Okruženje i akteri mogu se mijenjati, ali globalna geopolitička drama traje i nakon Hladnog rata, a pitanje koje sada privlači više analitičke pozornosti od bilo kojeg drugog je uspon Kine pod predsjednikom Xi Jinpingom i izazovi koje to predstavlja američkoj moći. Uoči 20. nacionalnog kongresa Komunističke partije Kine (KPK) 16. studenog, koji Xi namjerava iskoristiti kako bi učvrstio svoju moć i osigurao treći mandat bez presedana, zapadni analitičari nastojali su dekodirati svjetonazor koji pokreće kineskog predsjednika i njegove ambicije za Kinu.
Međutim, jedna važna misao je izostajala u tim analizama, a to je marksizam-lenjinizam, piše za Foreign Affairs Kevin Rudd, predsjednik Azijskog društva u New Yorku, bivši premijer i ministar vanjskih poslova Australije. Marksizam-lenjinizam je kineska službena ideologija od 1949. Izostavljanje ovog podatka u zapadnoj analizi je razumljivo, budući da je većina zapadnih mislilaca davno počela vidjeti komunističku ideologiju kao mrtvu čak i u Kini gdje je, kasnih 1970-ih, vođa KPK, Deng Xiaoping, ostavio po strani marksističko-lenjinističku ortodoksiju svog prethodnika, Mao Zedonga, u korist nečega što više nalikuje državnom kapitalizmu.
Dengovi nasljednici Jiang Zemin i Hu Jintao slijedili su njegov primjer, otkrivajući ulogu tržišta u kineskom domaćem gospodarstvu i prihvaćanjem vanjske politike koja je maksimalno povećala sudjelovanje Kine u globalnom gospodarskom poretku koji vodi SAD.
Povratak ideološkog čovjeka
Xi je tu eru pragmatičnog, neideološkog upravljanja naglo zaustavio. Umjesto toga, razvio je novi oblik marksističkog nacionalizma koji sada oblikuje kinesku unutarnju i vanjsku politiku te gospodarstvo. Potvrdio je utjecaj i kontrolu koju KPK vrši nad svim područjima javne politike i privatnog života, iznova osnažio državna poduzeća i postavio nova ograničenja privatnom sektoru.
U međuvremenu je potaknuo nacionalizam provodeći asertivniju vanjsku politiku, nabijenu marksistički nadahnutim uvjerenjem da je povijest nepovratno na strani Kine i da bi svijet utemeljen na kineskoj moći proizveo pravedniji međunarodni poredak. Ukratko, Xijev uspon nije značio ništa manje nego povratak ideološkog čovjeka.
Xijeve izjave o povijesti, moći i pravdi mogle bi se zapadnoj publici učiniti kao neprimjenjive ili nevažne međutim, Zapad ignorira Xijeve ideološke poruke na vlastitu odgovornost. Naime, bez obzira na to koliko Xijeve ideje bile apstraktne i nepoznate, one snažno utječu na sadržaj kineske unutarnje i vanjske politike u stvarnom svijetu - a time, kako se uspon Kine nastavlja, i na ostatak svijeta.
Pad kapitalizma kao pravi kraj povijesti
Kao i svi marksisti-lenjinisti, Xi svoje razmišljanje temelji na povijesnom materijalizmu (pristup povijesti usmjeren na neizbježnost napretka kroz stalnu klasnu borbu) i dijalektičkom materijalizmu (pristup politici koji se fokusira na to kako dolazi do promjene kada se proturječne sile sudare i razriješe).
U svojim objavljenim spisima, Xi koristi povijesni materijalizam kako bi kinesku revoluciju stavio u kontekst prema kojem kineski prelazak na napredniju fazu socijalizma nužno prati pad kapitalističkih sustava. Kroz leću dijalektičkog materijalizma, Xi prikazuje svoj plan kao korak naprijed u sve intenzivnijoj borbi između KPK i reakcionarnih snaga kod kuće (arogantni privatni sektor, nevladine organizacije pod utjecajem Zapada, vjerski pokreti) i inozemstva (SAD i njegovi saveznici).
