Ali nije ovo nikakav lunapark, iako bi se po broju djeci i to moglo zaključiti. Sirotinjsko naselje Acholi ime je dobilo po narodu Acholi sa sjevera Ugande i danas broji oko 4.000 stanovnika.
Nema struje, kanalizacije, odvodnje
Svi su redom prognanici iz ratom zahvaćenog područja na kojem je donedavno operirao zloglasni Joseph Kony i njegova paravojska tzv. Vojska Spasa. Vlada je prognanicima 1990-ih dala zemljište na kojem su izgradili svoje kuće većinom od trstike i blata, a rijetko i od cigle. U naselju nema odvodnje, nema struje niti kanalizacije. Uvjeti su u najmanju ruku nehigijenski, ali s druge strane sve je bolje od rata i od krvi koja se prolila na sjeveru.
Djeca su nasmijana i odrpana, žene lijepih lica i ponosne, muškarci premoreni od teškog posla u obližnjem kamenolomu.
U cijeloj toj patnji i naizgled bezizlaznoj situaciji pojavljuje se jedna žena i sama prognanica sa sjevera te ljudima pruža pogled u bolje sutra. Njeno ime Grace (milost) lako bi mogli zamijeniti s Hope (nada). Ona je 1999. pokrenula organizaciju ''Life in Afrika'' s ciljem poboljšanja života odnosno opstanka njezinih sunarodnjaka u Kampali.
Težak novi početak
''Vojnici su oteli mog muža za kojeg sam kasnije saznala da je mrtav. Nisam imala izbora nego doći u Kampalu jer bjesnio je rat. Bilo je to 1991. Doselila sam sa svoje šestero djece i nije bilo lako. Vidjela sam ogromne strahote i velike patnje. Ljude odsječenih udova, ostavljenu i neuhranjenu djecu…'', prisjeća se Grace ispred kućice s ograđenim dvorištem u četvrti Acholi, koje predstavlja sjedište udruge.
Puno puta spavali praznih trbuha
''U Kampali nisam imala ništa. Nismo imali čak ni za hranu, ali odlučila sam se brinuti i za ostalu napuštenu djecu. Do sad sam ih posvojila 12, a ne bi mi bio problem primiti ih još. Puno smo puta spavali praznih trbuha, ali uvijek se pojavi neki dobri samaritanac, prolaznik i omogući nam da preživimo dan. Tako je to bilo na početku'', kaže Grace uzdignute glave dok iz susjedstva dopiru glasovi i dreka zaigrane djece. Svako malo kroz uličnu ogradu proviri malena nasmijana crna glavica i pozdravi me ''Muzungu!''
''Kad sam prebrodila svoju krizu zapitala sam se: Hej, pa zašto ne bi pomogla i ostalima u zajednici? Glavna je potreba dakako bila briga za djecu. Oni su se vrlo loše hranili, nisu išli u školu i radili su teške poslove u kamenolomu. Htjeli smo im pružiti centar za druženje, omogućiti im školovanje ali nije išlo glatko. Najteže je bilo s djecom koja su bila oteta i vratila se nazad u zajednicu. Imali su strašne traume jer vjerojatno su morali ubijati i prisustvovati svakojakim gadarijama.''
Školovanje djece jako skupo
Treba spomenuti da školovanje u Ugandi nije besplatno i mnogi si ga ne mogu priuštiti. Jedan semestar za osnovnoškolce stoji od 120 do 250 kuna i više. Za hrvatske pojmove to je relativno mala cifra, ali uzmemo li u obzir da radnik u kamenolomu četvrti Acholi zaradi oko pola dolara dnevno stvari postaju jasnije. Upravo je zbog toga bitan program kojeg je Grace pokrenula pred više od 10 godina. Ona u cijeloj priči nije sama. Okružena je kreativnim i vrijednim ljudima.
Pomažu joj tako njezina kćerka Marija i administrator Peter Andelo kojemu sjedište udruge služi i kao mjesto za stanovanje.
