Više od 50 godina Lale Sokolov živio je s tajnom. Tajnom rođenom u užasima ratne Europe, u mjestu u kojem su se događala neka od najgorih zvjerstava koje je čovjek mogao učiniti čovjeku, piše BBC. I tu je tajnu držao u sebi sve dok nije bio duboko u 80-tima, i tisućama kilometara od tog zloglasnog mjesta. Lale je bio majstor za tetovaže u Auschwitzu. Živeći u predgrađu Melbournea, čovjek koji je rođen na području današnje Slovačke 1916. od židovskih roditelja kao Ludwig 'Lale' Eisenberg, odlučio je podijeliti svoju priču.
Skrivao svoju priču kako bi zaštitio obitelj
"Taj čovjek, majstor za tetovaže iz najzloglasnijeg koncentracijskog logora, držao je svoju tajnu skrivenom iz pogrešnog uvjerenja kako je to nešto što treba skrivati", kaže Heather Morris, koja je provela tri godine snimajući Lalinu priču sve dok nije preminuo 2006. godine. Morris je sada napisala knjigu, 'Majstor za tetovaže iz Auschwitza' na temelju njegove priče o tome kako je tetovirao serijske brojeve na ruke onih zatočenika koje nisu slali u plinske komore.
"Užasi preživljavanja gotovo tri godine u koncentracijskom logoru ispunili su mu ostatak života strahom i paranojom", priča Mills. "Trebalo je tri godine da se priča rasplete. Morala sam steći njegovo povjerenje te je trebalo vremena prije nego što je bio spreman posegnuti u sjećanja na dane u kojima se ova priča odvijala." Bojao se da će ga smatrati nacističkim kolaboracionistom. Skrivao je ovu tajnu, ili kako je on to opisao - teret krivnje, jer je smatrao da na taj način štiti svoju obitelj. Tek nakon smrti njegove supruge Gite Lale se odlučio osloboditi 'tereta' te otkriti priču ne samo o preživljavanju već i o dubokoj ljubavi.
Logoraš 32407
U travnju 1942. kada mu je bilo 26 godina, Lale je odveden u Auschwitz. Kada su nacisti došli u njegov grad, Lale je ponudio sebe kao snažnog i sposobnog mladića u nadi da će tako spasiti ostatak obitelji od rastavljanja. Za razliku od svoje braće i sestara, on je bio neoženjen i nezaposlen. U to vrijeme mu nisu bili poznati užasi koji su se događali u logoru u okupiranoj jugozapadnoj Poljskoj. Kada je stigao tamo, Nijemci su mu promijenili ime u broj - 32407. Logoraš broj 32407 poslan je na rad kao i mnogi drugi, na izgradnji novih stambenih blokova kako se logor širio. Satima je radio na krovovima, držeći se podalje od SS stražara i njihovog nepredvidljivog temperamenta.
No kratko nakon dolaska u Auschwitz Lale je obolio od tifusa. Za njega se brinuo čovjek koji mu je dao njegovu identifikacijsku tetovažu, francuski akademik Pepan. Francuz je uzeo Lalea pod svoje i postavio ga da radi kao njegov pomoćnik. Naučio ga je ne samo zanatu, već i kako da drži glavu dolje, a usta zatvorena. Jednoga dana Pepan je jednostavno nestao. Lale nikada nije saznao što mu se dogodilo. Dijelom zahvaljujući jezičnim vještinama, Lale je govorio slovački, njemački, ruski, francuski, mađarski i pomalo poljski, postavljen je kao glavni majstor za tetovaže logora smrti. Tako je počeo raditi za političko krilo SS-a. Pridodan mu je vojnik koji ga je trebao nadgledati, a to je ujedno stvaralo i dojam protekcije.
Kao stručnjak za tetoviranje, Lale je ipak živio korak dalje od smrti u odnosu na ostale logoraše. Jeo je u upravnoj zgradi. Dobivao je dodatne porcije hrane. Spavao je sam u sobi. Kada bi bio gotov s poslom, ili kada ne bi bilo više novih zatvorenika za tetoviranje, imao je slobodno vrijeme.
Prisiljen na suradnju
"On nikada nije sebe gledao kao kolaboratora", kaže Morris. No to je predstavljalo pravu brigu nakon rata, jer su mnogi smatrali zarobljenike koji su radili za SS suradnicima u njihovoj brutalnosti. "Činio je što je morao kako bi preživio. Rekao je kako nije mogao birati hoće li ovaj ili onaj posao", objašnjava autorica knjige. "Rekao je kako ste uzeli ono što vam se nudi. Uzeli biste to i bili biste zahvalni jer bi tako mogli preživjeti do sutra", kaže.