Ovi koncepti mogu izgledati nejasni i tajanstveni onima izvan Kine, ali ozbiljno ih shvaćaju elite u KPK, visoki kineski dužnosnici i mnogi stručnjaci za međunarodne odnose koji savjetuju vladu. Iako se KPK oslanja i na ekonomske i strateške savjete zapadnih političkih sustava, marksizam-lenjinizam još uvijek služi kao ideološki izvor svjetonazoru koji Kinu smješta na pravu stranu povijesti i prikazuje SAD kao zemlju koja se bori u mukama neizbježnog propadanja kapitalizma, izjedana vlastitim unutarnjim političkim proturječjima i predodređena za pad. To će, po Xijevom mišljenju, biti pravi kraj povijesti.
Govor 2013., 'čišćenje' stranke i edukacija članova
Godine 2013., jedva pet mjeseci nakon imenovanja za glavnog tajnika stranke, Xi je održao govor na Središnjoj konferenciji o ideologiji i propagandi, skupu najviših stranačkih čelnika u Pekingu. Sadržaj govora tada nije bio dokumentiran, ali je procurio tri mjeseca kasnije i objavio ga je China Digital Times.
Govor nudi nefiltrirani portret Xijevih najdubljih političkih uvjerenja. U njemu, Xi se bavi rizicima ideološkog propadanja koji su doveli do kolapsa sovjetskog komunizma, uloge Zapada u poticanju ideoloških podjela unutar Kine i potrebi da se suzbiju svi oblici neslaganja. "Raspad režima često počinje u području ideologije", rekao je Xi. "Politički nemiri i promjena režima mogu se dogoditi preko noći, ali ideološka evolucija je dugotrajan proces", nastavio je, upozoravajući da kada se jednom "ideološka obrana probije, druge obrane postaje vrlo teško održati."
KPK "ima pravdu na našoj strani", uvjeravao je Xi svoju publiku, ohrabrujući ih da "ne odstupaju i da ne budu sramežljivi" u odnosima sa zapadnim zemljama, čiji je cilj "natjecati se s nama za srca ljudi, i na kraju srušiti vodstvo KPK i kineski socijalistički sustav." To je zahtjev da članovi KPK pokažu lojalnost ne samo partiji nego i Xiju osobno. Uslijedilo je unutarnje "čišćenje" KPK, odnosno svake političke ili institucionalne opozicije, velikim dijelom kroz desetljeće dugu antikorupcijsku kampanju koja je započela čak i prije ovog govora. "Kampanja ispravljanja" donijela je još jednu rundu čistki u političkom i pravnom aparatu stranke. Xi je također ponovno uspostavio stranačku kontrolu nad Narodnom oslobodilačkom vojskom i Narodnom oružanom policijom te centralizirao kibernetičku sigurnost i sustave nadzora Kine.
Konačno, 2019. Xi je predstavio obrazovnu kampanju za cijelu stranku pod nazivom "Ne zaboravite izvornu svrhu stranke, imajte misiju na umu." Cilj je bio da članovi stranke "steknu znanje teorije i da budu kršteni u ideologiji i politici". Otprilike do kraja njegova prvog mandata postalo je jasno da Xi nije želio ništa manje nego transformirati KPK u visoku crkvu revitalizirane, sekularne vjere.
Gubitak povjerenja u tržišnu ekonomiju i jačanje državne intervencije
Za razliku od tih neposrednih pomaka prema lenjinističkoj disciplini u domaćoj politici, pomak prema marksističkoj ortodoksiji u ekonomskoj politici pod Xijem je bio postupniji. Ekonomsko upravljanje dugo je bilo domena tehnokrata koji služe u Državnom vijeću, kineskom administrativnom kabinetu. Kako je stranački aparat sve više utvrđivao kontrolu nad gospodarskim odjelima države, političke rasprave u Kini o relativnim ulogama države i tržišta postajale su sve više ideološke. Xi je također postupno gubio povjerenje u tržišnu ekonomiju nakon globalne financijske krize 2008. i domaće financijske krize u Kini 2015., koja je izazvana pucanjem balona na burzi te dovela do gotovo 50-postotnog pada vrijednosti kineskih dionica prije nego što su se tržišta konačno stabilizirala 2016.
