Rat u Ukrajini prokazao je sve mane europske obrambene industrije. Ne financira se dovoljno i nije dovoljno opremljena za ruske prijetnje - koje su svakim danom sve gore, piše Politico.
U Europi jednostavno nema dovoljno metaka, oružja i visokotehnoloških sustava koji bi zadovoljili zahtjeve Europske unije i opasnosti koja prijeti. A potražnja je velika - otkako je izbio rat, zemlje EU-a obećale su potrošiti više od 230 milijardi eura za modernizaciju svojih arsenala.
No razlog naglog priljeva novca nije samo ruski revanšizam. Postoji i pritisak mnogih moćnih europskih zemalja - žele osigurati da se kontinent u obrani svojih granica ne mora oslanjati na američku vojsku ni moćnu američku obrambenu industriju. Nedavna ruska mobilizacija, nuklearne prijetnje i navodna sabotaža plinovoda samo su nastavak već postojećih strepnji.
"Američki kolege savjetuju nam da ulažemo u vlastite snage, jer moglo bi doći vrijeme, a to bi moglo biti i vrlo brzo, kada će SAD u potpunosti biti angažiran negdje drugdje u Aziji ili na Pacifiku - i jednostavno nas neće moći podržati", govori Jiří Šedivý, čelnik Europske obrambene agencije.
Kao odgovor na to, europska obrambena industrija pokušava intenzivirati proizvodnju i poboljšati vlastite sposobnosti. Ipak, mnogi europski ugovori o kupnji oružja još uvijek odlaze u inozemstvo - i to u zemlje poput SAD-a, pa čak i Južne Koreje.
"Ulažemo stotine milijuna kako bismo bili sigurni da možemo zadovoljiti potražnju", rekao je Micael Johansson, izvršni direktor švedske obrambene tvrtke Saab, čiji su lanseri raketa bili ključni za Ukrajince.
Sigurnosni izazov Europe predstavlja tipičan problem Europske unije - uspjeh ovisi o usklađivanju partikularnih interesa 27 država članica. Neuspjeh da se to učini, tvrde neki, samo će još više razbuktati sukobe.
"U Europi je rat. Stotine umiru svakoga dana, ne samo vojnici već i žene i djeca. Europa se mora ujediniti protiv Rusije, inače neće biti mira", rekao je član Europskog parlamenta Riho Terras.
Više novaca, veće prijetnje
"Povećani zahtjevi za sigurnošću u Europi dio su globalnog trenda u kojem su vojni izdaci postojano rasli nakon što je Rusija anektirala Krim 2014. godine", rekla je Lucie Béraud-Sudreau iz Stockholmskog međunarodnog instituta za istraživanje mira. Globalno, potrošnja za obranu sada je premašila 2 trilijuna dolara.
"Potrošnja je dramatično porasla nakon ruske invazije u veljači", rekla je. "Europa još uvijek sustiže, nadopunjuje i obnavlja postojeće zalihe oružja."
Taj je stav predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen ponovila u svom godišnjem govoru o stanju Unije u rujnu. Rekla je kako Europa nije slušala Poljsku, države Baltika i veći dio srednje i istočne Europe - sve zemlje koje već dugo upozoravaju na Vladimira Putina.
"Godinama su nam govorili da Putin neće stati", rekla je.
A Europa ima brojne potrebe. Vojske nastoje poboljšati svoje komunikacijske kapacitete, ojačati svoje sposobnosti mobilnosti i unaprijediti svoje obavještajne i izviđačke alate. U isto vrijeme, europske regije suočavaju se s različitim ranjivostima koje zahtijevaju različite strategije i opremu - bilo da se radi o kopnu, moru, zraku ili kibernetičkom prostoru.
A proizvodnja kompliciranijih sustava u Europi može trajati godinama, dok su neka naprednija oružja dostupna samo u inozemstvu…
"Problem europske obrambene industrije je što je navikla proizvoditi složeno oružje u vrlo malim serijama tijekom dugog vremenskog razdoblja, što odgovara mirnodopskim prilikama. Ali oružje se promijenilo, potrebne su milijarde ulaganja…", govori David Chour, glavni financijski direktor najvećeg češkog proizvođača oružja.
Francuzi su dugo bili jedni od najvećih europskih zagovornika uspostave obrambene mreže koja bi bila samostalna - koncept je nazvan "strateška autonomija".
