Već 37 dana traje ruska invazija na Ukrajinu. I dok se civili evakuiraju iz opkoljenog Mariupolja, troje mladih ljudi je za Guardian ispričalo priču o svojem zastrašujućem bijegu i kako su im se životi zauvijek promijenili.
Veronika (19)
Mjeseci prije rata bili su najbolji u mom životu. Bila sam na drugoj godini sveučilišta i jedan od najboljih studenata na kolegiju. Ali, ono što je mom životu donijelo pravi smisao je igranje hokeja na ledu. Zbog toga sam se budila svako jutro. Dana 23. veljače naš trener mi je rekao o planovima za osnivanje ženske hokejaške ekipe koja će pokušati doći do profesionalne lige. Otišla sam u krevet tako sretna, jedva čekajući sljedeći dan.
Sljedećeg jutra kada sam se probudila u 5.30 nisam odmah shvatila da su me probudile eksplozije, a ne moja budilica. Krevet mi se tresao od udarnih valova.
Moja mama i ja izašle smo iz naših spavaćih soba, jedva shvaćajući što se događa. Prvih nekoliko sati sjedili smo zajedno, čekajući da se sve završi, ali bombardiranje se samo pogoršalo. Pa smo spakirali kofer i otrčali u podrum mog djeda i bake.
Čim sam ušla u podrum shvatila sam da je moj život kakav sam znala - gotov. Hokej, posao, prijatelji, čovjek u kojeg sam bila jako zaljubljena, sve se to završilo tog dana. Vjerojatno zato više ništa ne osjećam: ni strah, ni bol, ni ljutnju, ni želju za životom. Osjećam se kao da sam umrla u 5.30 ujutro 24. veljače.
U prašnjavom podrumu nije bilo ničega. Nismo imali ventilaciju ni vodu, a struju samo kratko. Nas četvero smo dva puta dnevno jeli komad kruha i slatkiš. Podrum i zgrada su se tresli od stalnih eksplozija. Telefoni su nam bili isključeni. Bilo je kao u podzemnoj kutiji. Nismo imali pojma je li dan ili noć.
Ubrzo smo počeli čuti nove zvukove. Nismo odmah shvatili da ruski zrakoplovi bacaju bombe. Imali smo hrane do 8. ožujka, preživjeli smo na pljesnivom kruhu. Ponekad su odrasli išli da pogledaju u nebo, svjetlo, ali ja nisam smjela. Kada je pao snijeg, bili smo oduševljeni: moglo se jesti i piti. Ali do tog trenutka bila sam potpuno dehidrirana i nisam više osjećala glad i žeđ.
Moja majka i ja smo dobili priliku da se preselimo s lijeve obale u centar grada, koji je tada bio malo sigurniji. Ali iz razloga u koje ne mogu ulaziti, mogli smo ići samo nas dvoje. Oprostili smo se od bake i djeda. Nisam čula ništa više od njih.
U blizini je bila tržnica i trčali smo tamo tijekom bombardiranja da nađemo ostatke povrća među ruševinama i zapaljenim automobilima. Riskirali smo svoje živote zbog trulog povrća.
Do 14. ožujka shvatili smo da ne možemo preživjeti od male količine hrane i vode koju smo mogli pronaći pa smo odlučili otići. Pronašli smo nekoga s autom i odvezli se iz grada. Meni je u tom trenutku sve bilo isto. Umri u skladištu ili umri nasred ceste u Mariupolju. Nekoliko dana kasnije saznali smo da je cijelo područje u kojem smo se skrivali spaljeno. Na kraju smo stigli do Zaporožja, gdje je bilo sigurno. Odatle smo stigli do Lavova i sada smo u malom selu u planinama.
Osim majke, ne znam gdje mi je ostatak obitelji. Zgrada mog djeda i bake je sravnjena sa zemljom, a stan naše obitelji vjerojatno zauzimaju čečenski Kadirovci (milicija), koji pomažu Rusima. Muka mi je kada razmišljam o tome da dodiruju moje fotografije iz djetinjstva ili moj hokejaški dres.
Jegor (15)
Izvanredno stanje značilo je da je 24. veljače škola zatvorena. Naša obitelj nije previše ozbiljno shvatila ideju o ratu, već se odlučila spakirati i preseliti u centar Mariupolja, u stan naše bake.
Kada smo stigli do centra, stvari su u početku bile u redu: nismo mogli čuti pucnjavu, ali moji prijatelji s lijeve strane slali su glasovne bilješke uz zvuke oružja. Nekoliko dana kasnije počeli su pucati u našoj blizini. Svakodnevno smo mogli čuti i osjećati da su Rusi sve bliže. Dana 2. ožujka ostali smo bez struje, vode i komunikacije. Generatori su prestali raditi, a otkazale su čak i sirene za zračni napad. Tri dana kasnije grijanje je isključeno i počelo nam je biti jako hladno. Svi smo spavali u istom krevetu, pokušavajući se zagrijati.