Putanja kineske ekonomske politike pod Xijem – od konsenzusa u podršci tržišnim reformama do prihvaćanja pojačane stranačke i državne intervencije – bila je neujednačena, osporavana i povremeno kontradiktorna. Krajem 2013., manje od šest mjeseci nakon Xijeve revivalističke propovijedi o ideologiji i propagandi, Centralni komitet KPK (nekoliko stotina vrhovnih čelnika stranke) usvojio je izuzetno reformistički dokument o gospodarstvu, oštro naslovljen "Odluka". Dokument je ocrtavao niz političkih mjera koje bi omogućile tržištu da igra "odlučujuću ulogu" u raspodjeli resursa u gospodarstvu. No, uvođenje tih politika usporilo se do mrtve točke 2015., dok su poduzeća u državnom vlasništvu primila trilijune dolara ulaganja iz "fondova za usmjeravanje industrije" između 2015. i 2021. - golema infuzija vladine potpore koja je kinesku državu vratila u centar ekonoske politike.
Na 19. kongresu KPK, 2017., Xi je najavio da će u budućnosti središnji ideološki izazov stranke biti ispraviti "neuravnotežen i neadekvatan razvoj" koji se pojavio tijekom razdoblja "reformi i otvaranja" tržišnih političkih promjena koje je Deng inaugurirao kasnih 1970-ih. U malo zapaženom govoru objavljenom u partijskom ideološkom časopisu 2021., Xi je zapravo osporio Dengovu definiciju "primarne faze socijalizma" i Dengovo uvjerenje da će Kina morati trpjeti nejednakost stotinama godina prije nego što postigne prosperitet za sve.
Kraj Dengove ere 'reformi i otvaranja'
Umjesto toga, Xi je pozdravio brži prijelaz na višu fazu socijalizma, izjavivši da je "zahvaljujući mnogim desetljećima napornog rada, (ovo) razdoblje koje označava novu početnu točku za nas". Xi je odbacio Dengov postupnost i ideju da je Kina osuđena na neodređenu budućnost razvojne nesavršenosti i klasne nejednakosti. Kroz rigoroznije pridržavanje marksističkih načela, obećao je, Kina bi mogla postići i nacionalnu veličinu i veću ekonomsku jednakost u ne tako dalekoj budućnosti. Takav bi se ishod oslanjao na stranačke odbore koji povećavaju svoj utjecaj na privatne tvrtke, igrajući veću ulogu u odabiru višeg menadžmenta i donošenju kritičnih odluka odbora. A kako je kineska država počela osiguravati kapital u privatnim tvrtkama, država bi također poticala uspješne poduzetnike da ulažu u državna poduzeća, miješajući tržište i državu u sve većoj mjeri. U međuvremenu, ekonomski planeri KPK dobili bi zadatak osmisliti "ekonomiju s dvostrukom cirkulacijom", što je zapravo značilo da će Kina postati sve više samostalna u svim sektorima gospodarstva, dok će svjetska gospodarstva postajati sve više ovisna o Kini.
Krajem 2020., Xi je iznio pristup redistribuciji dohotka poznat kao "program zajedničkog prosperiteta", kroz koji se od bogatih moglo očekivati da "dobrovoljno" redistribuiraju sredstva u programe koje favorizira država kako bi se smanjila nejednakost u prihodima. Do kraja 2021. bilo je jasno da se Dengova era "reformi i otvaranja" bliži kraju. Na njenom je mjestu stajala nova etatistička ekonomska ortodoksija.
Xijevo nastojanje prema lenjinističkoj politici i marksističkoj ekonomiji popraćeno je njegovim prihvaćanjem sve snažnijeg oblika nacionalizma, potičući samopouzdanje u inozemstvu koje je zamijenilo tradicionalni oprez i averziju prema riziku koji su bili obilježja kineske vanjske politike tijekom Dengove ere.
Važnost nacionalizma i rast kineske moći
Xijevo prepoznavanje važnosti nacionalizma bilo je vidljivo u ranoj fazi njegova mandata. "Na Zapadu ima ljudi koji kažu da bi Kina trebala promijeniti kut svoje povijesne propagande, da više ne bi trebala praviti propagandu o svojoj povijesti ponižavanja", istaknuo je u svom govoru 2013. godine. "Ali kako ja to vidim, ne možemo se obazirati na ovo; zaboraviti povijest znači izdaju. Povijest objektivno postoji. Povijest je najbolji učitelj. Narod bez povijesnog pamćenja nema budućnost", rekao je.
