Radi se o trupama šiitske milicije koje su se borile protiv Islamske države, ali nemaju direktnu ulogu u oslobađanju drugog po veličini iračkog grada od tih džihadista.
Umjesto toga, dok iračka vojska napada Mosul s juga, milicije će blokirati položaje na zapadu kako bi spriječile ISIL-ove pripadnike da se povuku u svoje posljednje utičište Raku u Siriji. Neće sudjelovati u direktnim borbama kako bi uvjerili sunitsko stanovništvo Mosula da oslobođenje njihovog grada ne znači sektaški napad na njih.
Iako nisu svi pripadnici šijitske milicije oduševljeni zabranom sudjelovanja u direktnim borbama, njihove zapovjednike u Iranu to nimalo ne smeta. Od svog osnivanja, šijitske su se snage proslavile u borbama u Iraku, ali su gotovo uvijek ovisile o Teheranovim planovima i ambicijama. Kako ne sudjeluju u zauzimanju Mosula, šijitske su snage sada slobodne krenuti na ostvarivanje jednog od najvažnijih projekata Irana - osiguravanje čvrste interesne linije preko Iraka i Sirije sve do Sredozemnog mora.
Teheranova cesta do mora
Teritorij zapadno od Mosula na kojem operiraju šijitske milicije bitan je za ostvarivanje tog cilja. Nakon 12 godina sukoba u Iraku i još nasilnijih borbi u Siriji, Iran je sada bliži nego ikada prije osiguravanju kopnenog koridora koji bi ga trebao učvrstiti u regiji.
"Već neko vrijeme jako rade na tome", kaže europski predstavnik koji je pratio ulogu Irana u oba rata posljednjih nekoliko godina. "Ovo je za njih s jedne strane pitanje ponosa, a s druge čistog pragmatizma. Bit će u stanju prebacivati ljudstvo i zalihe između Sredozemlja i Teherana kada god požele, i to po sigurnim rutama koje osiguravaju njihovi ljudi ili partneri."
Kopneni se koridor polako počeo stvarati 2014. godine. Radi se o kompleksnoj ruti koja putuje arapskim Irakom, kurdskim sjeverom, zatim kurdskom sjeverno-istočnom Sirijom, te kroz bojišta sjeverno od Alepa, gdje Iran i njegovi saveznici kontroliraju teritorij. Koridor je napravljen doslovno pred nosom, kako saveznika tako i neprijatelja, a ovi drugi zadnjih tjedana dižu glas na uzbunu. Koridoru se posebno suprotstavlja Turska, u strahu što bi on mogao značiti za odnose između Irana i kurdske PKK stranke, o kojima ovisi dobar dio iranskih planova.
Planom koordiniraju viši vladini i sigurnosni predstavnici u Teheranu, Bagdadu i Damasku, dok sve koordinira Kuds, postrojba za posebne zadatke unutar iranske Revolucionarne garde, pod zapovjedništvom general bojnika Kuasema Sulejmanija, koji je vodio iranske ratove u Siriji i Iraku.
Početak koridora – ulazne točke iz Irana u Irak
Koridor počinje na ulaznim točkama koje je Iran koristio kako bi slao zalihe i ljudstvo u Irak zadnjih 12 godina. To su iste rute koje je koristio i Kuds dok je vodio gerilski rat protiv američkih snaga dok su ove okupirale Irak.
Grupe poput Asa'ib ahl al-Haka, Keta'ib Hezbolaha i njihovih saveznika odgovorne su za gotovo 25% svih gubitaka koje su snage Sjedinjenih Država pretrpile na bojištu, tvrde viši američki predstavnici. A nakon američkog povlačenja postali su još utjecajniji. Ironično, nakon povratka američkih snaga u Irak kako bi se borili protiv ISIL-a, ponekad su se Iranci borili pod američkom zračnom zaštitom.
Koridor zatim prolazi kroz Bakubu, glavni grad provincije Dijala, stotinjak kilometara sjeverno od Bagdada. S mješanim sunitskim i šijitskim stanovništvom, Dijala je postala jedno od glavnih poprišta sektaškog nasilja tijekom iračkog građanskog rata.
