Dok su snage sirijskog čelnika Bašara al Asada bježale iz Alepa pred dugo planiranom i zapanjujućom ofenzivom saveza islamističkih milicija na sjeverozapadu zemlje, iranski ministar vanjskih poslova Abbas Araghchi ostao je užasnut, tražeći objašnjenje.
Pad drugog najvećeg sirijskog grada u ruke saveza predvođenog Hayat Tahrir al-Shamom (HTS) — otcjepkom Al-Kaide — nije samo poniženje za Assada već i za Iran, a donekle i Rusiju, piše Politico.
Godine 2016. šijitske milicije kojima je zapovijedao Iran — potpomognute kampanjom bombardiranja iz Rusije — pomogle su Asadu da povrati Alep od pobunjenika koji su četiri godine kontrolirali gotovo polovicu grada. Grad je nakon toga trebao ostati siguran u Asadovim rukama, ali prošlog tjedna, svega su 72 sata bila potrebna da pobunjenici pregaze Alep i tako ponovno razbuktaju dugotrajni sirijski građanski rat.
Po dolasku u Damask na hitne razgovore, iranski ministar Araghchi ponudio je valjda najgore objašnjenje kojeg se mogao sjetiti - sve je to bila "zavjera izraelskog režima da destabilizira regiju". Međutim, pad Alepa ima manje veze s težnjama Izraela da preoblikuje Bliski istok, a mnogo više s Asadovom represivnom državom i geopolitičkim manevriranjem turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana. Erdogan je odlučan u tome da ograniči sve potencijalne ili stvarne prijetnje od sirijskih Kurda, koje podupire SAD, a na Asada je ljutit jer je odbacio dugogodišnju ponudu pomirenja.
Alep je lako pao dijelom i zato što su Asadove snage jednako demoralizirane, slabe i nemotivirane kao što su bile i afganistanske snage koje je SAD godinama obučavao i financirao, a na kraju nisu uspjele pokrenuti nikakvu pravu borbu protiv talibana.
"Sirijska arapska vojska je izdubljena ljuska, daleko slabija nego što to njen tobožnji broj i oružje pokazuju", rekao je bivši američki diplomat Alberto M. Fernandez. "Časnici dopunjuju svoje bijedne plaće uzimajući mito za vojnike da uzmu produženi dopust i rade na drugim poslovima kod kuće. Čini se da su se neke jedinice slomile i pobjegle nakon što su izgubile svoje časnike."
Teheran, naravno, ne želi reklamirati slabost još jednog saveznika nakon što je Izrael u kratkom roku obezglavio libanonski militantni pokret Hezbolah - najvažnijeg iranskog regionalnog partnera, ali ne može istaknuti ni ulogu prave sive eminencije u sjevernoj Siriji, jer će vjerojatno trebati postići neku vrstu sporazuma s lukavim Erdoğanom kako bi se osigurala ofenziva koja se sada obrušava na Hamu, južno od Alepa.
Oslabljeni zbog Izraela, ni Iran ni Hezbolah nisu u poziciji Asadu ponuditi onu vrstu vojne podrške koju su dali 2015. i tako preokrenuli tok sirijskog građanskog rata. A prema libanonskim izvorima koji su razgovarali s Reutersom, Hezbolah planira slati odrede koji bi se pridružili stotinana iračkih boraca pod pokroviteljstvom Irana, koji su ovog tjedna došli u Siriju kao pojačanje Asadove vojske.
Erdoğan se, sa svoje strane, nastojao distancirati od onoga što se događa preko granice, predstavljajući se stidljivo kao promatrač koji žali za razvojem događaja koji su izvan njegove kontrole. "Vrlo pažljivo pratimo događaje", izjavio je turski predsjednik u ponedjeljak, dodajući: "Već dugo upozoravamo da bi spirala nasilja na Bliskom istoku mogla pogoditi i Siriju. Nedavni događaji su potvrdili da je Turska bila u pravu."
