U svom iznimno gledanom i cijenjenom podcastu, Joe Rogan nedavno je ugostio pisca i novinara Chucka Palahniuka, najpoznatijeg po romanu Klub boraca (1996), kojeg je majstorski adaptirao redatelj David Fincher u istoimeni film iz 1999. godine s Edwardom Nortonom i Bradom Pittom.
Odmah na samom početku razgovora, nakon kratke priče o tabletama za spavanje Ambienu (zolpidem) koje Chuck koristi nekoliko puta na dan, Rogan je postavio pitanje o nasilju u Klubu boraca.
Novi element u pop kulturi
"Kada si napisao Klub boraca, naletio si na nešto što je za mene bilo zaista fascinantno, kao nekome tko je bio uključen u borilačke vještine cijeli život. Razumio sam katarzično olakšanje nasilja, ali nikada to nisam vidio artikulirano na način na koji si ti to napravio. Učinio si ga privlačnim mislećim ljudima.
Otvorio si vrata razumijevanja za nekoga tko je možda posjedovao frustracije, bijes ili tjeskobu koje ne bi izašle ni na jedan drugi način... Dodao si element koji nije postojao u pop kulturi. Kao nekome tko je pratio kako se cijela stvar razvija, bilo mi je fascinantno gledati kako se ljudi pronalaze u tome, gledati kako su ljudi uzbuđeni oko tvog djela. Kao da si pogodio živac koji nitko prije nije pogodio."
Uslijedio je duži Palahniukov odgovor na Roganovo pitanje u obliku komentara kojim se kroz Klub boraca dotakao i dalje iznimno aktualnih društvenih i psihološki problema muškaraca.
Nedostatak priča o društvenim uzorima za muškarce
"Ima jako malo romana ili priča o društvenim uzorima za muškarce. Za žene ima svakog doba godine (nova priča), tu je novi Klub sretnih žena (The Joy Luck Club), Istkano srcem (Hot how to Make an America Quilt), nove Čarobne hlače (The Sisterhood of the Traveling Pants)... Svi ti različiti uzori u kojima se žene mogu naći i razgovarati o svojim životima. A, ako si muškarac, imaš ili Klub boraca ili Društvo mrtvih pjesnika. I, to je to. Nemamo puno priča koje muškarcima prikazuju ulogu ili scenarij u kojima se mogu naći i razgovarati o svojim stvarima", rekao je Palahniuk.
Nije baš najjasnije što je Palahniuk mislio tvrdnjom da nema puno priča koje prikazuju modele ili uzore muškarcima, no iz daljnjeg razgovora čini se da misli na nedostatak subverzivnih priča za muškarce u kojima je muškarcima dan neki muški uzor vrijedan praćenja.
Tip čovjeka koji svojim znanjem, iskustvom i drugačijim pogledom na društvo i svijet može potaknuti muškarce na promišljanje i kritiku nametnutih i većini samorazumljivih društvenih normi i vrijednosti, potaknuti ih na buntovništvo protiv društvene uvjetovanosti kako bi se mogli formirati kao autentični i slobodni pojedinci.
Potreba za grubom igrom i sekundarnim ocem
"Druga stvar, Jordan Peterson. On govori o potrebi za grubom igrom. Govori o tome puno. Mnogi moji prijatelji hvalisaju se koliko ih teško djeca povrijede. 'O moj Bože, moja kćerka je došla neki dan do mene, nisam imao pojma koliko je jaka. Iščašila mi je ruku.' Ponosni su, ponosni su da im se dijete može igrati toliko grubo i da odrasta toliko snažno. Ali, nekako smo se udaljili od ideje suglasne grube igre. Mislim da Klub boraca s tim poprilično titra na istoj frekvenciji."
"I, također, ideja Josepha Campbella da u životu muškarca mora postojati drugi otac, da si rođen, ako si dovoljno sretan, s biološkim ocem kojeg ne možeš birati. A to je voljeni otac njegovatelj kojeg ćeš s vremenom na neki način morati odbaciti. Ali, pri tom, moraš izabrati novog oca. Taj odabrani otac je tipično svećenik ili učitelj ili narednik ili trener...