Odmah nakon što je postavljen za glavnog tajnika KPK 2012., Xi je predvodio novoimenovani Stalni odbor Politbiroa na turneji izložbe u Nacionalnom muzeju Kine u Pekingu pod nazivom "Put do pomlađivanja", koja je opisala perfidnost zapadne imperijala moći i Japana te herojski odgovor stranke tijekom kineskih "100 godina nacionalnog poniženja”.
U godinama nakon toga, koncept "velikog pomlađivanja kineske nacije" postao je središte Xijeve nacionalističke vizije. Njegov cilj je da Kina do 2049. postane vodeća azijska i globalna sila. Xi je 2017. identificirao niz kvantitativnih mjerila koja zemlja mora dostići do 2035. na putu do tog statusa, uključujući i to da postane "srednje razvijeno gospodarstvo" i nakon što je "u osnovi dovršio modernizaciju kineske nacionalne obrane i njezinih oružanih snaga".
Kako bi uhvatio i kodificirao svoju viziju, Xi je uveo ili istaknuo niz ideoloških koncepata koji kolektivno ovlašćuju novi, asertivniji pristup Kine. Prva među njima je "sveobuhvatna nacionalna moć" (zonghe guoli), koju KPK koristi za kvantificiranje kineske kombinirane vojne, ekonomske i tehnološke moći i vanjskopolitičkog utjecaja. Dok su ovaj koncept koristili Xijevi prethodnici, samo je Xi bio dovoljno hrabar da tvrdi kako je kineska moć narasla tako brzo da je zemlja već "ušla u vodeće rangove svijeta".
Xi je također naglasio brze promjene u "međunarodnoj ravnoteži snaga" (guoji liliang duibi), što se odnosi na službene usporedbe koje stranka koristi za mjerenje napretka Kine u sustizanju SAD-a i njegovih saveznika. Službena retorika KPK također uključuje reference na rastuću "multipolarnost" (duojihua) u međunarodnom sustavu i na nepovratna povećanja moći Kine. Xi je također rehabilitirao maoistički aforizam koji pozdravlja "uspon Istoka i pad Zapada" (dongsheng xijiang) kao eufemizam za Kinu koja je nadmašila SAD.
Zaokret u vanjskoj politici
Xijeva javna pohvala rastućoj nacionalnoj moći Kine bila je mnogo oštrija i ekspanzivnija od one njegovih prethodnika. Godine 2013. KPK je službeno napustila Dengovo tradicionalno "diplomatsko vodstvo" iz 1992. da bi Kina trebala "skrivati svoju snagu, čekati svoje vrijeme i nikada ne preuzimati vodstvo". Xi je upotrijebio izvješće stranačkog kongresa iz 2017. kako bi opisao kako je Kina promovirala svoju "ekonomsku, znanstvenu, tehnološku, vojnu i sveobuhvatnu nacionalnu moć" do te mjere da je sada "ušla u vodeće redove svijeta" - i to zahvaljujući povećanju međunarodnog položaja Kine bez presedana, "kineska nacija, s potpuno novim stavom, sada stoji uspravno i čvrsto na Istoku."
Ono što je najvažnije za one koji oprezno gledaju na uspon Kine je kako su te promjenjive ideološke formulacije provedene u praksi:
Xijeve doktrinarne izjave nisu samo teorijske – one su i operativne i postavile su temelje za širok raspon vanjskopolitičkih koraka koji bi bili nezamislivi pod ranijim vođama. Kina je krenula u niz iskorištavanja otoka u Južnom kineskom moru i pretvorila ih u garnizone, ignorirajući ranija službena jamstva da neće. Pod Xijem, zemlja je izvela raketne napade velikih razmjera oko tajvanske obale, simulirajući pomorsku i zračnu blokadu otoka - nešto od čega su se prethodni kineski režimi suzdržavali unatoč tome što su imali mogućnost za to. Xi je intenzivirao granični sukob Kine i Indije kontinuiranim sukobima na granici i izgradnjom novih cesta, zračnih luka i druge vojne infrastrukture u blizini granice. A Kina je prihvatila novu politiku ekonomske i trgovinske prisile protiv država čija politika vrijeđa Peking i koje su ranjive na kineski pritisak.
Kina je također postala daleko agresivnija u napadanju kritičara u inozemstvu. U srpnju 2021. Peking je prvi put najavio sankcije protiv pojedinaca i institucija na Zapadu koji su imali drskosti kritizirati Kinu. Sankcije su u skladu s novim etosom diplomacije "Wolf Warrior", koja potiče kineske diplomate da rutinski i javno napadaju vlade domaćina - što je radikalno odstupanje od kineske diplomatske prakse u posljednjih 35 godina.
