Meksiko se bliži jezivom rekordu - prema evidenciji Nacionalne komisije od 1964. nestalo je gotovo 100.000 ljudi. A koliko država priznaje poraz pred narkokartelima koji najčešće stoje iza tih nestanaka najbolje pokazuje to što potragu gotovo u pravilu predvode obitelji i civili koji se organiziraju u posebne timove, a ne savezne agencije.
Čak i jezivi slang mučenja ušao u svakodnevicu
Od početka rata protiv narkomafije 2006.godine svaka je vlast bila drugačije političke orijentacije. I svaka je bila jednako neuspješna u borbi protiv kartela. Stope ubojstva penju se na 30.000 žrtava svake godine, a jezivi prizori masakriranih tijela obješenih na mostove ili raskomadanih uz cestu kao upozorenje postali su svakodnevica. Čak su i jezivi eufemizmi koje koristi krim-milje za metode mučenja postali općepoznati, od "pirjanja" koje u slengu označava paljenje spolovila, i "skupljanja", koje označava otmicu osobe koju čeka samo pogubljenje i mučenje, do "tablazosa", - brutalnog premlaćivanja neposlušnih daskama.
No koliko god žrtve bile brutalno ubijene, njihove obitelji barem znaju na čemu su.
"Nestanak je možda najteži oblik patnje za bližnje", rekla je za NY Times Angelica Duran Martinez, profesorica političkih znanosti na Sveučilišu Massachusetts.
"To je stravična neizvjesnost koju ne bih poželjela nikome“, kaže Noemy Padilla Aldaz, koja već dvije godine traga za svojim sinom, 20-godišnjim Juanom Carlosom. Nestao je nakon kraja smjene u lokalnom bistrou. "Kada bih znala da je mrtav, znala bih da ne pati. Ali ne znamo, a ta neizvjesnost je mučenje", dodaje.
Majke češljaju tlo, tragajući za karakterističnim smradom
Njena potraga može izgledati kao očajnički pokušaj, no kao dodatno svjedočanstvo nesposobnosti države da okonča brutalan val nasilja, često upravo obitelji, a ne državne službe, otkriju sudbinu najmilijih.
U Meksiku postoji prava mala vojska ljudi koji su se sami organizirali u timove za potragu. U njima ima pekara i poljoprivrednika, vlasnika radionica i majki koji traže nestale članove obitelji. Kroz tečajeve na kojima su ih podučavali strani forenzičari, pripadnici tih brigada naučili su kako procijeniti svjedočanstva s kojima se suočavaju i kako pravilno iskopati ljudske ostatke. Češljaju tlo tražeći ostatke, no najčešće je sve što nađu tek krvava odjeća.
'Odveli su nas gdje su žrtve bacali krokodilima'
"Jednom smo bili na mjestu gdje su žrtvama hranili krokodile", rekao je prošle godine za Irish Times Mario Vergara, koji osam godina traga za bratom.
Karteli su nemilosrdno učinkoviti u svojim metodama mučenja ali i rješavanja tijela, od spaljivanja do rastapanja u kiselini, a čak i ako se pronađu ostaci, pred forenzičarima je mukotrpan zadatak identificiranja. Nerijetko, raspolažu tek djelićem kosti ili vlasi kose.
Pritom, država i službe prečesto sabotiraju istragu, umjesto da je provode, odnosno barem je tako bilo u prošlosti.
Od korupcije do aktivnog sabotiranja
Među najpoznatijim primjerima koji je digao na noge cijeli svijet je nestanak 43 studenta s fakulteta u gradu Ayotzinapu 2014. Istraga pod vodstvom tadašnjeg predsjednika Enriquea Peñe Nieta okrivila je lokalni narkokartel i općinsku policiju.
No to objašnjenje žestoko su osudili međunarodni stručnjaci, uključujući Ujedinjene narode, koji su otkrili da je čitav proces "narušen sustavnim zataškavanjem".
Vjeruje se da su studenti mrtvi, ali nitko ne zna gdje su njihova tijela, tko je ih je ubio - ili zašto.
Pod sadašnjim predsjednikom, Andrésom Manuelom Lópezom Obradorom, vlasti su pokušale ispraviti takve zločine i pomoći obiteljima da pronađu odgovore. Osim što je ponovno pokrenuo istragu o sudbini studenata, Obrador je dao svoju podršku Nacionalnom povjerenstvu za potragu kako bi locirao nestale.
Na čelu je Karla Quintana Osuna, odvjetnica s Harvarda koja je prethodno radila u Međuameričkoj komisiji za ljudska prava. Kada je počela s radom u povjerenstvu za potragu, 2019. godine, bilo je oko 40.000 službeno prijavljenih kao nestalih.
Kompilirajući zapisnike državnih tužitelja iz cijele zemlje, Quintana je uspjela utvrditi da je ukupan broj daleko veći - sada više nego dvostruko. Iako postoje državni tužitelji koji svoje podatke ne prijavljuju u cijelosti, kazala je kako je broj sada točniji nego proteklih godina, a dostupan je i javnosti na internetu.
No, pronalaženje nestalih ostaje monumentalan zadatak. "Izazov je strašan, divoski", rekla je Quintana pokušavajući pronaći odgovore u zemlji u kojoj je riješen samo mali dio zločina. "Sve dok nema pravde, šalje se jasna poruka da se to može nastaviti događati."
'Kap u krvavom moru'
Na državnoj razini, poboljšana forenzička tehnologija i oprema za pretraživanje, poput bespilotnih letjelica, pomogli su u pronalaženju tijela, kaže César Peniche Espejel, državni odvjetnik Chihuahua, jedne od najnasilnijih država u Meksiku. No, sve dok vlasti uistinu ne mogu ukloniti organizirane kriminalne skupine, takvi će napori ostati tek kap u krvavom moru, rekao je.
Prema posljednjim podacima, u razdoblju od rujna 2020. do kraja srpnja prijavljen je nestanak dodatne 6453 osobe.
"Svaki dan, svaki dan u cijeloj zemlji i dalje se prijavljuju nestanci", rekao je gospodin Peniche. "To je ono što federalna vlada nije uspjela riješiti."
Za sada, majke poput gospođe Padille diljem Meksika mogu samo pretraživati i pitati se što se dogodilo s njihovom djecom.
"Ponekad pomislim da bi mogao biti živ, ponekad si kažem da nije", rekla je. "Ali još uvijek imam nade."
