"Najveće, najmodernije, najmoćnije", predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nije štedio superlative u najavi vojne vježbe koja je održana u subotu (10. listopada) na Pešteru. "Sve što puca, avioni, bespilotne letjelice, bombarderi, lovci i bojeva municija. Spektakl", zadovoljno je opisao Vučić sve što se moglo vidjeti. Prema mišljenju kritičara, srpska politika nabavee i prodaje oružja upravo je takva - "spektakl", ali bez jasnog plana i cilja. I uz to previše košta porezne obveznike, piše Nemanja Rujević za Deutsche Welle.
Početkom tjedna je Vučić hvalio turske bespilotne letjelice Barjaktar koje bi Srbija željela nabaviti kako bi "sama branila i čuvala svoje nebo". Ako tako bude, dron turske proizvodnje pridružio bi se ruskoj protuzračnoj bateriji Pancir S1, polovnim – neki kažu rashodovanim – ruskim i bjeloruskim MiG-ovima, francuskim raketama Mistral, Airbusovim helikopterima H145M, kineskim dronama, a možda i izraelskim bespilotnim letjelicama Hermes 900 ili Heron.
Sve su to ugovoreni ili najavljeni poslovi teški stotine milijuna eura, i to iako još nije dovršen Strategijski plan obrane i Plan opremanja Vojske za razdoblje do 2030. godine.
Vučić kao 'trgovački putnik'
Pojedini vojni analitičari su postavili pitanje koliko to sve ima smisla još kada je u Srbiju stigao Pancir S1. Kako je tada za N1 rekao analitičar Aleksandar Radić, taj sustav za obranu iz zraka ima domet od dvadeset kilometara. Radić se zapitao što zemlja veličine Srbije može s jednom jedinom baterijom zaštiti, ako bude trebalo?
"Predsjednik Vučić sliči na trgovačkog putnika koji po svijetu ugovara poslove poput izvoza i nabave naoružanja, i to u tajnosti i bez jasne predstave što su dobili, a što su posljedice po građane Srbije, odnosno koliko koštaju te vanjskopolitičke avanture", navodi za DW Maja Bjeloš iz Beogradskog centra za sigurnosnu politiku. Ona tumači da se predsjednik Srbije u poslovima oko oružja – premda nema takva ustavna ovlaštenja – brzo i lako sporazumijeva s autoritarnim liderima, ali da državni novac troši i onda kada je pod pritiskom.
Podsjeća tako na tihu američku prijetnju sankcijama Srbiji potkraj prošle godine – zbog obimne nabave ruskog naoružanja – nakon čega je došlo do vidnog zaokreta. "Kritizirate nas zbog kupnje ruskog naoružanja i svega ostalog", rekao je Vučić ovog ožujka u intervjuu za američki časopis Foreign Policy. "Ok, kupit ću vaše oružje… Želite li ga prodati ili ne? Želite li naš novac?", nudio je Vučić tijekom razgovora, prije nego je najavio da želi i izraelsko i britansko i američko oružje.
Izdvajanja Srbije za obranu su prošle godine, prema procjenama instituta SIPRI iz Stockholma, premašila milijardu američkih dolara, sumu gotovo nadrealnu za regiju. Istovremeno su izdaci tako misteriozni da je srpsko savjetodavno tijelo koje se bavi pitanjima proračuna i opravdanosti izdataka, Fiskalni savjet, kritiziralo Ministarstvo obrane.
Pri svakoj nabavi, novinari pokušavaju doznati cijenu, jer Ministarstvo takve dilove – recimo onaj o "donaciji" naoružanja iz Rusije i Bjelorusije – proglašava tajnim i ne dostavlja podatke čak ni kada nadležni Povjerenik ocijeni da su u pitanju informacije od javnog značaja.
'Nesvrstani' moraju kupovati od svih?
Bivši ministar obrane Dragan Šutanovac, koji je svojevremeno inzistirao na ustrojavanju Vojske prema standardima NATO-a, kaže da bi logično bilo da zemlja koja je dio programa "Partnerstvo za mir" nabavlja oružje upravo iz zemalja koje rade po tom standardu. "Međutim, očigledno je Moskva shvatila da kroz formu bratske pomoći, darivanjem recimo polovnih letjelica čiji smo remont skupo platili, pravi određeni hibridni utjecaj što je očito i glavni cilj", navodi Šutanovac za DW.
