Hrvatska je potpisala deklaraciju o jačanju obrambena suradnje s Albanijom i Kosovom te je taj pakt izazvao burne reakcije u regiji, odnosno u Srbiji. Srbija je tu inicijativu ocijenila kao prijetnju regionalnoj stabilnosti i zatražila hitno objašnjenje Zagreba i Tirane, naglašavajući da se radi o "otvorenom pokušaju izolacije Srbije" te o "kršenju međunarodnog prava i Rezolucije 1244 UN-a".
Srpsko Ministarstvo vanjskih poslova u priopćenju je poručilo da Srbija "neće šutke prihvatiti" ovaj dogovor i da se radi o političkoj poruci koja ignorira realnost na terenu.
S druge strane, hrvatski ministar obrane Ivan Anušić odbacio je takve optužbe, poručivši da je "vrijeme kada je Hrvatska pitala Beograd što smije i kako treba raditi davno prošlo" te da će Hrvatska sama odlučivati o sigurnosnim partnerstvima. Naglasio je da je suradnja s Albanijom i Kosovom usmjerena na razmjenu znanja, razvoj vojnih industrija i potporu euroatlantskom putu tih država.
'Hrvatska kao članica EU-a ima odgovornost...'
Na tom je tragu i geopolitički stručnjak Vlatko Cvrtila koji se slaže s ministrom Anušićem te smatra da je Srbiji dobro odgovorio.
"Hrvatska, kao članica NATO-a i EU-a, preuzima odgovornost za dugoročnu stabilizaciju regije. Potpisivanjem sporazuma s državama poput Albanije, koja je u NATO-u, Hrvatska doprinosi stabilizaciji Kosova, gdje su prisutne naše mirovne snage. Hrvatska ima pravo djelovati u skladu sa svojim interesima, a ne prema željama Srbije", objašnjava Cvrtila.
Dodaje da je pakt potpisan između Hrvatske, Albanije i Kosova primarno usmjeren na jačanje obrambene suradnje i povezivanje zajedničkih sigurnosnih interesa između dviju članica NATO-a, Hrvatske i Albanije, te Kosova, koje se nalazi pod međunarodnim protektoratom. U širem kontekstu, države diljem Europe sve češće se udružuju kroz obrambene sporazume, osobito u pogledu zajedničke nabave vojne opreme i jačanja sigurnosnih kapaciteta, što je posebno važno u aktualnim globalnim okolnostima.
Kakva vojna prijetnja?
"Ovaj sporazum nije usmjeren protiv bilo koje države, a otvoren je i za pristupanje drugih zemalja. Unatoč tome, Srbija je reagirala vrlo oštro, što je dio šireg političkog obrasca u kojem Beograd često daje pretjeranu važnost određenim događajima kako bi ih prikazao kao sigurnosnu prijetnju. Kroz narativ o vanjskoj ugrozi, Srbija nastoji oblikovati unutarnjopolitički diskurs, no realna opasnost za srpske interese u ovom slučaju teško se može argumentirati", smatra Cvrtila.
Stručnjak smatra da ne postoji nikakva realna vojna prijetnja za Srbiju te da su vojni kapaciteti država potpisnica sporazuma isključivo obrambeni. Dodaje kako ni jedna od tih država ne posjeduje vojnu moć kojom bi mogla ugroziti susjede, a čak i kada bi se promatrala ujedinjena vojna snaga unutar sporazuma, ona i dalje ne bi bila prijetnja Srbiji. Prema njegovu mišljenju, Hrvatska, Albanija i Kosovo nemaju agresivne namjere, niti bi imale kapacitete za njihovu provedbu.
Stabilnost regije
Bez obzira na to što nema realne opasnosti za Srbiju ni bilo koju susjednu državu postavlja se pitanje kako će ovaj sporazum i reakcija Srbije utjecati na suradnju država i stabilnost u regiji.
"Suradnja kroz ovakve sporazume doprinosi razvoju vojnih organizacija i jačanju stabilnosti jugoistočne Europe", ističe stručnjak. Prema njegovim riječima, obrambeni i vojni sporazumi omogućuju veću transparentnost u vojnim poslovima, razvijaju zajedničke aktivnosti te pridonose dugoročnom stabiliziranju regije.