Mama je kuhala hranu u dvorištu stambenog bloka. Nismo imali ni kruha: pravili smo uštipke od vode, brašna i soli i kuhali juhe bez mesa. Nije bilo vode.
Situacija je počela biti mnogo opasnija. Puno je ljudi počelo pristizati s lijeve obale, uključujući puno tinejdžera mojih godina. Jednog dana čuo sam kako je kasetna bomba pala 20-ak metara od mene i eksplodirala. Rusi kažu da su pogađali samo vojne ciljeve, ali brojni leševi na ulicama pričaju drugu priču.
Ukrajina
Napustili smo grad 16. ožujka. Dok smo se vozili kroz Mariupolj, jedino što je još stajalo bile su ruševine, uništene zgrade, krateri od raketnih udara. Crni dim posvuda. Odlučili smo otići ne znajući za "zeleni koridor" jer nitko u Mariupolju nije znao za te rute, ali smo se našli u velikom pokretu ljudi koji su pokušavali otići.
Izašli smo iz grada, za devet sati vožnje 20 kilometara. Mogli smo vidjeti ogromnu kolonu tenkova, oklopnih transportera, autobusa i automobila u kojoj su bili Čečeni i slovo Z, koje Rusija koristi kao simbol rata.
Nakon dva dana krenuli smo za Dnjepar. Putem je bilo 15-ak ruskih kontrolnih točaka: sve su zaustavljali i tražili da se izbrišu fotografije Mariupolja, uništene arhitekture i uništenih zgrada. Htjeli su ostaviti dojam da ne diraju civilno stanovništvo. Natjerali su moju mamu da im pokaže svoju galeriju telefona i uklonili memorijske kartice iz videorekordera automobila.
Sada smo se ponovno okupili s mojim djedom i bakom. Toplo je i ugodno; imamo svjetlo i plin. Za sada je tiho. Ipak, znam da rat nije gotov. Svaka generacija ima svoje vrijeme patnje. Naši djedovi i bake su znali za rat, a sada znamo i mi.
Edik (15)
U našoj obitelji svi, mama, brat i ja, slušamo mog oca. Uvijek smo bili protiv Ukrajine i čvrsto na Putinovoj strani. Tata kaže da je Putin podigao Rusiju i da mu je stalo do svih njezinih ljudi.
Bio sam običan tinejdžer, učio sam i izlazio s prijateljima. U veljači su svi počeli pričati o ratu, ali ja nisam vjerovao: više su me brinuli školski poslovi. Dana 24. veljače bombe su počele padati na Mariupolj i roditelji su nam rekli da se spakiramo. U prvih nekoliko dana isključeni su nam struja, komunikacije, voda i plin. Drugi dan je raketa uništila našu školu.
Kad je u blizini odjeknula eksplozija, spustili smo se u podrum. Tamo smo ostali 20 dana i cijelo vrijeme je bila borba da ostanemo živi. Ponekad bismo odjurili kući i ponijeli stvari iz stana. Utrčali bismo i legli na pod da ne bi pucali na nas.
Između 9. i 12. ožujka zgradu su počeli izravno gađati. Bilo je zastrašujuće. Mama je plakala, tata se tresao od brige. Jednog dana tata je otišao gore i raketa je doletjela u susjedni stan. Udarni val ga je oglušio, bubnjići su mu pukli, ali imao je sreće. Kasnije je naša zgrada potpuno izgorjela. Izgubili smo sve.
Dana 16. ožujka, vojnici iz samoproglašene Donjecke Narodne Republike (DPR) došli su nas spasiti. Rekli su nam da ukrajinski snajperisti sjede u susjednoj zgradi i ubijaju sve. Uvjeravali su nas da će nas spasiti od Ukrajinaca, koji su očito sve zaplijenili. Rekli su da će rusko zrakoplovstvo uskoro napasti naše domove kako bi uništilo ukrajinske nacionaliste. Izvedeni smo i kad smo izašli iz susjedstva vidjeli smo crni dim koji se diže iznad stambenih blokova.
Odvedeni smo u Bezymennoye, 30 km od Mariupolja, gdje smo dobili hranu i odjeću. Sada smo u Jaroslavlju, sjeveroistočno od Moskve i čekamo da se negdje smjestimo. Vjerujem da su Ukrajinci krivi i da su prouzročili patnju svima u našem podrumu. Pucali su na civile, noću ubijali ljude, a Rusija nas je spasila. Da nije bilo Rusije, Ukrajinci bi sišli i sve bi nas strijeljali. Kad DPR zauzme Mariupolj i sve obnovi, vratit ću se kući. Bit će divno ako se uspijem vratiti u mjesto gdje sam rođen.
