"To je to, vode nas ovdje da bi nas ubili", pomislio je Stu Russell dok je hodao kroz dubok snijeg usred noći u mračnoj šumi. Russell je bio jedan od 83 Amerikanaca koji su bili držani zarobljeni u Sjevernoj Koreji nakon zauzimanja špijunskog broda USS Pueblo 23. siječnja 1968. godine, piše CNN.
Strah u zatočeništvu
Tjednima su držani u ledeno hladnoj zgradi koju su nazvali 'ambar'. Nije bilo tekuće vode i bila je prepuna štakora i stjenica. Zatvornike se spriječavalo da spavaju, tjeralo ih se da provode vrijeme u stresnim položajima, tuklo ih se i bičevalo. Časnike, posebno zapovjednika broda Lloyda Buchera teško se kažnjavalo, a njihovi su ispitivači od njih tražili da potpišu 'priznanja' u kojima bi izjavili kako su nezakonito špijunirali u teritorijalnim vodama Sjeverne Koreje kada su uhvaćeni. Kao i danas, 1968. bila je razdoblje povećanih napetosti na Korejskom poluotoku. Primirje je potpisano samo 15 godina ranije i krvavi granični okršaji nisu bili rijetki.
Posada broda strašno se plašila Sjevernokorejaca. Tijekom jednog ispitivanja, nakon što je brodski časnik Donald McClarren odbio potpisati priznanje, stražar je izvukao pištolj, prislonio ga McClarenu uz glavu i povukao obarač. Prazno oružje je samo kliknulo, a McClaren se onesvijestio. Ovakva lažna strijeljanja bila su dio rutine, kao i konstantno prebijanje. Te noći u šumi, dok je drhtao i prosklizivao se na ledenom tlu, Russell je bio još sigurniji da je kraj stigao.
Uzbuna
Hvatanje Puebla jedan je od najneugodnijih incidenata u cijeloj vojnoj povijesti SAD-a, a radilo se o prvom otimanju mornaričkog broda od građanskog rata, 153 godine ranije.
Incident je podigao napetosti u tom dijelu svijeta gotovo do izbijanja drugog korejskog rata, a po prvi put otkriveni dokumenti pokazuju kako su američki generali bili spremni i na korištenje nuklearnog oružja, što bi lako uvuklo u sukobi SSSR i Kinu.
Činjenica da zauzimanje Puebla nije rezultiralo ratom posljedica je višemjesečnog pažljivog diplomatskog pregovaranja između Sjeverne Koreje i SAD-a, održanog usred tzv. demilitarizirane zone između sjeverne i Južne Koreje. Kako su se pregovori odužili, posada Puebla je u međuvremenu bila redovito mučena te prisiljavana na potpisivanje reznoraznih priznanja.
Zarobljavanje
Od samog početka bila je to loša misija. Nakon napuštanja japanske luke Sasebo 11. siječnja, posada Puebla imala je brojne probleme s kvarovima opreme, hladnim vremenom zbog kojeg se led morao konstantno uklanjati s instrumenata, i nemirnim morem. Kada posada nije povraćala od morske bolesti, borila se s dosadom. Većina nije imama puno toga za raditi dok su brodski instrumenti prisluškivali sjevernokorejske komunikacije iz međunarodnih voda, i samo su morali paziti da ne prijeđu 19-kilometarsku maritimnu granicu koju je proglasio Pjongjang.
Stvari su izašle iz rutine 22. siječnja, kada su dva sjevernokorejska ribarska čamca počela kružiti oko Puebla. Na njima su bili ljudi koji su pokušavali što bolje pogledati američki brod, a ne ki su imali i dalekozore i kamere.
Russell je bio brodski kuhar, izašao je iz kuhinjice kako bi pogledao Sjevernokorejce. Sjeća se kako je te večeri izjavio "ovo danas bilo je dosta uzbudljivo", da bi mu stariji mornar odgovorio "samo čekaj do sutra". Bio je pripremao večeru kada je naoružani lovac na podmornice počeo kružiti oko Puebla i poslao signale zastavicama "Usporite ili ćemo pucati". Pueblo je odgovorio da se nalaze u međunarodnim vodama te je istovremeno poslano hitno upozorenje mornaričkom zapovjedništvu u Japanu o potencijalnoj krizi.