"To je dio te mreže sporazuma, dio pokušaja da se ostvari dugoročna stabilizacija regije. Oni su u mnogo čemu uspjeli. Postoje razni formati, postoje razni sporazumi, tako da nijedan od tih sporazuma nije napravljen niti je dizajniran kako bi ugrožavao neku državu. Upravo suprotno – kako bi razvio potencijale za međusobnu suradnju", kaže Cvrtila.
Srbija želi biti regionalni hegemon
Sporazum je otvoren i prema drugim državama, čime se dodatno pokazuje da mu nije cilj ugroziti Srbiju. U tom kontekstu ističe se i buduće obrambeno jačanje Europske unije te mogućnost da srpska vojna industrija, koja još uvijek ima određeni kapacitet, u budućnosti postane dio europskog obrambenog sustava kroz opskrbu vojne opreme.
"Reakciju Srbije treba promatrati u kontekstu njihovog unutarnjeg političkog stanja. Inače, njihove reakcije na sve što se događa u regiji, a da nije pod njihovom kontrolom, vrlo često interpretiraju kao ugrožavanje Srbije i njezinih interesa", objašnjava Cvrtila.
Srbija se već dulje vrijeme nastoji postaviti kao regionalni hegemon, odnosno država koja bi trebala imati odlučujuću riječ o svim važnim pitanjima u regiji, ističe stručnjak. Taj pristup nije nov, već se proteže još od razdruživanja bivše Jugoslavije, pri čemu Srbija nastoji djelovati kao arbitar u raznim regionalnim pitanjima.
'Koncept ugroženosti stalno se mijenja...'
Primjer takvog djelovanja vidi se i u proširenju nadležnosti njezinih sudova na teritorij bivše SFRJ u suđenjima za ratne zločine, što nije isključivo pravno pitanje, već ima i političku dimenziju. Cvrtila napominje da se ovakva reakcija Srbije ne može povezati isključivo s aktualnim prosvjedima ili trenutnim političkim previranjima, već je riječ o dugogodišnjoj praksi.
"Koncept ugroženosti, na koji se Beograd često poziva, stalno se mijenja ovisno o kontekstu, ali ostaje prisutan kao sastavni dio njihove političke strategije", objašnjava. Trenutno je vidljiv širi trend jačanja obrambenih kapaciteta diljem Europe, što se može tumačiti kao određeni oblik militarizacije.
"Sigurno će doći do jačanja obrambenih kapaciteta i u regionalnom smislu, ali niti jedna država u regiji trenutno nema kapacitete da bi svojom naglom militarizacijom i povećavanjem vojnih kapaciteta ugrožavala druge države, a niti ima novaca da tako nešto može napraviti", pojašnjava Cvrtila. Drugim riječima, iako će određene države ulagati u svoje vojne sposobnosti, to ne znači nužno da će doći do stvaranja suprotstavljenih vojnih saveza ili do ozbiljne prijetnje stabilnosti regije.
Kosovo u NATO-u? 'Moguć scenarij, ali to je vrlo daleko'
Neki smatraju da je ovaj sporazum približavanje Kosova NATO-u, međutim važno je uzeti u obzir njegov specifičan međunarodni status. "Kosovo nije u potpunosti samostalna država, nego još uvijek ima neke oblike međunarodnog protektorata", ističe stručnjak, naglašavajući da je Kosovo jasno usmjereno prema zapadnim integracijama, no suočeno s ograničenjima koja mu nameće Srbija.
Srbija aktivno pokušava spriječiti članstvo Kosova u međunarodnim organizacijama, no politička orijentacija Prištine prema Zapadu ostaje neupitna. Cvrtila smatra da ulazak Kosova u NATO nije nešto što bi se moglo dogoditi u skorijem razdoblju.
"U ovome trenutku globalni kontekst nije takav da bi se moralo djelovati na način da Kosovo uđe u NATO," napominje stručnjak, dodajući da bi eventualne promjene međunarodnih okolnosti mogle utjecati na takav razvoj događaja. Ako bi se članstvo Kosova u NATO-u pokazalo kao potez koji bi dodatno stabilizirao regiju ili spriječio potencijalne prijetnje Kosovu, takav scenarij bi bio moguć, ali u ovom trenutku to je vrlo daleko.
POGLEDAJTE VIDEO: Srbija bijesna zbog sporazuma s Albanijom i Kosovom: 'Prošlo je vrijeme kad smo pitali Beograd što činiti'
