U najnovijem izdanju njemačkog tjednika Spiegel, ona analizira razvoj društ(a)va na području jugoistočne Europe pod naslovom "Balkan, to su oni drugi". U toj osobnoj analizi Bremer se vraća u ljeto 1979. kada je u jednom od svojih posjeta obiteljskom domu na Jadranu zatekla svog mlađeg brata oduševljenog Azrom i Štulićevom novom poetikom Balkana satkanom od tradicije sevdalinki, rocka i utjecaja slovenskog punka.
Jugoslaviju iz tog doba ona u tekstu objavljenom u Spiegelu opisuje ovako: "Slovenija, najzapadnija republika, uvezla je feminizam, punk i Lacana, u Hrvatskoj je časopis socijalističke omladine otrgnuo socijalističkoj dosadi i postao utvrda slobodnog mišljenja i Novoga vala, u Srbiji je karizmatični muzičar Vlada Divljan napisao prvu jugoslavensku pro-gay pjesmu 'Retko te viđam sa devojkama'". Bremer je, kaže, nazočivši jednom koncertu Azre u osamdesetima osjetila "dašak samoodređenja, slutnju 'europskih vrijednosti' u vlastitoj režiji".
'Balkan, to su oni drugi'
Bremer se osvrće i na tezu bugarske povjesničarke Marije Todorove koja kaže da je "'Balkan' konstrukcija, kolonijalistička projekcija Zapada" jer nitko na Balkanu ne želi priznati da je s Balkana i ne vidi se kao dio njega. Jer Balkan je Istok, Balkan je nazadan, s njega svi žele pobjeći - u okrilje "prave", zapadne, moderne, napredne Europe.
Čini se, međutim, Bremer, da taj euroentuzijazam kopni, da je povjerenje u europske vrijednosti stavljeno na veliku kušnju.
"Kome može biti privlačan klub u kojemu Velika Britanija, Norveška i Island ne žele biti članovi i u kojemu Viktor Orban, Beata Szydlo i Liviu Dragnea imaju vlast?", navodi Bremer odgovor hrvatskog pisca i novinara Jurice Pavičića na pitanje koliko je još jaka želja balkanskih zemalja koje još čekaju "pred vratima Europe" (Albanija, Kosovo, Makedonija, Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina).
I najgluplji su, citira Bremer Pavičića, shvatili da se treba pretvarati dok te ne prime u klub, a da onda možeš pokazati svoje pravo lice: "Nakon pristupa istočnoeuropski političari se brzo pretvaraju u Borate."
Ali s time se, konstatira Bremer, ipak ne žele svi pomiriti. Ona to potkrepljuje primjerima građanskog otpora na ulicama Hrvatske, Srbije, Makedonije, Poljske i Rumunjske. A njima je, kaže, potrebna potpora u obliku europske solidarnosti. Preblagi pritisak EU-a na zemlje kandidatkinje, stoji u tekstu, izaziva rezignaciju građana koji gube vjeru u to da bi se mogla spriječiti vladavina korumpiranih elita. "Samo na Hrvatsku se na žalost više ne može vršiti pritisak - onda je od 2013. članica EU-a. Ali iz nje stiže prijateljsko upozorenje susjedima: Ne očekujte previše od članstva u EU-u!"
Europa bi trebala učiti iz iskustva Balkana
Za područje Balkana u kojoj su "korumpirane elite navikle koristiti nacionalizam kako bi prikrile svoje spletke Europa je zadnja nada - ali ne Europa koju uspijevaju prevariti lokalni političari, već Europa kakva se brani u ovim novim prosvjednim pokretima", ističe Bremer: "Europa koja je dobro, jer je i Balkan dobro."
Alida Bremer se prisjeća kako su je početkom 1990-ih u Njemačkoj ljudi pitali: "Zašto se na Balkanu stvaraju nove granice kada ih mi ovdje u EU-u upravo pokušavamo ukloniti?" Iz tih pitanja se, kaže, moglo iščitati da je Balkan nazadan: "Nitko, naravno, nije mogao predvidjeti da će 26 godina kasnije doći Brexit. I zahtjevi za drugim Exitima."
Sve ono što se prije 26 godina činilo 'balkanskim' sada se, konstatira ova hrvatsko-njemačka intelektualka, može naći ne samo u EU-u, nego i još zapadnije, u SAD-u: populizam i nacionalizam, uspon ignoranata i neobrazovanih, širenje nesigurnosti proizvodnjom lažnih vijesti, okretanje leđa europskim vrijednostima. U tom smislu bi se, dakle, razvoj na Balkanu mogao vidjeti i kao avangardan. Ali možda još nije kasno, zaključuje Alida Bremer, da i zapadna Europa nešto nauči od Balkana. Prije svega da treba zaustaviti nacionalizam i da "Europa ima smisla samo onda ako ostane Europa - mjesto demokracije, slobode mišljenja i pravnih država."
FAZ: Hrvatska kultura u štaglju
Japanski veleposlanik u Zagrebu Yoshio Tamura imao je početkom lipnja 2011. vrlo zanimljivi program: prvo je, zajedno s desetinom hrvatskog stanovništva, nazočio misi pape Benedikta XVI. na hipodromu, da bi nakon toga posjetio jedan štagalj u dubokoj provinciji, stoji u članku naslovljenom "Kotao pun šarenila".
"Kontrast nije mogao biti veći", konstatiraju autorice članka Tea Suknaić i Franka Puharić iz zagrebačke 18. Gimnazije. One u svom tekstu predstavljaju čitateljima frankfurtskog dnevnog lista Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) "mali, šareni biotop" nastao na jednom nekadašnjem seoskom imanju u Kostanju pored Zagreba koji je postao kultno mjesto sastajanja, druženja i rada kulturnjaka i ljubitelja kulture, kako kaže njegova utemeljiteljica, Mirjana Sačer Bobanac - "patchwork prirode, ljudi i kulture".
Članak učenica zagrebačke gimnazije objavljen je u rubrici 'Mladi pišu'. Ona je rezultat projekta ovog uglednog dnevnika u kojemu se pozivaju mladi novinarski talenti da svoje zanimljive priče pošalju redakciji koja onda bira najbolje i objavljuje ih ponedjeljkom u tiskanom i online izdanju lista.
Pored priče o hrvatskoj kulturi uz domaću hranu u 'Štaglju' objavljene na gotovo pola stranice, u rubrici se ovoga ponedjeljka mogu pročitati i priče jedne učenice iz njemačke Fulde i jedne učenice iz švicarskog Züricha.