Lovcu na podmornice uskoro su se pridružila četiri manja torpedna čamca te su isto počeli kružiti oko Puebla, dok su im nad glavama nadlijetala dva MiG-a. Američki je brod bio znatno slabije naoružan, ali kapetan Butcher je znao da su se i drugi američki brodovi suočavali sa sličnim oblicima zastrašivanja u međunarodnim vodama da bi se na kraju izvukli bez ogrebotine. No kada se jedan sjevernokorejski brod približio Pueblu s naoružanom grupom vojnika za prelazak na drugi brod na palubi, Bucher je naredio kormilaru da punom brzinom krene prema otvorenom moru.
Sjeverna Koreja zauzima USS Pueblo
Odjednom su sva četiri torpedna čamca počeli rešeteti Pueblo teškim strojnicama dok je lovac na podmornice granatama od 57mm uništio prednje jarbole Puebla, unisštivši mu antenu. "Treba nam pomoć", javio je radio operater Don Bailey bazi u Japanu. Gornje kabine na Pueblu ispunile su se dimom dok je posada što je brže mogla palila tajne dokumente te čekićima i sjekirama uništavala opremu.
Butcher je naredio brodu da slijeti lovca na podmornice, no vidjevši kako još uvijek postoji "fantastična količina papira" kojeg treba uništiti, rekao je kormilaru da stane, kako bi si dobio na vremenu. Sjevernokorejski je brod zatim ispalio dvije salve na gornju palubu Puebla, te je teško ranio dva mornara.
Bucher je radio operateru izdiktirao poruku za mornaričko zapovjedništvo u Japanu "Zatražili su od nas da ih slijedimo u Wonsan (sjevernokorejska luka), imamo trojicu ranjenih i jednog s raznesenom nogom, nismo koristili oružje." Zatim je nastavio "Možete li nam nekako pomoći, ovi su ozbiljni. Ne namjeravamo pružati otpor."
Hitna situacija
Dok su snege Sjeverne Koreje vukle Pueblo u Wonsan, a njegova je posada bila svezana i s povezima preko očiju, u Washingtonu je izbilo krizno stanje. Svi su bili zbunjeni mlakom reakcijom američkih snaga u Tihom oceanu jednom kada je postalo jasno da je Pueblo napadnut.
Kako je kongresna istraga kasnije otkrila, "nije bilo pokušaja lansiranja zrakoplova s USS Enterprisea", nosača koji se nalazio na oko sat leta od Puebla, kao što nije poslan niti jedan mlažnjak s brojnih baza u sjevernom Japanu koje su bile najbliži izvor moguće pomoći." Umjesto toga, poslani su zrakoplovi iz bazee na Okinavi, udaljenoj preko 1400 km, koji nisu imali ni dovoljno doriva da dođu do Puebla, Do kada su se ponovo napunili gorivom u Južnoj Koreji, već je bilo kasno.
Dok su američki predsjednik Lyndon Johnson i njegovi savjetnici pokušavali shvatiti što se točno događa, javili su vladi u Seulu da "ni pod koju cijenu" ne pokušava ništa što bi moglo ogroziti posadu Puebla. To je bilo moguće, jer su samo nekoliko dana ranije sjevernokorejski komandosi došli na samo 100 metara od Plave kuće, sjedišta južnokorejskog predsjednika. U vrijeme izbijanje krize s Pueblom, južnokorejske su snege još hvatale preostale sjevernokorejske asasine.
Ipak pregovori
Dok je Washington upozoravao Seoul da ostane miran, oružanim je snagama SAD-a rečeno da se pripreme za djelovanje, te je napravljeno 12 različitih vojnih rješenja, od ponovnog slanja broda na isto mjesto na kojem je otet Pueblo kao znak prkosa, bombardiranja sjevernokorejskih baza i bazanja protubrodskih mina u glavne sjevernokorejske luke.