''Započeli smo s programom za mlade majke. Pokrenuli smo krojačku radionicu gdje one proizvode torbe i odjevne predmete koji se kasnije prodaju u Ugandi ali i u Europi. Na taj način one i njihova djeca preživljavaju iz dana u dan. Imamo programe za žene i djecu. S muškarcima je teško jer oni se često izgube i ne žele prisustvovati programima. Zgodnije im je raditi u kamenolomu'', govori mi Peter u šetnji kroz prašnjavu četvrt. Uličice su nepravilne, kućice poslagane neplanski, a pored puteva teku potoci otpadnih voda.
Ispred kuća se odvija život. Žene režu kasavu, toliko rasprostranjenu namirnicu među ovdašnjim stanovništvom. Svi okreću glave ne bi li posvjedočili čudu od blijedokošca jer ovakav je prizoru u četvrti Acholi krajnje neobičan.
U 10 kvadrata živi njih osmero
S Grace i Peterom sam ušao u kuću jedne od žena koje prisustvuju programu. Kućica golih zidova, jedine prostorije od oko 10 kvadrata dom je za njih osmero! U njoj živi Margaret Ochaya koja s Grace surađuje već šestu godinu.
''Ranije sam radila u kamenolomu. Sada šivam, proizvodim nakit od recikliranog papira i život mi se uistinu popravio. Problem je što je soba malena i djeca nemaju gdje spavati. Stanarina je oko 80 kuna ali uspijevam se nekako pokriti'', pognute glave i tihim glasom objašnjava Margaret. Na licu joj se vide crte brojnih neugodnih godina i trauma iz rata.
I ona je poput mnogih žena iz Acholilanda uz svoje četvero djece posvojila još tri. Upitao sam Grace je li to tradicionalno ili je samo igra slučaja da žene tako lako uzimaju napuštenu djecu. Objasnila je da se radi o duhu zajedništva kod naroda Acholi.
''Acholi su naime kulturološko drugačiji od stanovnika Kampale. Moj narod oduvijek je živio u snažnim zajednicama, gotovo komunama. Zajedno bi obrađivali zemlju i brinuli se o djeci. Zbog toga se mnoge žene brinu o napuštenoj djeci. Isto tako zbog toga je bilo teško priviknuti se na život u predgrađu velikoga grada gdje su veze u obitelji puno slabije. Mi sa sjevera smo drugačiji'', rekla je.
Teško se vraćaju kući
Dok se mnogi roditelji žele vratiti kući, većini djece Kampala je postala dom. Ovdje su stekli prijatelje, krenuli u škole, jednostavno su se adaptirali novoj situaciji. Da ne spominjemo da su mnogi ovdje i rođeni pa niti ne znaju kako izgleda regija njihovih roditelja. Otrgnuti su iz korijena.
''I ako se žele vratiti oni tamo više nemaju kuće. Gdje će ići, kamo?'', kaže Grace te dodaje ''Pobunjenik Kony zbog kojega je cijeli rat i započeo navodno se opet vraća u Ugandu''.
Joseph Kony je sa svojom paravojskom preselio u Kongo, a trenutno operira i u Centralno Afričkoj Republici i Uganda ga se navodno riješila, ali mnogi predviđaju da će se vratiti. Grace kaže da je sve to smišljeni plan vlade da se Achole iseli iz njihovih domova. Stvar je nelogična jer je i sam Kony Acholi, ali Grace ima svoju verziju priče.
''U Acholilandu je sada mir, ali kruže glasine da će se zloglasni Kony vratiti i da će ponovno nastati kaos. Pretpostavlja se da ga sponzorira vlada Ugande zbog zemlje. Vjerujem da mnogi moćnici žele zemlju za svoje farme. Iako se vlada navodno bori protiv Konyeve paravojske on im u stvari zgodno dođe kao pijun za rastjerati i pobiti narod. Zemlja ostaje prazna i spremna za nove ljude koji tek trebaju doći''.
Bitno je srce i bitna je strast
''Postoji neka snaga koja me pokreće i tjera me dalje. Ne znam točno što je to. Ponekad pomislim kako bi bilo dobro da posvojenu djecu dadem u sirotište i živim jednostavnim životom bez stresa. Ali tad! Samo jedan pogled na dječja lica, jedan jedini smiješak vrati me na pravi put. Posljednje dvoje posvojila sam prije dvije godine. Jedan ima 4, a drugi 6 godina'', rekla je Grace.
Priče s terena pratite na Facebookovoj stranici Hrvoja Ivančića.
