Donald Trump ga naziva 'čudovištem' koje plinom ubija vlastiti narod, sve je očitije da ga više strana želi maknuti s vlasti, no tko je uopće Bashar al-Assad i kako je uopće preuzeo zemlju koja je sada najveće krizno žarište u svijetu koje je izazvalo novi globalni sukob i dovelo svijet na rub svjetskog rata?
Assad je rođen krajem 1965. godine u Siriji kao drugi sin nekadašnjeg predsjednika Hafeza al-Assada koji je vlast u toj zemlji preuzeo 1970. godine nakon što se izdigao na položaj unutar sirijske vojske i stranke manjinskih alavita.
Nije planirao biti predsjednik, ali...
Bashar al-Assad završio je medicinu u Damasku, dobro naučio engleski i francuski te potom, 1992. godine otišao u Veliku Britaniju gdje je nastavio studij. Tada je još živio život tipičnog studenta i nije pokazivao nikakve političke ambicije.
1994. godine, 29-godišnji Assad se morao vratiti u Damask zbog tragične smrti svog starijeg brata Basila u prometnoj nesreći, koji je otpočetka bio odgajan i pripreman za preuzimanje vlasti u zemlji. Krenuo je pohađati vojnu akademiju u Homsu te se u samo pet godina strelovito uspeo do čina potpukovnika, a potom i pukovnika. U to je vrijeme bio i savjetnik svog oca predsjednika te je vodio kampanju protiv korupcije.
Hafez
Kad je Hafez al-Assad umro, 2000. godine, sirijski je parlament po kratkom postupku promijenio zakon po kojem predsjednički kandidati moraju imati najmanje 40 godina te spustio tu ljestvicu na 34 kako bi Bashar bio pogodan za preuzimanje funkcije predsjednika.
Upravo to se i dogodilo 11. srpnja 2000. godine. Bashar al-Assad postao je predsjednik Sirije, vođa stranke Ba'ath te vrhovni zapovjednik oružanih snaga. Službeno je za predsjednika izabran s 97 posto glasova birača, a u svom je inauguracijskom govoru obećao ekonomsku liberalizaciju i političke reforme.
Obećavao reforme, dogodilo se ništa
Bashar je ubrzo odbio bilo kakav zapadnjački oblik demokracije smatrajući ga neprikladnim za Siriju. Dočekala ga je prilično loša ekonomska situacija, zbog kompleksne birokracije privatni sektor se nikako nije mogao razviti. Sa stajališta vanjskih poslova, Sirija je imala vrlo komplicirane odnose s Izraelom, Libanonom i Turskom.
Najupečatljivija bila je sirijsko-libanonska situacija. Assad je započeo s postupnim povlačenjem iz Libanona 2000. godine, no uskoro se Sirija našla optuženom za atentat na bivšeg libanonskog premijera Rafika Haririja.
Iako je obećavao reforme, pogotovo one na polju ljudskih prava, ništa se posebno nije promijenilo otkako je stupio na vlast. 2006. godine nametnuo zabranu putovanja političkim disidentima zbog čega mnogi nisu mogli otići iz zemlje. Godinu dana kasnije održan je referendum o nastavku Basharove vlasti. Nije bilo opcije opozicijskog ili bilo kojeg drugog kandidata. Opet je 'pobijedio' s 97 posto glasova birača.
Iste godine u Siriji su blokirane društvene mreže, a sve češće su se pojavljivale informacije o ubojstvima, mučenjima i nestancima Basharovih političkih protivnika. 2009. godina Human Rights Watch je stanje ljudskih prava u Siriji ocijenio kao jedno od najgorih u svijetu, a situacija je otada bivala samo sve gora.
Početak kaosa
Nakon što se sjevernom Afrikom proširilo Arapsko proljeće, prosvjedi su započeli i u Siriji. Iako je Assad tvrdio da je imun na nerede koji su se proširili arapskim svijetom, prosvjedi su se uskoro počeli održavati diljem Sirije. U šest mjeseci ubijeno je 2000 prosvjednika.
Analitičari kažu kako zbog političkog neiskustva Assad nije uspio naći mjesto za Siriju u novom svjetskom poretku. Jedan europski diplomat konstatirao je kako je Sirija postala diktatura bez diktatora. Assad je na to odgovorio rekavši kako ne može biti diktator jer nema apsolutnu vlast u državi. 'Meni autoritet jamči sirijski ustav', rekao je Assad u jednom intervjuu za CNN.
