Tijekom kampanje za predsjedničke izbore u Turskoj 2018., New York Times objavio je uvodnik u kojem je izrazio podršku tadašnjem protivniku predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, Muharremu Inceu. Nakon nekoliko odlomaka bilo je jasno da je uredništvo Timesa više znalo da ne voli Erdogana nego što su znali o Inceu i njegovim stavovima.
Tako je i s Kemalom Kilicdarogluom, čelnikom Republikanske narodne stranke (CHP) i izborom šestostranačke koalicije, koji će se Erdoganu suprotstaviti na predsjedničkim izborima 14. svibnja. Samo mjesec dana do izbora, Kilicdaroglu u anketama vodi za između 7 i 10 posto razlike.
Gotovo nedodirljiv
Ipak, čak i uz takvo Kilicdarogluovo vodstvo, teško je vjerovati da će Erdogan izgubiti, piše Foreign Affairs. Osim što je na vlasti od 2003., naprije kao premijer, a zatim i kao predsjednik, Erdogan i njegova Stranka pravde i razvoja (AKP) u tom su dugom razdoblju oblikovali turske političke institucije kako bi osigurali moć.
Turski predsjednik upotrijebio je državni aparat kako bi potkopao svoje protivnike, a na veliku većinu nekoć bučnih, ako ne i uvijek odgovornih turskih medija, sada se može osloniti da će poslušno recitirati stavove vlade.
Pravosuđe, koje je nekoć bilo oslonac sekularnog nacionalističkog establišmenta, sada je rezervat pristaša AKP-a. Erdogan je preinačio vojno zapovjedništvo, koje je prije bilo lojalno samo načelima Mustafe Kemala Ataturka, utemeljitelja moderne Turske.
Pod ovim okolnostima, čini se da bi Erdogana mogla smijeniti samo božja ruka. A možda je potres 6. veljače bio upravo to.
'Zbrčkana' alternativa dobrih namjera?
Što bi za tursku politiku i vanjsku politiku značilo da Kilicdaroglu pobijedi? Neki turski i zapadni komentatori vjeruju da Turska ponovno može biti demokratska, prosperitetna zemlja, spremna težiti članstvu u Europskoj uniji i biti bolje usklađena sa svojim NATO saveznicima.
Za milijune Turaka bez sumnje bi bilo olakšanje da Erdogan na izborima bude poražen, ali teško je reći u što Kilicdaroglu i njegovi partneri vjeruju ili kako bi vladali.
Nacionalni savez (također poznat kao "Stol šestorice") koji predvodi Kilicdaroglu ideološki je raznolika koalicija ujedinjena u preziru Erdogana.
Kemal Kilicdaroglu
Osim Kilicdarogluovog CHP-a, koji zauzima prostor lijevog centra/socijaldemokrata i nacionalista, savez uključuje ogranak turskih ekstremno desničarskih nacionalista pod nazivom Dobra stranka; dvije stranke desnog centra koje predvode prebjezi iz AKP-a, Ali Babacan i Ahmet Davutoglu; i druga grupa desnog centra, Demokratska stranka. Drugi član je vjerski nacionalistička konzervativna stranka Felicity, koja je, zajedno s AKP-om, osnovana 2001. nakon što je vlada zabranila još jednu islamističku stranku.
Nation Alliance objavio je poduži “Memorandum o razumijevanju o zajedničkim politikama,” koji je, s obzirom na nezgrapnu prirodu koalicije, ideološka gomila inicijativa s devet glavnih odjeljaka i nizom pododjeljaka koji se dotiču pravosuđa, rudarstva, turizam, i još mnogo toga.
Osim protivljenja Erdoganu i AKP-u, ono što Turcima čini ovaj savez privlačnim je njegova odlučnost da se odmakne od "izvršne predsjedničke funkcije" koju je Erdogan preuzeo prije šest godina - i koja je uvelike ojačala njegovu moć - u korist onoga što Nacija Alijansa naziva "Ojačani parlamentarni sustav".
Odlomci o ovom pitanju dobivaju petice za namjere, ali se također čine strašno lišeni stvarnosti i, začudo, politike.
Dobre namjere, ali upitan demokratski kredibilitet
Provođenje temeljnih promjena u turskim političkim institucijama neće biti lako, jer je AKP imao 20 godina da zlorabi turske političke institucije za svoju korist.
Postoji neki razlog za vjerovanje da je srce 74-godišnjeg Kilicdaroglua na pravom mjestu kada je u pitanju želja za pravednijim i demokratskijim političkim sustavom. Iako je teško reći u što vjeruje, Kilicdaroglu se tijekom svog mandata kao vođa glavne oporbe pozicionirao kao odgovoran političar i demokrat u pozadini Erdoganova grabljenja vlasti. Jednom je vodio marš za pravdu od Ankare do Istanbula.
U isto vrijeme, neki su članovi stranke kritizirali interni rad CHP-a zbog očitog nedostatka demokracije. Također, način na koji se nametnuo Nacionalnom savezu kao njegov predsjednički kandidat, unatoč činjenici da je bio najslabiji od realnih konkurenata Erdoganu, postavlja pitanja o njegovom raspoloženju i demokratskim kredibilitetima.
