Afganistanci koji su kao izbjeglice 30 godina živjeli nedaleko Peshawara u Pakistanu, sada su se vratili. Na povratak u njihov rodni kraj i grad Jalalabad prisilile su ih pakistanske vlasti. Vratili su se u svoju zemlju, rodnu zbog rijeke koja je napaja i vrlo živahnu. No, za povratnike koji su ondje u stvari na neki način nevidljivi, povratnički kraj je bio vrlo škrt, posla jedva da imaju, a teren je jealov.08
Riječ je o 260 tisuća ljudi koji su ondje domoroci, a koji nemaju nikakvog statusa. S više strana gledano, oni su uljezi u vlastitoj zemlji - nomadi koji su dislocirani na stjenovitoj zemlji gdje podižu šatore, višak radne snage i davno zaboravljeni rođaci koji se pokušavaju ugurati u sela u koja nitko za njih nema mjesta.
"Ovdje nema ničega osim prašine", kaže 55-godišnji Hakim Khan, radnik i otac desetero djece, dok stoji namjestu koje je vlada predvidjela kao mjesto smještaja za 700 obitelji povratnika. Nakon sedam mjeseci, većina njih tek je jedva obilježila svoje parcele betonskim blokovima jer imovinsko-pravni odnosi na toj zemlji još nisu riješeni.
Plaćaju čak i kantu vode, a posao ne mogu naći
U međuvremenu žive u improviziranim skloništima bez struje i s tek jednim bunarom za vodu. Kao školu imaju jednu učionicu, a školu pohađaju tek poneki.
Oni koji su se smjestili svoju imovinu nerijetko drže u kamionima, a jedinu materijalnu pomoć koju dobiju pruži im neprofitna međunarodna organizacija za migracije. Riječ je o pomoći u smještaju, prijevozu i osnovnim potrepštinama za prvih nekoliko tjedana. "Mi ih dočekamo na granici, no ono što im se događa poslije je sasvim druga priča", komentira Matthew Graydon, glasnogovornik organizacije.
Washington Post piše kako je dio izbjeglica pokušao povratiti svoju zemlju, no na nju su se već naselili drugi ljudi i oni traže da budu isplaćani. Oko 500 obitelji koje su prošlog ljeta to pokušale učiniti u svom selu Karokhelu zbog vlasništva nad zemljom je ušlo u žestoku bitku.
"Ovo je zemlja naših predaka i mi smo ljubili njen kamen kad smo se vratili, no sad se ona čini kao zatvor. Samo kako bismo uzeli kantu vode moramo platiti 50 centi", priča 65-godišnji Hajji Mahmad Jan koji je svoje selo napustio prije 40 godina.
No, zemlja nije jedino s čim ti ljudi imaju problem. Uz nezaposlenost koja inače seže do 40 posto, njima je itekako teško pronaći posao. Na ulicama Jalalabada su svakodnevno i nadaju se da će pronaći barem onaj privremeni.
Bivši biznismen i inženjer s obiteljima spavaju u blatnjavim sobama bez struje
Najsretniji su oni koji imaju rođake koji će im pomoći. Primjerice, ako se neki ujak vrati s obitelji od 20 članova, tradicija nalaže da bude smješten međutim i tu ima sporova i ljutnja se brzo razbukta.
Pet lokalnih obitelji prošlog se ljeta vartilo u selo sjeverno od Jalalabada, kod granice s rijekom Kunar River. Za njih sve nije bilo dovoljno mjesta i tenzije su eruptirale. Dvojica braće u svojim tridesetima, jedan inženjer, a drugi koji je u Pakistanu imao vlastiti biznis, našli su se bez posla živeći sa svojim obiteljima u mraku, blatnjavim sobama u čijem otvorenom susjedstvu borave i ovce i koze.
"Prvih nekoliko noći moja djeca su pitala zašto nismo upalili svjetlo", prisjeća se bivši biznismen Nanjialai Khan, dok njegov brat Rafiullah kaže: "Ljudi ovdje žive teško, s lopatama. Strašno je to kada ste do jučer imali softverski život".
Pakistanci su odlučili protjerati oko dva milijuna ljudi, no nedavno je zbog terorističkih napada za koje tvrde da su "afganistanskog podrijetla" zatvoren obližnji granični prijlaz, međutim UN očekuje da će s proljećem, nakon njegovog otvaranja krenuti nova navala izbjeglica- porvatnika. Kako će im biti, vjerojatno jednako kao i onima koji su se već u svoj rodni kraj vratili. Skoro 40 godina Pakistan je bio utočište izbjeglica nakon ruske invazije na Afganistan.
