Ipak, Akhtara je pristala podići veo svoje burke i otkriti lice reporterima Radija Slobodna Europa i programa Slobodni Afganistan, te govoriti o tom brutalnom napadu, boli i teškoćama u kojima ona i njena djeca žive.
Akhtara i njena šestogodišnja kći Gul Pari prose novac na putu u blizini palače Darulaman, nedaleko od Kabula. Akhtara nije u stanju naći posao i svojim radom podizati djecu nakon što je preživjela napad kiselinom. U hladnom, negrijanom domu, zapravo, jednoj unajmljenoj sobi, Akhtara otkriva lice unakaženo groznim ožiljcima. Sa samo 10 godina udali su je za jednog postarijeg Afganistanca, kojeg je prije par godina ubio ljubomorni nećak Amanullah. "Nakon ubojstva muža, bila sam shrvana bolom, nisam mogla čak ni govoriti. Nedugo nakon ubojstva Ammanullah je došao i pitao me hoću li ostati udovica do smrti ili ću se udati za njega. Obećao je da će mi dati novac i brinuti o meni", ispričala je. Nije prihvatila bračnu ponudu, a Amanullah je pobjegao u Pakistan.
'Osjetila sam užasnu bol i onesvijestila se'
"Tri godine nakon ubojstva, čula sam jednog dana kucanje na vratima. Pitala sam tko je. Muški glas je odgovorio: 'Ja sam, Amanullah.' U srcu sam pomislila, došao je da se ispriča za ono što je učinio. Otvorila sam vrata, a on mi je odmah, bez ijedne riječi, bacio kiselinu u lice. Osjetila sam užasnu bol i onesvijestila se", ispričala je nesretna Akhtara, koja nema ni 30 godina.
Četvero djece: 12-godišnjeg Abdullaha, 10-godišnjeg Saifullaha, osmogodišnju Gul Sanam i šestogodišnju Gul Pari hrani tek čajem i kruhom. Glad u njihovoj sobici je svakodnevna. "Čak i ne pamtimo okus povrća. U vrijeme praznika, kao što je Bajram, kad druge obitelji pripremaju ukusnu hranu, moja me djeca pitaju zašto i mi nemamo nešto lijepo i ukusno. Do nas dopire miris mesa spremanog u kućama susjeda i djeca me uvijek pitaju zašto mi nikad nemamo mesa. Ne mogu im odgovoriti, objasniti", ispričala je Akhtara. http://share.rferl.org/flashembed.aspx?t=vid&id=25179247&w=596&h=338&skin=embeded
Najveća joj je želja omogućiti kćerima i sinovima obrazovanje da bi njihova budućnost bila ljepša i sretnija, a nada se i da će jednog dana možda sanirati užasne ožiljke i ublažiti ogromnu duševnu bol. No, to može samo uz pomoć države ili neke humane osobe, a dotad će živjeti i dalje u bolu i patnji u koje su je gurnuli ljubomora i zloba jednog čovjeka.
Cijeli članak pročitajte http://ba.voanews.com/content/afghanistan-scars-of-akhtara/1798382.html. Nešto vas je oduševilo, naljutilo, rastužilo ili potaknulo da potražite dodatne informacije? Za slanje konstruktivnih, smislenih komentara uveli smo posebnu adresu komentari@portal.net.hr kako bismo i dalje saznali što mislite o temama o kojima pišemo.
Namjera nam je redovito objavljivati komentare čitatelja za koje procijenimo da su konstruktivni te da iz njih svi zajedno možemo nešto naučiti.
Pišite nam.
