Ne samo države Afrike, nego i druge prezadužene zemlje s velikom pažnjom prate što se upravo događa sa Zambijom. Ona je koncem rujna svojim zajmodavcima poslala pristojno pismo u kojem ih pita, bi li se moglo ipak razgovarati o odgodi i možda drugim uvjetima za njen dug. Moli ih da joj do 20. listopada odgovore što oni misle o toj ideji piše Andreas Becker za Deutsche Welle.
Tek što je to pismo stiglo u poštanske sandučiće zajmodavaca stigao je i jasan odgovor. Tri dana nakon tog upita je najznačajnija agencija za procjenu kreditne sposobnosti S&P Global Ratings spustila bonitet Zambije s već mizernih CCC na CCC-. Po mišljenju stručnjaka S&P, "ovaj upit pokazuje kako Zambija trenutno ima velikih poteškoća s otplatom svojih obveza privatnim vjerovnicima i pritom bi ubrzo mogla kasniti s otplatama", stoji u obrazloženju. Štoviše: trend je za Zambiju "negativan".
Tko da pomogne siromašnima?
Drugim riječima, umjesto da se uopće povede razgovor o reprogramiranju duga, samo ovim upitom će Zambiji sad biti još teže - i još skuplje doći do novog novca. Roberto Sifon-Arevalo je čelnik odjela za državne obveznice i javna sredstva agencije S&P i njemu je potpuno jasno u kakvom je stanju blagajna Zambije: "Od svakog dolara kojeg ta zemlja privredi, ona mora platiti 46 centi samo za kamate. To je već u normalnim okolnostima izuzetno teško, u sadašnjem stanju još više od toga."
A "sadašnje stanje" je i kriza koju je izazvala pandemija. Bogate zemlje i Europska unija formiraju goleme financijske pakete za potporu nacionalnoj konjunkturi, siromašne zemlje nemaju ništa. Dapače: čitav niz takvih zemalja ovisi o izvozu svojih sirovina, ali zbog ukupnog pada gospodarske aktivnosti su i cijene sirovina u ponoru. Ne samo to: mnogim takvim siromašnim zemljama su bitan izvor prihoda i doznake njenih građana koji šalju novac svojim obiteljima u domovinu. Ali u ovim okolnostima su i ti prihodi bitno manji.
Načelno i sasvim teoretski su i bogate zemlje svjesne kako je čitav taj sustav pozajmica neodrživ: Svjetska banka je još u devedesetima prošlog stoljeća pokrenula inicijativu oprosta dugova, još 2005. su se oko toga usuglasile i najbogatije zemlje skupine G7. I sad u doba pandemije se čuju izjave kako bi se barem nekako trebalo pomoći prezaduženim zemljama, ali redovito to ostaju prazne priče. Jer tržište novca ima svoja pravila pa tako i Sifon-Arevalo niječe kako je već i taj upit Zambije automatski značio pad rejtinga.
Tko bi posudio novac bez povjerenja?
Svaka zemlja se pojedinačno provjerava i uvijek je osnovno pitanje, može li ta zemlja vraćati taj dug? To je pitanje i za Zambiju ili za Argentinu, baš kao i što je Grčka u doba financijske krize neprestance ponavljala kako bi "lako vratila dugove kad ne bi bilo i kamata". Jednoj Njemačkoj se trenutno čak i daje novac kako bi joj se mogao posuditi novac, ali prezadužene zemlje jedino kamatama mogu naći nekoga tko će im dati svježeg kapitala.
Ipak i istini za volju treba reći da kod mnogih prezaduženih zemalja ima razloga zašto im vjerovnici ne vjeruju: "Uvijek prestane priča o oprostu dugova kad se ne povedu dugoročne reforme: u upravljanju zemljom, u borbi protiv korupcije, u većoj transparentnosti i u općem političkom okruženju", objašnjava Matthias Adler, stručnjak za razvoj država Afrike njemačke Banke za obnovu i razvoj (KfW). "U središtu rješenja je uvijek svaka pojedina zemlja."
No i to je tek donekle točno: pogotovo u bilateralnim odnosima je možda još važnije što hoće i što treba zemlja koja bi tamo uložila novac - bila to danas Kina, baš kao što je u slučaju Afrike, a tu je i stara ovisnost o nekadašnjim kolonijalnim vlastodršcima. Toby Green je docent za povijest Afrike na londonskom King's Collegu i on tvrdi: "Već pet stoljeća je Afrika u nepovoljnom položaju u pristupu kapitalu. Jer za razliku od zapadnih zemalja, tamo novac za kredit uvijek dolazi izvana."
Postoji li alternativa?
Uz katastrofalne posljedice: "Gana, zapravo jedna od imućnijih zemalja Zapadne Afrike, danas plaća pet puta više novca za servisiranje svojih dugova nego što daje za svoje zdravstvo." On vjeruje kako je rješenje stvaranje vlastitog, afričkog sustava samopomoći koji bi bio alternativa bilo zapadnom, bilo dalekoistočnom kapitalu. Osnova već postoji u Ecobank koja je osnovana još 1985. za potrebe zapadnoafričke gospodarske zajednice Ecowas i koja je danas aktivna u 36 zemalja južno od Sahare.
Je li uopće moguće stvoriti, ako ne alternativu, a onda barem ravnopravnog partnera postojećem tržištu kapitala i koji bi imao više sluha za zemlje u nevoljama? Bila to Afrika, Južna Amerika ili neka druga prezadužena zemlja, ostaje činjenica kako i na globalnoj razini bogati neprestance postaju još bogatiji. Siromašnima je uvijek problem naći novac, čak i kad bi to ulaganje značilo da će povećati prihod. "Na primjer, kad već postoji negdje neka cesta uvijek će se naći netko tko je spreman uložiti novac u njeno poboljšanje", sažima Sifon-Arvelo iz agencije S&P. "Ali kad uopće nema ceste, jedva da će netko dati novac za njenu gradnju. Svi misle: mora biti razlog zašto tu nema ceste."
Tu ne pomažu uvjeravanja kako bi takva cesta donijela dobit - čak i ako se vjeruje toj državi da taj novac neće završiti u nečijem džepu. Mnoge države Afrike nemaju same novaca za gradnju takvih infrastrukturnih projekata i "tako nastaje začarani krug u kojem je nemoguće vlastitim snagama razviti rješenje za neku situaciju", objašnjava Sifon-Arvelo iz S&P Global Ratings. I priznaje: "Na neki način je to prilično perverzno." Ali to je svijet novca i kapitala u kakvom živimo.