I nekako se staviš u položaj učenja kod sekundarnog oca. I moraš predati svoj život sekundarnom ocu i pristati učiti ono što će te podučavati. Baš kao u Karate Kidu. A to postaje sve teže i teže pronaći. Prema tome, Klub boraca je također prikazivao novu formu sekundarnog oca sa svim tim klincima koji su se pojavljivali na pragu te trošne stare kuće. Prema tome, bilo je puno aspekata života muškaraca koji se nisu rješavali kada je Klub boraca izašao."
Žrtvovanje vremena za nešto smisleno
Palauhnijeva i Roganova analogija s odnosom trenera ili učitelja borilačkih vještina i učenika pogađa u srž stvari: "To je važan dio borilačkih vještina, odnos s majstorom učiteljem. Naći nekoga tko te može voditi kroz najopasnije vode natjecanja. To je apsolutni imperativ. Loši odnosi s trenerima su katastrofalni. Imperativ je naći pravog trenera, nekoga kome mogu vjerovati i koga mogu cijeniti, da se razviju.“
Važnost sekundarnog oca ili očeva, doista zna biti ključna u procesu razvoja i postajanju čovjekom. Kao što je Palahniuk izvrsno primijetio, budući da smo konačna bića okrenuta prema smrti, važno je žrtvovati određeni dio vlastitog vremena za nešto smisleno i vrijedno. Na taj način, ovladavanjem i usavršavanjem neke stvari koju držimo vrijednom, zapravo usavršavamo same sebe.
Klub boraca na kraju grunga
Interesantno je da se roman Klub boraca pojavio na kraju razdbolja grunga, u vremenu kada su se mnogi mladi muškarci na Zapadu uslijed društvenih promjena, liberalizacije, jačanja konzumerizma, feminizma i većeg blagostanja, našli pogubljeni i depresivni, bez čvrstih životnih ciljeva, vrijednosti i uzora.
Krajnja posljedica gušenja maskulinosti, tj. tipično muških osobina i ponašanja, ogleda se i u radikalno feminističkoj propagandi o "toksičnoj muškosti" koja je u zadnje vrijeme uzela maha u SAD-u. Samo da spomenem tvrdnju profesorice sociologije Anne Dellesio Parson da konzumiranje mesa održava patrijahalni sustav i hegemoniju muškosti i progresivku Cathy Areu koja smatra da su žene bolje od muškaraca i da bi trebalo kriminalizirati ne samo seksistički govor već i seksističko razmišljanje koje, prema njoj, vodi nasilnim zločinima.
Muški pokreti koji su plivali ispod struje
S druge strane, istovremeno su se počela javljati dva subkulturna fenomena, većinom muški pokreti koji su uglavnom plivali ispod struje "glavne" kulture šire zajednice. Riječ je o formiranju organizacija suvremenih kombiniranih borilačkih vještina, koje su organizirale brutalne i krvave borbe, te zajednicama umjetnika zavođenja, tj. "pickup artista".
Moglo bi se, uvjetno, reći da su jedne prvenstveno bile usmjerene na uvježbavanje tijela, a druge na uvježbavanje uma, iako obje sadrže i tjelesnu i duhovnu komponentu. Trenutno najveća MMA organizacija UFC osnovana je 1993. (Na Istoku je postojala organizacija Shooto još od 1985.). Iako je krajem 1980-ih Ross Jeffries sa svojim studentima osnovao prvu zajednicu "pickup artista", rođenje zajednice računa se od 1994. kada je Lewis De Payne osnovao prvu internetsku grupu s temom zavođenja.
Novinar i jedan od najpoznatijih pickup artista, Neil Strauss, u svojoj izuzetno interesantnoj knjizi "Igra: Prodiranje u tajno društvo umjetnika u upucavanju", gdje je opisao svoj put od ženama nezanimljivog štrebera do žderača žena, naveo je kako je stupio u kontakt s tadašnjim pickup artistima upravo preko interneta. U knjizi se pojavljuje i Owen Cook, poznatiji pod nadimkom Tyler iz Kluba boraca.