Grad Šikrat u provinciji Salahedin još je jedno važno područje. Zauzele su ga šijitske milicije u suradnji s iračkom vojskom 22. rujna, zadavši tako još jedan udarac teroristima, dok su istodobno povećale utjecaj Irana.
Milicije su sada prisutne u velikom broju u Šikratu i spremaju se krenuti prema zapadnom rubu Mosula, prema Sindžaru, što je sljedeća točka famoznog koridora. Ali između šijitskih milicija i Sindžara nalazi se ISIL-ovsko uporište Tal Afar, povijesni dom i sunitskih i šijitskih Turkmena, koje Turska smatra svojim rođacima.
Važnost Kurda
Potez između Tal Afara i Sindžara ključan je za cijeli plan. Sindžar je drevni dom naroda Jazida, koje je ISIL nasilno pobio i potjerao u kolovozu 2014. kada je pobio sve muškarce i porobio sve žene koje je mogao naći. Ponovno su ga osvojili irački Kurdi prošlog studenog. Zatim su se pridružili i PKK Kurdi pristigli iz Sirije, borci na platnoj listi iračkih vlasti koje su ih inkorporirale u svoje snage.
Dalje na sjeveru nalazi se utjecajni irački plemenski šeik Abdulrahim al-Šamari. Njegovo je sjedište kod Rabije, točke prijelaza u Siriju, a podržavaju ga lokalne snage i blizak je Asadovom režimu u Damasku. "Uvjeren sam kako u našem području Iran nema previše utjecaja", izjavio je. "Ovdje nema nikoga, nikakve velike sile koja bi nam pomagala oružjem. Ideološki govoreći, PKK je povezan s lokalnim Kurdima, tako da s njima nema problema."
Od prijelaza Rabija, ruta prolazi uz gradove Kuamišli i Kobani prema Irfinu, a sve njih kontrolira YPG milicija sirijskih Kurda. Tijekom rata snage YPG-a (Narodne zaštitne postrojbe) mijenjale su saveznike, ponekad sa SAD-om protiv ISIL-a, a ponekad bi se borili i na strani sirijskog režima.
"Iran misli da ih može kontrolirati", kaže europski izvor. "Ali nisam siguran da je dobro procijenio Tursku."
Kroz sirijska bojišta
Od svih točaka između Teherana i Sredozemlja, Iran je koncentrirao najviše energije na Alep. Do 6.000 pripadnika milicija, većinom iz Iraka, okupilo se tamo kako bi zauzeli istočni dio grada koji je u rukama pobunjenika, a bitka bi mogla početi u isto vrijeme kada i bitka za Mosul.
Osiguranje Alepa bilo bi izuzetno važno za koridor, koji bi prolazio kroz dva sela sjeverno od grada koja su povijesno u šijitskim rukama. Od tamo trebao bi ići prema predgrađu četvrtog po veličini sirijskog grada, Homsa, a zatim sjeverno kroz alavitsko srce Sirije, koje je rusko zrakoplovstvo učinilo sigurnim za Asada. Iranska cesta završava u luci Latakiji, koja je tijekom cijelog rata ostala čvrsto u rukama režima.
Ali Hederi, savjetnik svih američkih ambasadora u Iraku, kao i četvorice američkih vojnih zapovjednika, kaže kako bi se osiguranje sredozemnog koridora u Iranu promatralo kako strateški trijumf.
"Ono bi označilo kontrolu Irana nad Irakom i Levantom, što potvrđuje njihove ambicije regionalnog hegemona", kaže Haderi. "To bi trebalo zabrinuti svakog zapadnog vođu kao i naše regionalne saveznike jer će to navesti Iran da se nastavi dalje širiti, vjerojatno prvo u zemlje Zaljeva, što je cilj kojeg su više puta otvoreno naveli." Iran iz ovog kaosa želi izvući korist za sebe.
