ako bi to uspjelo, Moskva bi mogla vojno odgovoriti; ne uspije li, Washington bi mogao odlučiti da je izravni udar jedini način za kažnjavanje Rusije. Iako priznaje da su takvi scenariji nategnuti, Mearsheimer kaže da nisu nemogući te da su u pitanju samo neki od mogućih scenarija kako bi lokalni rat mogao prerasti u nešto puno veće i opasnije.
"Iako je ruska vojska nanijela ogromnu štetu Ukrajini, Moskva do sada nije bila voljna eskalirati sukob kako bi dobila rat. Putin nije povećao veličinu svojih snaga kroz novačenje velikih razmjera niti je ciljao na električnu mrežu Ukrajine, što bi bilo relativno lako učiniti i što bi nanijelo golemu štetu zemlji. Dapače, mnogi su ga Rusi osudili jer nije energičnije vodio rat. Putin je prihvatio ovu kritiku, ali je dao do znanja da će eskalirati ako bude potrebno. "Nismo još ništa ozbiljno započeli", rekao je u srpnju, sugerirajući da bi Rusija mogla učiniti više ako se vojna situacija pogorša", kaže Mearsheimer.
Na pitanje, što je s krajnjim oblikom eskalacije, politolog navodi da postoje tri scenarija u kojima bi Putin mogao upotrijebiti nuklearno oružje. Prvi bi bio kada bi u borbu ušli SAD i NATO saveznici. Takav tijek događaja značajno bi promijenio vojnu ravnotežu protiv Rusije, uvelike povećavajući vjerojatnost njezina poraza. Također, to bi značilo i da bi Rusija vodila rat velikih sila na svom pragu, koji bi se lako mogao preliti na njezin teritorij. Ruski čelnici u tom bi slučaju sigurno mislili da je njihov opstanak ugrožen, što bi im dalo snažan poticaj da koriste nuklearno oružje. U najmanju ruku, razmotrili bi demonstracijske napade s namjerom odvraćanja Zapada. Nemoguće je znati bi li takav korak okončao rat ili doveo do eskalacije izvan kontrole.
Nuklearni scenariji
U svom govoru od 24. veljače, u kojem je najavio invaziju, Putin je jasno dao do znanja da će se okrenuti nuklearnom oružju ako SAD i saveznici uđu u rat. Obraćajući se "onima koji bi mogli biti u iskušenju da se umiješaju", rekao je. "Oni moraju znati da će Rusija odmah odgovoriti, a posljedice će biti takve kakve niste vidjeli u cijeloj svojoj povijesti." Njegovo upozorenje nije promaklo Avril Haines, američkoj direktorici nacionalne obavještajne službe, koja je u svibnju predvidjela da bi Putin mogao upotrijebiti nuklearno oružje ako NATO "intervenira ili će intervenirati", dobrim dijelom zato što bi to "očito pridonijelo percepciji da će izgubiti rat u Ukrajini.”
U drugom nuklearnom scenariju, Ukrajina sama preokreće tok na bojnom polju, bez izravnog angažmana SAD-a. Ako bi ukrajinske snage bile spremne poraziti rusku vojsku i vratiti izgubljeni teritorij, nema sumnje da bi Moskva to lako mogla vidjeti kao egzistencijalnu prijetnju koja zahtijeva nuklearni odgovor. Uostalom, Putin i njegovi savjetnici bili su već dovoljno uznemireni sve većim približavanjem Kijeva Zapadu da su namjerno odlučili napasti Ukrajinu, unatoč jasnim upozorenjima SAD-a i saveznika o ozbiljnim posljedicama s kojima će se Rusija u tom slučaju suočiti. Za razliku od prvog scenarija, Moskva bi u ovom slučaju koristila nuklearno oružje, ne protiv SAD-a nego, protiv Ukrajine. Učinila bi to bez puno straha, budući da Kijev nema nuklearno oružje i budući da Washington ne bi imao interesa započeti nuklearni rat. Nepostojanje jasne prijetnje osvetom olakšalo bi Putinu razmišljanje o nuklearnoj uporabi.