On kaže da je "jasna politička poruka" to što neke članice NATO-a ne žele prodati Srbiji obrambene sustave. "Umjesto da se spremamo za izazove 21. stoljeća, mi smo još u posljednem desetljeću 20. stoljeća", kaže nekadašnji ministar iz redova Demokratske stranke.
Maja Bjeloš primjećuje da se ta "neonesvrstana" politika – plivanje između raznih strana – može po Srbiju završiti "tragično". "Tako što bi Srbija umjesto subjekta bila objekt u međunarodnim odnosima, moneta za potkusurivanje ili poligon za demonstraciju utjecaja. Ili bila ucijenjena da kupuje različite vrste naoružanja od različitih partnera."
Kad naoružavaš dvije zaraćene strane
Afera "Krušik" je prošle godine pokazala da s izvozom naoružanja stvari nisu ništa jednostavnije nego s uvozom. Pisanje medija poput BIRN-a i NIN-a ponudilo je dokaze da ljudi bliski vlastima nauštrb državnih firmi izvoze oružje gdje stignu.
Kakvim neprilikama to može voditi vidjelo se sredinom srpnja kada su azerbejdžanski mediji javili da je armenska strana granatirala sela municijom srpske proizvodnje. Nakon toga je predsjednik Vučić rekao da Srbija daleko više oružja izvozi u Azerbejdžan. Ali da izvozi i u Armeniju.
"Bez obzira na to što je trgovina oružjem ili municijom gotovo uvijek obavijena dozom nepotrebne tajnosti, suština je pitanje krši li Srbija sankcije koje uvodi UN i izvozi li u zemlje koje su na crnoj listi", navodi Šutanovac, predsjednik Savjeta za strateške politike. "To je crvena linija koju Srbija nije prešla."
U teoriji, niti jedan metak se ne može izvesti bez odobrenja četiriju ministarstava i Sigurnosno-informativne agencije. Tako praktično svaki komad oružja odlazi u bijeli svet s pečatom države.
Međutim, kako ističe Šutanovac, ništa od onoga što Srbija proizvodi ne može biti game changer na nekom ratištu – jer nije u pitanju sofisticirano naoružanje koje bi nekoj od strana dalo nenadoknadivu prednost. Ipak, upozorava naš sugovornik, bez pažljivog političkog odvagivanja i prodajom oružja se mogu narušiti odnosi s ovom ili onom zemljom.
Premala za moralne dileme?
I bivša vlast kojoj je pripadao Šutanovac, a pogotovo današnja, uvijek je izvoz oružja opravdavala potrebom da se zaposli namjenska industrija i očuvaju radna mjesta. Taj argument gubi na snazi, smatra Bjeloš, jer se upravo "namjenska industrija uništava kroz davanje prednosti privatnim kompanijama koje posreduju u izvozu naoružanja i ilegalnoj trgovini".
Ona dodaje da se dilovi oko oružja često izvode na štetu novca poreznih obveznika, ali i ljudskih prava, života i vladavine prava negdje u svijetu. Oružje iz pogona u Srbiji, kako pišu mediji, završava ne samo na Kavkazu, već i u Saudijskoj Arabiji i Ujedinjenim Arapskim Emiratima, a mnoge su indicije da onda sistematski odatle dospijeva u ruke paravojski ili terorista na bojištima od Jemena do Sirije.
S druge strane, u javnosti se često čuje argument da je Srbija premala da bi razmišljala o tome je li moralno izvoziti oružje. Jer, listu najvećih izvoznika predvode najveće sile poput SAD-a, Rusije i Kine, a u vrhu su i članice EU-a Njemačka i Francuska.
"Mogu samo izraziti žaljenje što Srbija nije u prošlosti razvila recimo proizvodnju cvijeća kao Nizozemska, pa da se nikad ne potegne pitanje morala pri izvozu", sarkastično primjećuje Šutanovac. "Ako znam da obrambena industrija hrani više od 10.000 obitelji i da Srbija poštuje regulative UN-a, onda neka se moralom bave oni koji u UN-u mogu donijeti odluke o sankcijama."
Ako sve bude po planu, uskoro bi u arsenal vojske Srbije trebala biti uvedena moderna domaća verzija drona Pegaz, sposobna za izviđanje, nošenje oružja, a vjerojatno pogodna i za vojne vježbe koje se uživo prenose na televizijama.