'Pošteniji i pravedniji' međunarodni sustav
Xijeva ideološka uvjerenja obvezuju Kinu na cilj izgradnje onoga što Xi opisuje kao "pošteniji i pravedniji" međunarodni sustav - onaj koji je utemeljen na kineskoj, a ne američkoj, moći i koji odražava norme koje su dosljednije marksističko-lenjinističkim vrijednostima. Iz tog razloga, Kina se zalagala za uklanjanje svih referenci na univerzalna ljudska prava iz rezolucija UN-a i izgradila je novi skup međunarodnih institucija usredotočenih na Kinu, poput inicijative Pojas i put, Azijske banke za infrastrukturna ulaganja i Šangajske organizacije za suradnju, kako bi bili rivali i na kraju zamijenili one kojima dominira zapad.
Marksističko-lenjinistička potraga za "pravednijim" svijetom također oblikuje kinesko promicanje vlastitog modela nacionalnog razvoja diljem globalnog Juga kao alternative "Washingtonskom konsenzusu" slobodnog tržišta i demokratskog upravljanja. A Peking je ponudio tehnologiju nadzora, policijsku obuku i obavještajnu suradnju zemljama diljem svijeta, poput Ekvadora, Uzbekistana i Zimbabvea, koje su izbjegle klasični zapadni liberalno-demokratski model.
Ove promjene u kineskoj vanjskoj i sigurnosnoj politici signalizirane su dosta unaprijed, ranijim promjenama u Xijevoj ideološkoj liniji. Koristeći ono što bi zapadna publika mogla vidjeti kao opskurnu teoriju, Xi je stranci prenio kao kristalno jasnu poruku: Kina je moćnija nego što je ikada bila i on namjerava upotrijebiti tu moć da promijeni tijek povijesti.
Ekonomija kao najveća slabost
Xijeva marksistička vizija veće stranačke kontrole nad privatnim sektorom, širenje uloge državnih poduzeća i industrijske politike te potraga za "zajedničkim prosperitetom" kroz preraspodjelu vjerojatno će smanjiti gospodarski rast s vremenom. To je zato što će pad poslovnog povjerenja smanjiti privatna ulaganja u fiksni kapital kao odgovor na sve veću percepciju političkog i regulatornog rizika; uostalom, što država da, država može i uzeti. To se posebno odnosi na sektore tehnologije, financija i nekretnina, koji su bili glavni domaći motori rasta Kine u posljednja dva desetljeća.
Privlačnost Kine za strane ulagače također je opala zbog nesigurnosti opskrbnog lanca i utjecaja novih doktrina nacionalne ekonomske samodostatnosti. Kod kuće, kineske poslovne elite bile su prestrašene antikorupcijskom kampanjom, proizvoljnom prirodom pravosudnog sustava pod kontrolom stranaka i sve većim brojem tehnoloških titana visokog profila koji su izgubili političku naklonost. A Kina tek treba shvatiti kako ostaviti iza sebe svoju strategiju "nula covida", koja je pogoršala gospodarsko usporavanje zemlje.
Ovim slabostima pridodaju se brojni dugoročni strukturni trendovi: brzo starenje stanovništva, smanjenje radne snage, nizak rast produktivnosti i visoke razine duga koji se dijele između državnih i privatnih financijskih institucija.
Dok je KPK nekoć očekivala da će prosječni godišnji rast ostati oko šest posto do kraja 2020-ih prije nego što uspori na oko četiri posto tijekom 2030-ih, neke analitičare sada brine da će u nedostatku radikalne korekcije tečaja gospodarstvo uskoro početi stagnirati, dosežući oko tri posto u 2020-ima prije nego što padne na oko dva posto u 2030-ima.
Kao rezultat toga, Kina bi mogla ući u 2030-e još uvijek zaključana u takozvanoj zamci srednjeg dohotka, s gospodarstvom manjim ili samo neznatno većim od gospodarstva SAD-a. Za kinesko vodstvo takav bi ishod imao duboke posljedice. Stoga, ključno je pitanje za Kinu u 2020-ima je, može li Xi ispraviti tečaj kako bi se oporavio od značajnog usporavanja gospodarskog rasta. To bi, međutim, za njega značilo značajan gubitak obraza. Vjerojatnije je da će se pokušati provući, čineći što manje ideoloških i retoričkih prilagodbi i postavljajući novi tim kreatora ekonomske politike, nadajući se da će oni uspjeti pronaći način da magično obnove rast.