U trećem scenariju, smatra Mearsheimer, rat ulazi u dugotrajni zastoj koji nema diplomatskog rješenja te postaje izuzetno skup za Moskvu. Želeći očajnički okončati sukob s povoljnim ishodom za sebe, Putin bi mogao nastaviti s nuklearnom eskalacijom kako bi pobijedio. Kao i kod prethodnog scenarija, gdje Rusija eskalira kako bi izbjegla poraz, američka nuklearna odmazda bila bi malo vjerojatna. U oba scenarija, Rusija bi vjerojatno koristila taktičko nuklearno oružje protiv male skupine vojni ciljeva, barem u početku. Mogla bi pogoditi mjesta i gradove u kasnijim napadima, ako bude potrebno. Stjecanje vojne prednosti bio bi jedan od ciljeva strategije, ali važnije bi bilo zadati udarac koji će "promijeniti igru" - stvoriti takav strah na Zapadu da SAD i saveznici brzo krenu u okončavanje sukoba pod povoljnim uvjetima za Moskvu. Ne čudi stoga što je William Burns, direktor CIA-e, u travnju primijetio: "Nitko od nas ne može olako shvatiti prijetnju koju predstavlja potencijalno pribjegavanje taktičkom nuklearnom oružju ili nuklearnom oružju niske snage."
Prekasno za dogovore
Iako bi se jedan od ovih katastrofalnih scenarija teoretski mogao dogoditi, Mearsheimer i sam priznanje da je vjerojatnost za takvo nešto mala. Uostalom, čelnici obiju strana imaju snažne razloge da Amerikance drže izvan sukoba te da izbjegnu čak i ograničenu nuklearnu upotrebu, kamoli stvarni nuklearni rat.
"Kada bi barem netko mogao biti tako optimističan. Zapravo, konvencionalno gledište uvelike podcjenjuje opasnosti od eskalacije rata u Ukrajini. Za početak, ratovi obično imaju svoju logiku, što otežava predviđanje njihovog tijeka. Vara se onaj tko kaže da pouzdano zna kojim će putem ići rat u Ukrajini. Dinamiku eskalacije u ratnim uvjetima teško je predvidjeti ili kontrolirati, što bi trebalo poslužiti kao upozorenje svima koji vjeruju da se događajima u Ukrajini može upravljati. Osim toga, kako je prepoznao pruski vojni teoretičar Carl von Clausewitz, nacionalizam potiče da suvremeni ratovi eskaliraju do ekstremnog oblika, osobito kada su ulozi za obje strane visoki. To ne znači da se ratovi ne bi mogli ograničiti, ali to nije lako učiniti. Na kraju, s obzirom na nevjerojatne troškove nuklearnog rata velikih sila, čak i mala vjerojatnost da se on dogodi trebala bi svakoga natjerati da dobro razmisli kamo bi takav sukob mogao voditi", kaže Mearsheimer te zaključuje da ovako opasna situacija stvara snažan poticaj za pronalaženje diplomatskog rješenja, ali upozorava i da nažalost političkog dogovora nema na vidiku jer su obje strane čvrsto predane ratnim ciljevima koji kompromis čine gotovo nemogućim:
"Bidenova administracija trebala je raditi s Rusijom na rješavanju ukrajinske krize prije izbijanja rata u veljači. Sada je prekasno za postizanje dogovora: Rusija, Ukrajina i Zapad zapeli su u užasnoj bezizlaznoj situaciji. Možemo se samo nadati da će vođe obiju strana voditi rat na načine koji će izbjeći katastrofalnu eskalaciju. Međutim, za desetke milijuna ljudi čiji su životi u pitanju, to je slaba utjeha", kaže Maersheimer.