No Johnson je na kraju odbacio sve aktivne vojne opcije, te se umjesto toga odlučio na "prikazivanje sile, naredivši da se u Južnu Koreju pošalju stotine borbenih zrakoplova i armada od 25 ratnih brodova, uključujući i tri nosača. U jednom od tajnih dokumenata se navodi kako "jednom kad SAD krenu s akcijom odmazde uključujući i primjenu vojne sile protiv Sjeverne Koreje... šanse postizanja ranog oslobađanja posade i broda biti će doslovno eliminirane. Štoviše, takva bi odmazda vjerojatno koš više uvukle Kineze i Sovjete u ovu situaciju", navodi se u poruci, te se dodaje kako bi "rizici povećanja krize i stvarnih neprijateljstava porasli".
Taoci
Stigavši u Wonsan nakon zarobljavanja posada Puebla podijeljena je u dvje grupe i odvedena na željezničku postaju gdje je velika gomila ljudi koji su izvikivali antiameričke slogane, pljuvala i udarala članove posade. Nakon gotovo 10 sati vožnje vlakom, stigli su u Pjongjang i u 'ambar'.
Od trenutka kada su Sjevernokorejci stupili na Pueblo pa nadalje, jedna od najšokantnijih stvari bila je "totalna i potpuna mržnja" spram američke posade. "doslovno ste ju mogli osjetiti", prisjećao se Russell u intervjuu CNN-u. To je potpuno zbunjivalo mlade Amerikance, od kojih većina "nije mislila ništa posebno o Sjevernokorejcima, ni dobro ni loše." Tek je puno kasnije naučio o stvarima koje su SAD činile u sjevernoj Koreji. "Totalno smo ih izbombardirali, pobili preko trećine stanovništva. Nije bilo obitelji u Sjevernoj Koreji koja nije izgubila nekog rođaka zbog Amerike."
Takva je mržnja činila to vjerojatnijom mogućnost da će ih na kraju sve smaknuti. Te je noći Russell imao vizije nacističkih masovnih grobnica, Poljaka, Rusa i Židova koje su SS-ovci strijeljali i nabacali u brzo iskopane rupe. Na nakon naizgled vječnog hoda, stigli su do omanje zgrade. Unutra su bile slavine i lavori s vodom da se operu.
Sjeverna Koreja nije namjeravala ubiti svoje taoce. Zarobljavanje Puebla bila je velika propagandna pobjeda Pjongjanga, a prisiljavanje SAD-a na razne ustupke kako bi dobili svoje ljude natrag činilo je situaciju to boljom. Posada je prebačena na drugu lokaciju, 'Farmu', gdje su stvari postale za mrvicu bolje. Rečeno im je da će ih držati sve dok se SAD ne ispriča. Posada je smatrala da je tako što nemoguće, no nakon mjeseci neuspješnih pregovora, Johnsonova se administracija spremala učiniti upravo to.
Dugo pregovaranje
Nakon kraja Korejskog rata 1953. između dvije države postavljena je 4km široka izrazito utvrđena demilitarizirana zona. Situacija je praktički nepromijenjena i sada, nakon 65 godina. Usred te zone počeli su 2. veljače 1968. pregovori. U početku je Sjeverna Koreja zahtijevala službenu ispriku dok su SAD inzistirale kako je Pueblo bio u međunarodnim vodama te da nije ništa skrivio. Napredak je bio spor ali bez većih prekida. Pregovori su se protegnuli na tjedne a zatim i mjesece, a jastrebovi u Washingtonu i Seoulu su tražili vojno rješenje.
Napetosti su toliko narasle da je admiral Ulysses Sharp, vrhovni zapovjednik svih američkih snaga na području Tiuhog oceana napravio tajni plan za slučaj da Sjeverna Koreja pokrene drugu invaziju na Jug. Po jednom scenariju američko bi zrakoplovstvo ili kopnene snage udarile sjevernokorejske trupe i tenkove nuklearnim eksplozivima dok bi projektili s nuklearnim bojevim glavama snage i do tri puta veće od bombe bačene na Nagasaki pogodile ključne ciljeve u Sjevernoj Koreji.
