Ruše li autoritarni šefovi država svojom agresivnom politikom uspostavljeni svjetski poredak? Ne, jer dugoročno gledano su slobodne zemlje snažnije, piše Miodrag Šorić za DW.
Despoti ovise o sukobima jer nemaju što drugo za ponuditi
Sve se događa istovremeno: Rusija napada Ukrajinu, Kina dovodi Hong Kong u red i vojnim manevrima prijeti Tajvanu, iranske trupe se bore u Gazi, srpski "Predsjednik" Vučić se hvali svojom vojskom na samoj granici s Kosovom. Autoritarni režimi testiraju koliko daleko mogu poticati eskalaciju. Despoti trebaju sukobe kako bi ostali na vlasti. Inače nemaju što ponuditi svom narodu.
Bilo u Rusiji, Srbiji, Kini ili Iranu: vojno razmetanje velikih sila ima za cilj natjerati ljude da zaborave na zaostalost zemalja u kojima žive, osigurati moć dotičnog "nacionalnog vođe" i prikriti prezir s kojim se vrh odnosi prema vlastitom narodu. U protivnom postoji opasnost da će se stanovnici žaliti kako su u ovim državama loše opremljene bolnice, starački domovi i škole, u selima jedva da postoji funkcionalna kanalizacija, a plaće i mirovine su niske. Međutim, nalazi li se nacija u nekom sukobu, krive se "neprijatelji izvana". Suzbija se kritika na račun vladajuće kaste koja se bez susprezanja obogaćuje. Korupcija je dio državnog rezona. U očima političara, građanin pojedinac nema veliku vrijednost i u najboljem slučaju se koristi kao topovsko meso, kao što je godinama bio slučaj u istočnoj Ukrajini.
Nova era barbarstva?
Napadom na svog susjeda Rusija nije samo objavila rat Ukrajini, nego je objavila rat i civiliziranom svijetu. Ishod ovog spora odredit će kako će se drugi autoritarni režimi ponašati u budućnosti: hoće li poštivati minimum međunarodnih ugovora i međunarodnog prava? Ili počinje novo doba barbarstva u kojem vrijedi samo zakon jačeg? Ako ne želite da svijet padne u kaos, morate pomoći u zaustavljanju ratnih huškača poput Putina, vojno naoružati Tajvan i boriti se protiv iranskih terorističkih milicija gdje god se one nalazile: u Pojasu Gaze, Iraku, Libanonu ili Siriji.
Autoritarni režimi nikada nisu skrivali svoje neslaganje i odbacivanje svjetskog poretka utemeljenog na pravu. Demokraciju smatraju prijetnjom, kao i poštivanje ljudskih ili manjinskih prava, slobodu medija ili pravnu sigurnost. Despoti se pozivaju na međunarodno pravo samo kada ono služi njihovim interesima.
Zapad godinama posluje s tim režimima. Danas se mnogi europski političari pitaju kako je njemačka kancelarka Angela Merkel mogla biti toliko naivna da postane ovisna o Putinu kada je u pitanju uvoz prirodnog plina.Još gori primjer: Kina je sada najvažniji trgovinski partner Njemačke. Unatoč tomu što nije bilo i nema ni najmanje sumnje u brutalnost režima u Pekingu.
Kako su njemački političari i predstavnici gospodarstva mogli biti toliko naivni da se bace Pekingu u zagrljaj? Čini se da pohlepa ovdje nadmašuje osjećaj odgovornosti. “Kapitalisti će nam prodati konop kojim ćemo ih objesiti”, navodno je prorekao Lenjin.
Putin se malo zaletio
Nakon završetka Hladnog rata, globalni odnos snaga nipošto se nije pomaknuo u korist diktatora. Putin svakodnevno demonstrira rusku vojnu nesposobnost u Ukrajini. Mit je da autoritarni vladari razmišljaju politički dugoročno i da su stoga superiorni Zapadu koji navodno djeluje samo kratkoročno. Istina je upravo suprotna: Putin je odluku o invaziji na Ukrajinu donio naglo i potpuno nesvjestan kojim će otporom Ukrajinci dočekati njegovu soldatesku. Putin je kockar, a sada se preračunao. No ako želi politički i biološki preživjeti, ne može priznati svoju grešku.
Mitski Zapad kao neprijatelj
Zapad u budućnosti ne smije nastaviti s vlastitim slabljenjem. Njemačka se mora naoružati i to u značajnoj mjeri i dugoročno. Ako Grčka, Rusija ili Iran mogu potrošiti gotovo četiri posto svog bruto domaćeg proizvoda na obranu, onda bi to trebala moći i Njemačka. Osim svog konvencionalnog naoružanja, Europa prije svega mora napredovati sa svojim nuklearnim naoružanjem. Tek tada će biti ozbiljno shvaćena u Moskvi, Pekingu i Washingtonu.
Poput mnogih vladara Kremlja prije njega, Putin je izazvao Zapad. Staljin i Hitler također su prezirali zapadni svijet, posebno kao saveznici 1939. – 1941. Tada je SSSR dao Hitleru golemu pomoć u hrani i sirovinama, podupirući tako Hitlerov rat protiv Francuske i Velike Britanije. Na kraju je trijumfirao navodno “degenerirani Zapad”. Baš kao što je pobijedio u Hladnom ratu. I baš kao što osvaja srca mnogih mladih i obrazovanih ljudi koji su danas prisiljeni živjeti u zemljama s autoritarnim režimima.