Ali malo promatrača vjeruje da je ofenziva mogla krenuti bez znanja i odobrenja Ankare. Prema Hadiju al-Bahri, čelniku sirijske pobunjeničke oporbene skupine koju priznaje međunarodna zajednica, pripreme za napad na Alep su bile u izradi od prošle godine - pripreme koje su uključivale HTS, kao i više od desetak milicija u Sirijska nacionalna vojska pod pokroviteljstvom Turske, koja je uglavnom usmjerena protiv sirijskih Kurda.
Naivno je misliti da turski dužnosnici nisu bili obaviješteni o tom planu. Prema obavještajnom brifingu koji je objavio Soufan Center, istraživačka grupa koju su osnovali bivši američki i britanski obavještajci i diplomati, "ofenziva na Alep (…) je odgođena kada je Turska intervenirala, mijenjajući termin."
Prve crte građanskog rata u Siriji stagniraju od 2020., iako je bilo žestokih epizodnih sukoba. Prethodne četiri godine velik dio zemlje i najveće gradove kontrolirao je Asad, HTS je ostao stisnut u enklavi u Idlibu i dijelovima sela zapadno od Alepa, dok su turske trupe i milicije pod pokroviteljstvom Turske nadzirale dio nekadašnjeg kurdskog teritorija duž granice sjeverno od Alepa. Sirijske demokratske snage, američki saveznik protiv Islamske države kojima dominiraju Kurdi, uglavnom su prepušteni sebi na sjeveroistoku Sirije.
Ofenziva je sve to drastično pomaknula, ali teško je predvidjeti posljedice, Erdogan zasigurno ne želi da stvari izmaknu kontroli i da Asad padne, ali to djelomično može ovisiti o tome hoće li se HTS držati scenarija, konsolidirati se u Alepu i usredotočiti na uspostavu tamošnje vlade u islamističkom stilu, slično kao što je to slučaj u Idlibu.
Posljednjih nekoliko mjeseci turski predsjednik vršio je pritisak na Asada da pristane na pomirenje, Asad je to odbio te inzistirao na tome da Turska prvo povuče tisuće svojih vojnika i milicija koje sponzorira, sa sirijskog teritorija. Neki promatrači ofenzivu vide kao dio napora da Turska izvrši pritisak na Assada da normalizira odnose i otvori pregovore o političkom rješenju građanskog rata, što bi Erdoğanu dalo priliku da vrati 4,7 milijuna sirijskih izbjeglica koje žive u Turskoj.
Rusija je poput Irana i Hezbollaha usredotočena na druge prioritete odnosno rat u Ukrajini. Do sada su ruski ratni zrakoplovi letjeli samo u ograničenim bombardiranjima kao potpora Asadovim snagama, što je dodatno pojačalo nagađanja da je Kremlj znao za nadolazeću ofenzivu i da nije nezadovoljan što se pritisak na Asada povećava.
Rusija je tijekom ljeta u nekoliko navrata bezuspješno pokušala dogovoriti sastanke između sirijskih i turskih čelnika kako bi došli do političkog rješenja za okončanje rata, tako otvorili vrata ruskim kompanijama za unosnu trgovinu u Siriji i vjerojatno osigurali da nema rizika za njene strateške zračne i pomorske baze u Siriji.
Ti pokušaji sada bi mogli uroditi plodom. Unatoč svim pričama o izraelskoj zavjeri, Araghchi je ovaj tjedan stigao u Ankaru kako bi se sastao sa svojim turskim kolegom Hakanom Fidanom. Složili su se da bi Turska, Iran i Rusija trebali sazvati nove trostrane pregovore za rješavanje sukoba. "Odlučili smo održati bliže konzultacije i dijalog, a uz Božje dopuštenje, surađivat ćemo na daljnjem poboljšanju situacije prema miru i stabilnosti u našoj regiji", rekao je Araghchi.
Fidan je u međuvremenu oštro okrivio odbijanje Damaska da razgovara s oporbenim snagama. "Nedavni razvoj događaja još jednom pokazuje da se Damask mora pomiriti sa svojim narodom i legitimnom opozicijom", rekao je.
POGLEDAJTE VIDEO:
