Prije deset godina Kosovo je proglasilo nezavisnost od Srbije. Većinsko stanovništvo, Albanci, su slavili. No kosovski Srbi, koji većinom žive u enklavama, nisu, piše Economist.
Razmjenom stanovništva i prekrajanjem granica do mira
Srbija ne priznaje Kosovo, a kosovski Srbi još uvijek sebe smatraju državljanima Srbije. Situacija s granicama je općenito kaotična - Srbi žive na Kosovu i u Bosni i Hercegovini, gdje imaju vlastitu republiku (Srpsku), Albanci i Bošnjaci žive u Srbiji, dok Grci žive u Albaniji. Nedavno su srpske vlasti predložile raspravu o razmjeni teritorija s kosovskim Albancima. No je li to mudra ideja?
Godine 1923. Grčka i Turska dogovorile su se o razmjeni nekih dva milijuna ljudi. Turski državljani pravoslavne vjere koji su većinom govorili grčki poslani su u Grčku, dok su muslimani iz Grčke poslani u Tursku. Radilo se o brutalnom premještanju, ali Grčka i Turska otad više niti jednom nisu zaratile. Jedino mjesto gdje su se Grci i Turci međusobno borili bilo je Cipar, gdje je stanovništvo ostalo izmiješano.
To je inspiriralo i nacionaliste na zapadnom Balkanu. Između 1918. i kasnih 50-ih brojne se muslimane poticalo da napuste Jugoslaviju i odu u Tursku. No u vrijeme kolapsa Jugoslavije početkom 90-ih u njoj je još uvijek postojala mješavina naroda od kojih su mnogi etnički očišćeni. Tako su do 1995. krajevi Hrvatske većinski naseljeni Srbima u Hrvatskoj ostali prazni, a stotine tisuća Srba, Hrvata i Bošnjaka isto je tako izbačeno iz svojih domova u Bosni. Ali novonastale države nisu uredno pokupile sve pripadnike svoje nacionalnosti. Brojni su Srbi napustili Kosovo nakon rata, ali ih je ostalo nekih 120.000.
'Čišćenje karata'
Vlasti u Srbiji žele pokrenuti raspravu o predaji sjevernog dijela Kosova Srbiji, dok bi se u zamjenu područja južne Srbije koja nastanjuju Albanci predala Kosovu. Zagovornici takvog "čišćenja karata" tvrde da su na Balkanu propale multietničke zajednice. No ignoriraju činjenicu da, jednom kad vlade krenu tim putem, proces nema očitog kraja i ne brine za ljudska prava svih na koje se odnosi.
Ako Kosovo i Srbija započnu ozbiljne pregovore o prekrajanju svojih granica, utjecaj na ostale balkanske zajednice mogao bi biti ogroman. Vođe bosanskih Srba održali bi referendum o budućnosti Republike Srpske; slijedili bi ih Hrvati, a Bošnjaci bi onda krenuli u rat kako bi spriječili raspadanje svoje države. S druge strane, granice Srbija bi krenula na bošnjačke nacionaliste u Sandžaku koji sanjaju o pripajanju tog područja Velikoj Bosni. U međuvremenu Albanci u zapadnoj Makedoniji i u Crnoj Gori zahtijevali bi pripajanje Velikoj Albaniji. A zagovornici te ideje željeli bi pripojiti dijelove sjeverne Grčke, dok bi grčki nacionalisti zahtijevali dio južne Albanije.
Jedna od ironija predložene razmjene teritorija je da dobar dio Srba zapravo živi u enklavama na jugu Kosova. Tako u slučaju dogovora ne bi živjeli u Srbiji, već bi najvjerojatnije morali napustiti svoje domove ili bi bili izbačeni iz njih. No predstavnike Srbije ionako manje zanimaju njihovi zemljaci, a više koraci prema priznanju Kosova, što je nužan korak pristupanju Europskoj Uniji. Ne brine ih da bi razmjena teritorija na zapadnom Balkanu mogla imati strašne posljedice. Napokon, mađarski se nacionalisti još nisu pomirili s time da je Transilvanija završila u Rumunjskoj, dok bi rumunjski nacionalisti rado prekrojili granice kako bi preuzeli Moldaviju.
Postoji razlog zašto riječ 'balkanizacija' ima lošu reputaciju. Kao i u cijeloj Europskoj uniji, umanjenje značenja nacionalnih granica bio bi mudriji korak nego njihovo prekrajanje koje bi, prema riječima jednog višeg EU-ova dužnosnika, značilo "otvaranje vrata pakla", piše Economist.