Zavođenje žena kao temelj za ostvarivanje sreće
Owen Tyler se razvio iz mladog, fizički ljepuškastog dečka s autističnim osobinama u jednog od najkarizmatičnijeg pickup artista, gurua kojeg mnoštvo muškaraca doživljava gotovo kao samo utjelovljenje Boga. Još jedan od trenutno najzanimljivijih likova tu je i bivši glazbenik i obožavatelj borilačkih vještina James Marshall sa svojom organizacijom The Natural Lifestyles. Dok je Tyler tip visoke energije, neupućenima često i odbojan u prvu ruku, James je morrisonovski tip kulera niske energije koji zagovara izravan prirodni pristup zavođenju utemljen u pet osnovnih načela: osviještenost, namjera, emocionalni utjecaj, pritisak/otpuštanje i povlačenje okidača/odlučnost.
Obojica su pokupili ideje i pojmove s različitih strana, od psihologa, autora poput Devida Deide i Eckharta Tollea, književnika i filozofa, te su tijekom vremena evoluirali od običnih pickup artista željnih seksa s lijepim ženama u životne trenere s poprilično dobrim razumijevanjem društva i ljudske psihologije. Drugim riječima, zavođenje im je trenutno nešto poput "odskočne daske", temelja za više ciljeve, a to je ostvarivanje sreće na svim frontama života.
Fenomen Jordana Petersona
Kanadski klinički psiholog Jordan Peterson u kratko je vrijeme postao globalni fenomen, uzdignuo se u intelektualnu zvijezdu koju desničari prisvajaju, iako je klasični liberal koji vjeruje u slobodu pojedinaca i cijelim se bićem protivi politici identiteta i totalitarnim sklonostima, neovisno o tome dolazi li s lijeva ili desna, a radikalni regresivni ljevičari nerijetko ga etiketiraju kao "alt-right" bijelog supremacista i antifeminista.
Pojavio se u trenutku kada je postojala jedna velika praznina, tj. nedostatak svježih intelektualnih zvijezda koje su u stanju napraviti kaos i prodrmati ustajalu močvaru. Među u pravilu muškom populacijom primljen je poput mesije, pa su njegova predavanja uglavnom rasprodana.
Zanimljivo je da je Peterson jedno vrijeme također uronio u istraživanje svijeta pickup artista gledajući na YouTubeu njihove video snimke. Iako fenomen smatra fascinantnim, njegova je dijagnoza da je riječ o grupi nesofisticiranih i nevještih muškaraca sklonih psihopatiji, koji razmjenjuju informacije o tome kako zavarati i manipulirati ženama. Etiketira ih kao psihopate je jer im pojedinac kao osoba nije bitan u ostvarivanju svojih (psihopatoloških) ciljeva i jer navlače masku nečega što nisu.
Razvijanje karakteristika alfa mužjaka
Petersonov stav o pickup artistima možda je i opravdan, zasigurno mnogi posjeduju takve crte, iako je teško reći koliko budući da ne postoje nikakva istraživanja na tu temu. Međutim, čini se jednako tako i promašen, utemeljen na površnom istraživanju fenomena. Vjerojatno nije ni svjestan koliko se trenutna "filozofija" zavođenja nekih pickup umjetnika, poput Jamesa Marshalla i Owena Tylera, podudaraju s njegovim životnim savjetima koje je razložio i argumentirao u zadnjoj knjizi samopomoći i bestseleru "12 pravila za život".
Sva trojica naglašavaju važnost uzimanja života u svoje ruke, razvijanja karakteristika alfa mužjaka koji ima životne ciljeve i osviještenu "čudovišnu", tj. mračnu stranu osobnosti, tako da je spreman zauzeti se za sebe i aktivno se boriti protiv nepravde. To je upravo suprotno gnjevnim i mizogonim pokretima poput subkulture "incela" (involuntary celibate) ili samodestruktivnom pokretu na egotripu MGTOW (Man Going Their Own Way) koji za krajnji cilj ima potpuno društveno povlačenje u osamu pećine.