No CIA je isvjestila kako Pjongjang ne namjerava izvršiti invaziju ili riskirati totalni rat, ali je isto tako upozorila kako zapravo južnokorejski predsjednik predstavlja rizik za pokretanje sveobuhvatnog rata. To se pokazalo točnim kada su, bez obavještavanja Amerikanaca, Južnokorejci poslali špijunsku misiju u vode Sjeverne Koreje. Sjever je potopio špijunski čamac, a to je dodatno potvrdilo komunističku propagandu da su SAD i Južna Koreja provokatori i agresori.
Do rujna 1968. pregovori su potpuno stali. No nakon konferencije za tisak koju je organizirala Sjeverna Koreja na kojoj je Bucher pozvao vladu SAD-a "da učini nešto kako bi spasila živote ovih mladih ljudi", Washington je pristao potpisati ispriku kao što je Pjongjang i zahtijevao. Dokument, kojeg su Amerikancima dali Sjeverokorejci, bio je adresiran na "Vladu Demokratske Narodne Republike Koreje", što je termin kojeg SAD, koje nisu priznavala legitimitet Pjongjanga, nikda do tada nisu koristile. U dokumentu se navodi kako je Pueblo "nezakonito ušao u teritorijalne vode DNRK... te provodio djelatnosti špijuniranje važnih vojnih i državnih tajni."
Sloboda
Dana 23. prosinca 1968. u 9 sati ujutro po lokalnom vremenu američki i sjevernokorejski pregovarači susreli su se po posljednji put. Amerikanci su prvo dali kratku izjavu u kojoj su denuncirali dokument kojeg su trebali potpisati, izjavivši kako to čine samo zato da bi oslobodili ljude s Puebla. A zatim je potpisana isprika.
U 11:30 posada Puebla prešla je "Most bez povratka" usred Demiliterizirane zone. Prošlo je točno 11 mjeseci od kada su zarobljeni. Prvo su prebačeni helikopterom u bazu kod Seoula na zdravstvenu provjeru prije no što su 24. prosinca odletjeli natrag u SAD, baš na vrijeme za Božić.
Brod USS Pueblo nikada nije vraćen, službeno se još uvjek vodi kao brod američke ratne mornarice, te je jedan od najstarijih u floti. Od 2013. koristi se kao turistička atrakcija i propagandni muzej u Pjongjangu.
TO GO WITH NKorea-US-military-Pueblo,FEATURE by Ian Timberlake This photo taken on September 22, 2010 shows a North Korean military female guide speaking to visitors at the commanding cabin inside the captured USS Pueblo docked at a port in Pyongyang. While North Korea denies involvement in a deadly attack on a South Korean warship this year, it proudly shows off the "trophy" it captured from the United States in another maritime incident 42 years ago, the USS Pueblo. AFP PHOTO/Ian TIMBERLAKE / AFP PHOTO / IAN TIMBERLAKE
WASHINGTON IMA UVJET ZA SJ. KOREJU PRIJE RAZGOVORA: ‘Prekid nuklearnih pokusa mora trajati dovoljno dugo’
Izvješće kongresnog komiteta kriziziralo je planiranje misije, nedostatak podrške ili zaštite Puebla, ne "nepostojeći ili spor odgovor vojnih zapovjednika" nako što je došlo do same krize. "Mornarica nije imala nikakav sigurnosni plan za spašavanje USS Puebla za slučaj nužde." Povijest korejskog poluotoka nakon rata prepuna je sličnih incidenata, iako je ovaj vjerojatno bio najveći. Danas bio ponavljanje sličnog incidenta božda bilo i još opasnije, jer Sjeverna Koreja posjeduje nuklearni arsenal o kojem je Kim Il Sung mogao samo sanjati, dok u Washingtonu raste pritisak da se izvede preemptivna vojna akcije. Na kraju se pokazalo kako je jedino rješenje razgovor, te je to smirilo situaciju.