Kako itko može biti siguran da će se Kilicdaroglu, nakon što se čvrsto ustoliči u predsjedništvu, htjeti odreći ovlasti izvršnog predsjedništva? Političari općenito vole akumulirati moć, a ne prepuštati je.
Osim toga, novi turski predsjednik vjerojatno bi se suočio s okrutnom i osvetoljubivom opozicijom. Izvršno predsjedništvo predstavljalo bi prednost u sukobu s AKP-om i Strankom nacionalističkog pokreta, partnerom AKP-a.
Čak i ako Kilicdaroglu želi ispuniti obećanje Nacionalne alijanse da će ukinuti izvršno predsjedništvo, nema jamstva da će se njegovi ambiciozni potpredsjednici Ekrem Imamoglu i Mansur Yavas s time složiti.
Nedefinirana unutarpolitička rješenja
I Imamoglu i Yavas, koji je gradonačelnik Ankare, vješti su i uspješni političari, ali jesu li demokrati? Imamglou je, kao gradonačelnik Istanbula, povremeno djelovao na neobičan sličan način kao Erdogan.
Valja se prisjetiti i da su mnogi ljudi za Erdogana vjerovali da je reformator i predvodnik islamističkog Trećeg puta, u kojem stranke poput AKP-a mogu akumulirati moć bez izazivanja autoritarne reakcije i rješavanja problema jedne osobe, jednog glasa, jednog vremena.
Što se tiče drugih velikih pitanja, Nacionalni savez ne ulijeva puno povjerenja. Obećava "jačanje slobode misli, mišljenja i izražavanja", ali nije jasno hoće li se ta nova liberalna otvorenost proširiti na kurdske nacionaliste i guleniste, jer savez o tome šuti. Možda je to dobra politika, ali je zapanjujuće da Kilicdaroglu ne može izravno reći da legije akademika, odvjetnika, novinara i običnih ljudi koji su nepravedno optuženi da su teroristi trebaju biti oslobođeni i rehabilitirani.
Kao i AKP, Kilicdaroglu i njegovo društvo također sirijske izbjeglice žele prebaciti natrag u njihovu domovinu. Iako je to popularan stav u Turskoj, zamislite jadne Sirijce koji su pobjegli spašavajući svoje živote i koji su pridonijeli turskom društvu.
Što se tiče kurdskog pitanja, koje je središnja drama turske politike od osnutka republike prije jednog stoljeća, Kilicdaroglu je doveo do pozitivnih promjena unutar svoje stranke, čineći je otvorenom za suradnju s Kurdima. Ipak, čini se da mu nedostaju kreativna politička rješenja.
Šeprtlljavi vanjskopolitički ciljevi
Kada je riječ o vanjskoj politici, Nacionalni savez kaže da će okončati vanjskopolitički aktivizam Turske te da “domaće političke kalkulacije i ideološki pristupi ” više neće biti čimbenici vanjske politike. Nije jasno koga savez ovim riječima želi zavarati, ali to je besmislica, jer je jasno da se unutarnja i vanjska politika prožimaju.
Dobra je vijest da Nacionalni savez želi ponovno pokrenuti proces pristupanja EU i obvezati Tursku na poštivanje odluka Europskog suda za ljudska prava.
Platforma također kaže da će "poduzeti inicijativu" za povratak na zajednički program F-35, vjerojatno vraćanjem Rusiji protuzračnih obrambenih sustava S-400 koje je Turska kupila. Turska vlada planirala je kupiti 100 ratnih zrakoplova i bila je dio međunarodnog konzorcija koji gradi lovca, ali dodavanjem ruskog sustava turskom arsenalu, Sjedinjene Države prekinule su prodaju i sudjelovanje Ankare u programu.
U isto vrijeme, Kilicdaroglu želi normalizirati odnose s režimom sirijskog predsjednika Bashara al-Assada. Erdogan je također krenuo prema normalizaciji odnosa s Assadom - ali samo kao odgovor na pritisak oporbe.
Također, platforma izjavljuje da će “slijediti ciljeve zaštite stečenih prava Turske Republike Sjeverni Cipar,” koju međunarodno priznaje samo Turska. Ovo će sigurno zakomplicirati odnose Ankare s EU-om, jer se čini da poziva na nastavak okupacije i potencijalnu podjelu države članice EU-a.
Zanimljivo je da se u programu ne spominju Sjedinjene Države. To je vjerojatno zato što su Turci dugo imali očito negativna stajališta o vanjskoj politici SAD-a. Značajno je da je Kilicdaroglu posjetio Washington dva puta u posljednjih 10 godina. Oba puta je bilo teško ne osjetiti da pokušava umanjiti ili čak sakriti svoje putovanje od turskih medija i svojih protivnika. Ovi tajni posjeti odražavaju način na koji bi Kilicdaroglu vjerojatno rješavao najvažnije odnose Ankare i ne obećavaju dobro za bilateralne veze.
Čini se da je Turcima dosta prepotentnih, korumpiranih Erdogana i AKP-a. Vjerojatno će ih radovati njegov poraz na izborima, ali ne treba zbog toga očekivati da će u Turskoj 'svanuti zora'.