Predsjednik Emmanuel Macron preslikao je taj koncept na trenutnu situaciju i pozvao susjede da uspostave "ratnu ekonomiju". Taj apel služi dvostrukoj svrsi - kako sigurnosnoj, tako i jačanju Francuske.
"Francuska ima visoko sofisticiranu obrambenu industriju u svim domenama i većini sektora. Više francuskih vlada također je koristilo prodaju obrambene opreme kako bi osigurale dobre političke odnose s drugim zemljama", kazuje Tom Waldwyn, istraživač obrambenih nabava s Međunarodnog instituta za strateške studije.
Europska unija i Europska obrambena agencija počele su nuditi porezne olakšice 2015., što je potaknulo države članice da kupuju lokalno. Nedavno je EU pokrenuo i fond od 500 milijuna eura za pokrivanje zajedničkih kupnji oružja kao odgovor na agresiju Rusije u Ukrajini. Ali - ti napori blijede u usporedbi sa stvarnim potrebama i troškovima.
Osim toga, geopolitika i bilateralni odnosi često su osnova za izdvajanja za obranu.
Izvrsna ilustracija toga bio je rujan 2021., kada je Francuska iskrcala tri podmornice Grčkoj za navodno 5 milijardi eura - nakon što je propao dogovor s Australijom. Macron je također ponudio "strateško partnerstvo" kako bi podržao desetljećima dug spor Atene sa susjednom Turskom koja redovito iznosi široko osporavane teritorijalne zahtjeve u Egejskom moru.
Nasuprot tome, kada je Poljska, koja je jedan od najvećih donatora vojne pomoći Ukrajini, odlučila obnoviti svoje zalihe, tamošnja vlada okrenula se Južnoj Koreji - potpisavši u srpnju rekordan ugovor o naoružanju vrijedan 14.5 milijardi eura.
Varšava je implicirala da je otišla oružje tražiti u inozemstvo dijelom zato što Njemačka, unatoč trećoj najvećoj obrambenoj industriji u Europi, nije dovoljno brzo zamjenjivala svoje tenkove. Berlin im je, naime, obećao poslati moderne tenkove u zamjenu za to da Varšava isporuči Ukrajini svoje iz sovjetske ere.
A Kina?
Iz perspektive Europske unije, zadržavanje ulaganja "kod kuće" dio je šire želje da se smanji vanjska ovisnost o autokratskim zemljama poput Kine, koju su EU i NATO označili kao "sustavnog suparnika" koji nastoji "potkopati međunarodni poredak temeljen na pravilima".
"Također, dio strateške autonomije je zapravo ublažavanje strateških ovisnosti o akterima ili državama koje jednostavno ne dijele vrijednosti s nama, ili čak možda suparnicima ili strateškim suparnicima”, rekao je Šedivý iz Europske obrambene agencije.
Jedna od najvećih sigurnosnih slabosti Europe je preveliko oslanjanje na Kinu. IFO institut, ekonomski "think tank" sa sjedištem u Münchenu, izvijestio je da se gotovo polovica njemačke proizvodnje oslanja na inpute iz Kine.
Sama Europa čini samo 10 posto globalnog tržišta mikročipova, koji pokreću sve - od perilica, do obrambenih sustava. EU si je postavio za cilj udvostručiti tu brojku, no čelnici industrija upozorili su - sredstva namijenjena za taj napor krajnje su neadekvatna. Problem će se samo intenzivirati kako sljedeća generacija obrambenih sposobnosti bude više tehnološki vođena.
Johansson, izvršni direktor Saaba, rekao je da njegova tvrtka nema veze s Kinom, ali dobiva mikročipove od tajvanske tvrtke za proizvodnju poluvodiča, poznatijeg kao TSMC - najvećeg svjetskog proizvođača mikročipova.
"Ovo je ozbiljno pitanje, naravno. Stvarno je ludo da toliko ovisimo o visokosofisticiranim poluvodičima", rekao je.
Ali to ne znači da će EU moći djelovati kolektivno - ili brzo. U konačnici, odluke o obrambenoj nabavi donose se na nacionalnoj razini - ovisno o potrebama svake zemlje.
"Radi se o nacionalnom suverenom donošenju odluka o nabavi obrambene opreme u svakoj zemlji. Ne postoji način da se zemlje prisile da u to idu zajedno - mora postojati neka prednost da se to radi na taj način", zaključuje Johansson.