Broj mrtvih u prosvjedima rapidno je rastao, izbjeglice su počele bježati u susjedne zemlje, a Assad se sve manje pojavljivao u javnosti. U rijetkim istupima za sve bi krivio strane agente. Kazao je da strane sile stoje iza prosvjeda i da su to sve urote koje ne može iskorijeniti jer se stalno reproduciraju.
U prosincu 2011. godine zanijekao je odgovornost za nasrtanje vojske na prosvjednike rekavši da nikada nije dao zapovijed da 'ubijaju ili da brutalno djeluju'. 'To nisu moje snage. To su vojne snage koje pripadaju vladi. Ja ih ne posjedujem. Ja sam predsjednik. Ja ne posjedujem državu. Nijedna vlada ne ubija svoj narod osim ako je ne vodi potpuni luđak', rekao je američkom ABC-u.
Putinova pomoć
Do jeseni 2011. godine mnoge su zemlje od Assada tražile da odstupi. Nasilje je postajalo sve gore, mrtvih je bilo sve više, ni UN-ovi planovi nisu zaustavili pokolj. U lipnju 2012. godine utvrđeno je da je ustanak prerastao u pravi građanski rat. Civili su stradavali svaki dan i uskoro se Assad prvi put našao napadnut od strane ostatka svijeta zbog upotrebe kemijskog oružja nad civilima.
Ipak, uz pomoć Vladimira Putina uspio je odgoditi stranu intervenciju, a Rusija je obećala Siriji pomoći da se riješi zaliha kemijskog oružja. Do 2013. godine u sukobu koji je tada trajao šest godina, ubijeno je više od 70.000 ljudi.
U lipnju 2014. godine održani su 'prividni' izbori. Glasovanje se održalo samo u područjima kojima upravlja vlada, a Assad se tijekom 'kampanje' nije pojavljivao u javnosti. Pobijedio je s 88 posto glasova. Njegova je pozicija ojačala nekoliko mjeseci kasnije kad je Rusija pristala opskrbiti njegove snage oružjem i vojnim potrepštinama.
Do veljače 2016. godine ovaj je sukob odnio 470.000 života, a svijet se našao pred problemom izbjegličkog vala.
U travnju 2017. godine, nakon izvještaja o napadima kemijskim oružjem, američki predsjednik Donald Trump naredio je zračne napade na jednu sirijsku zračnu bazu čime je protiv sebe dodatno okrenuo sirijske saveznike Rusiju i Iran. Godinu dana kasnije dogodila se gotovo ista situacija, no ovaj put su u napadima sudjelovale i Francuska te Velika Britanija.
Zašto je Assad još uvijek na vlasti?
Nekoliko je razloga zbog kojih Bashar al-Assad još uvijek vodi ovu opustošenu i uništenu zemlju. Prije svega, Sirija ima inozemnu pomoć, ne samo Rusije koja je opskrbljuje oružjem, već i Irana koji je još 2012. godine, kad su pobunjenici mislili da su pred pobjedom, pojačao svoje djelovanje u toj zemlji. Teheran je u Siriju poslao na desetke tisuća boraca te ih se smatra kao jednim od glavnih faktora promjene ravnoteže moći u sirijskom građanskom ratu. Za Iran, Assad je ključan saveznik i okosnica zaštite njihovih interesa u regiji. Ruska je, pak, vojna akcija na ciljeve pobunjenika pomogla Assadovim snagama da preuzmu vlast u Alepu i Istočnoj Ghouti.
Osim pomoći izvana, Assad je profitirao i od podjela unutar redova pobunjenika koji su se podijelili na frakcije zbog čega su bili ranjiviji te su posustali pod napadima ISIS-a na mjestima kao što je Raqqa.
Assadu u prilog ide i činjenica da, iako je međunarodna zajednica glasna u kritikama na njegov račun, nitko zapravo još nije poduzeo nikakve konkretne korake da ga se makne s vlasti, a SAD i Amerika su dale do znanja da im Assadovo odstupanje više nije prioritet.
Osim toga, Assad ima i jaku podršku unutar Sirije što se moglo vidjeti i prije nekoliko dana kad su ljudi u tisućama izašli na ulice slaveći njegovu 'pobjedu'. Podrška Assadu vidljiva je u redovima alavita, ali i sunita koji su znatno profitirali tijekom njegove vladavine i koje pretjerano ne zanima promjena statusa quo, piše Al-Jazeera.