This 1944 photo obtained from the US Holocaust Memorial Museum shows Nazi officers (L-R) Josef Kramer, commandant of the Bergen-Belsen concentration camp; Dr. Josef Mengele, known as the Angel of Death; Richard Baer, commander of the Auschwitz I concentration camp;Auschwitz concentration camp officer Karl Hoecker; and an unidentified officer, as they gather in front of a building at Solahutte the SS retreat outside of Auschwitz. The photo is one of approximately 116 rare photographs of senior SS officers and Nazi officials at the Auschwitz concentration camp included in Hoecker's photo album, unveiled 19 September 2007 by the museum. AFP PHOTO/Holocaust Memorial Museum =GETTY OUT= / AFP PHOTO / Holocaust Memorial Museum / HO
Unatoč privilegijama, prijetnja da možda ipak neće doživjeti sljedeći dan uvijek je bila prisutna. "(Josef) Mengele bio je posebno često prisutan, jer je svoje 'pacijente' birao među novopridošlim zatvorenicima, koje je zatim slao Laleu. Često bi, dok bi zviždao neku veselu melodiju, došao do Lalea i glasno ga terorizirao "Jednoga dana, uzet ću i tebe. Jednoga dana..."
Dehumaniziranje logoraša
Sljedeće je dvije godine Lale tetovirao stotine tisuća zatvorenika, uz pomoć svojih asistenata. Te prisilne tetovaže, neravni brojevi koji su se jasno isticali na blijedoj koži, postale su jedan od najpoznatijih simbola holokausta i njegovog najsmrtonosnijeg logora. Samo su zatočenici Auschwitza i njegovih pod-logora, Birkenaua i Monowitza, dobivali tetovaže. Praksa je započeta ujesen 1941. i do proljeća 1943. svi zarobljenici bili su tako označeni.
Kada bi zarobljenici bili dovedeni u Auschwitz, prvo su bili razvrstani na one koji će biti poslani na prislini rad i one koje će odmah smaknuti. Obrijali bi im glave i oduzeli sve što imaju. Umjesto odjeće dobili bi krpe, a zatim bi se poredali kako bi im se tetovirala njihova oznaka. Jedine iznimke činili su logoraši njemačkog etničkog porijekla koje se slalo na privremenu 'reedukaciju' te oni koje se slalo direktno u plinske komore.
Radilo se o finalnom trenutku brutalnog 'registracijskog' procesa, kaže dr. Piotr Setkiewicz, voditelj istraživačkog centra u Memorijalu i muzeju Auschwitz-Birkenau. "Bila je to samo jedna u cijeloj seriji ponižavajućih, dehumanizirajućih stvari koje bi se događale pri dolasku u logor. Kao prvo, bilo je bolno, a kao drugo razumjeli bi kako u tome trenu gube svoja imena. Od tog trenutka nadalje, zarobljenici nisu više mogli koristiti svoja imena, već samo svoje brojeve."
Logorašica 34902
U srpnju 1942. Lale je dobio još jedan komad papira, s brojevima 34902. Tetoviranje muškaraca jedna je stvar, no kada je u svoje šake uhvatio tanku ruku mlade djevojke, osjetio se prestavljeno. U to je vrijeme još bio samo pomoćnik. Pepan mu je govorio da radi kako mu se kaže, inače će samog sebe osuditi na smrt. No ima nešto u ovoj djevojci i njenim sjajnim očima. Godinama kasnije, Lale je rekao Morris kako je u tome trenutku, dok je on njoj tetovirao broj na lijevu ruku, ona je njemu tetovirala broj u njegovo srce.
Saznao je da joj je ime Gita. Bila je u ženskom logoru, Birkenau. Lale joj je uspijevao krijumčariti pisma preko vlastitog SS stražara. Pisma su dovela do tajnih sastanaka izvan njenog bloka. Pokušao se brinuti za nju, slao joj je hranu, čak joj je našao i bolje radno mjesto. Pokušao joj je pružiti nadu. No Gita je sumnjala u spas. "Ona jednostavno nije vidjela budućnost. On je uvijek, duboko u sebi, znao da će preživjeti. Nije znao kako, ali sve se svodi na osjećaj da će preživjeti. Preživio je zahvaljujući sreći, time što je bio na pravom mjestu u pravo vrijeme, te što je bio u stanju manipulirati mogućnostima na koje bi naišao", tvrdi Morris.
Znajući da je jedan od sretnih, Lale je pokušao pomoći što većem broju logoraša. Hrana je bila glavno platežno sredstvo u Auschwitzu, te je koristio svoju privilegiju bolje prehrane kako bi hranio svoje bivše cimere, Gitine prijateljice, te romske obitelji koje su stigle kasnije. Počeo je i razmjenjivati novac i nakit, kojeg su mu dali drugi logoraši, sa seljacima koji su radili pored logora kako bi nabavio još hrane za one kojima je bila najpotrebnija.
Kraj rata
Kada su 1945. Nijemci počeli prebacivati logoraše iz Auschvitza pred nadolazećim Rusima, i Gita je bila među njima. Žena u koju se Lale zaljubio je otišla. Znao je samo njeno ime, Gita Fuhrmannova, ali ne i odakle je.
Na kraju je i Lale napustio logor te se vratio u svoj rodni grad Krompachy u Čehoslovačkoj. Put je platio nakitom kojeg je ukrao Nijemcima. I njegova sestra Goldie isto je preživjela, te je njegova rodna kuća još uvijek pripadala obitelji. Jedino je još ostalo saznati što se dogodilo Giti. Je li se uopće mogao nadati da će je ponovo sresti. S konjem i kolima krenuo je prema Bratislavi, ulaznoj točki brojnih preživjelih pri povratku u Čehoslovačku. Lale je tjednima čekao na željezničkoj postaji, sve dok mu šef postaje nije savjetovao kako bi bilo bolje da se obrati Crvenom križu.
Kada je krenuo tamo, mlada žena zakoračila je na ulicu pred njegovog konja, lice je bilo poznato, kao i par svjetlih očiju. Gita je pronašla njega.
Što dalje od Europe
Par se vjenčao u listopadu 1945. i promijenio prezime u Sokolov kako bi bolje pristajali u Čehoslovačkoj koja se našla pod sovjetskom kontrolom. Lale je otvorio trgovinu tekstilom koja je neko vrijeme bila uspješna. No bili su sakupljali i slali novac izvan zemlje kako bi podržali pokret za stvaranje izraelske države. Kada su vlasti saznale za to, Lale je završio u zatvoru, a njegova je trgovina nacionalizirana.
Kada je pušten za vikend on i Gita pobjegli su iz Čehoslovačke. Prvo su posjetili Beč, zatim Pariz, te napokon, kako bi se što više udaljili od Europe, otplovili su za Sydney. Tijekom putovanja susreli su par iz Melbournea koji su ih uvjerili da tamo započnu novi život. Lale je ponovo pokrenuo trgovinu tekstilom, a Gita je počela dizajnirati haljine. Godine 1961. dobili su i sina Garya. Ostatak života proveli su u Melbourneu. Gita je nekoliko puta posjetila Europu prije svoje smrti 2003., no Lale se nikada nije vraćao.
Ljubav u Auschwitzu
KONAČNO DEŠIFRIRANI ZAPISI ZATOČENIKA AUSCHWITZA: Na papirićima zakopanima u zemlju zapisao sve strahote o tom logoru
Samo nekoliko prijatelja poznavalo je njihovu ljubavnu priču. "Susrela sam nekoliko njihovih oprijatelja koji su mi svi odmah rekli 'Znate da su se on i Gita upoznali u Auschwitzu? Tko se zaljubljuje u koncentracijskom logoru?", priča Morris. Čak je i Garry tek puno kasnije saznao za sve užase koje su njegovi roditelji prošli. Ustvari, puna se istina saznala tek nakon Gitine smrti, kada se pojavila Morris, kojoj je Lale odlučio ispričati priču, u kojoj je najvažniji trenutak bio pogled u oči 18-godišnjakinje.
Cedric Geffen, predsjednik organizacije za obilježavanje holokausta March of the Living Australia izjavio je kako ga je Laleova priča "fascinirala". Smatra kako će ovakva priča pomoći mlađim generacijama, koje nikada nisu proživjele takve užase, da bolje osjete vezu s poviješću.
"Važno je ispričati ovu priču jer humanizira ulogu o kojoj jako malo ljudi misli kada razmišljaju o tom užasnom periodu", dodao je. "Tko je bila osoba čiji je zadatak bio nanošenje te zastrašujuće fizičke degradacije? Zašto je on to činio? Kakav je bio njegov život? Što mu se dogodilo?"