Vjerojatnost sukoba u Aziji
Xijev marksistički nacionalizam ideološki je nacrt za budućnost; to je istina o Kini koja se skriva naočigled. Pod Xijem, KPK će procijeniti promjenjive međunarodne okolnosti kroz prizmu dijalektičke analize, ne nužno na načine koji će imati smisla autsajderima. Primjerice, Xi će vidjeti nove zapadne institucije namijenjene balansiranju protiv Kine, kao što je Quad (Kvadrilateralni sigurnosni dijalog, sporazum o strateškoj suradnji između Australije, Indije, Japana i Sjedinjenih Država) i AUKUS (obrambeni sporazum koji povezuje Australiju, Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Države), kao strateški neprijateljske i ideološki predvidljive, zahtijevajući da se povuku. Prema njegovom marksističko-lenjinističkom gledištu, konačna pobjeda Kine je zajamčena jer su duboke sile povijesnog determinizma na strani KPK, a Zapad je u strukturnom padu.
Ovo gledište će utjecati na vjerojatnost sukoba u Aziji. Od 2002. Kina "uživa u razdoblju strateških prilika" što rat čini malo vjerojatnim, dok je SAD zaglavljen negdje drugdje, posebno na širem Bliskom istoku. No nakon službenog označavanja Kine kao "strateškog konkurenta" od strane Washingtona 2017., američko-kineskog trgovinskog rata koji je u tijeku, uzajamnih (iako selektivnih) oblika ekonomskog razdvajanja i čvršćeg savezništva SAD-a s Australijom, Japanom i Južnom Korejom, i NATO-a, KPK će vjerojatno promijeniti svoj formalni analitički zaključak o strateškom okruženju.
U 1950-ima Mao je smatrao dijalektički neizbježnim da će SAD napasti Kinu kako bi ugušio kinesku revoluciju u ime snaga kapitalizma i imperijalizma. Unatoč Korejskom ratu i dvjema krizama u Tajvanskom tjesnacu tijekom tog desetljeća, nijedan takav napad nije se ostvario. Da Mao nije zauzeo takvo ideološko stajalište, odmrzavanje odnosa Kine i SAD-a možda bi moglo biti pokrenuto desetljeće ranije nego što je bilo, osobito s obzirom na raskorak između Kine i Sovjetskog Saveza koji je započeo nakon 1959. Na sličan način, Xi sada vidi prijetnje na svim frontama i krenuo je u sekuritizaciju gotovo svakog aspekta kineske javne politike i privatnog života. I kada takve percepcije prijetnje postanu formalni analitički zaključci i pretoče se u birokracije KPK, kineski sustav bi mogao početi funkcionirati kao da je oružani sukob neizbježan.
Najveći izazivač za SAD do sada
Xijeve ideološke izjave oblikuju način na koji KPK i njezinih gotovo 100 milijuna članova shvaćaju svoju zemlju i njezinu ulogu u svijetu. Oni takve tekstove shvaćaju ozbiljno, a trebao bi i ostatak svijeta. U najmanju ruku, Xijevo prihvaćanje marksističko-lenjinističke ortodoksije trebalo bi otkloniti sve nade da bi Xijeva Kina mogla mirno liberalizirati svoju politiku i gospodarstvo. I trebalo bi jasno dati do znanja da kineski pristup vanjskoj politici nije vođen samo računicom strateškog rizika i mogućnosti, već i temeljnim uvjerenjem da sile povijesnih promjena neupitno guraju zemlju naprijed.
To bi stoga trebalo navesti Washington i njegove partnere da pažljivo procijene svoje postojeće kineske strategije. SAD bi trebao shvatiti da Kina predstavlja politički i ideološki najdiscipliniranijeg izazivača s kojim se ikada suočila tijekom stoljeća svoje geopolitičke dominacije. Američki stratezi ne bi trebali pretpostavljati da će Peking djelovati na načine koje bi Washington protumačio kao racionalne ili one koji služe kineskim vlastitim interesima.
Kina nije Sovjetski Savez, ne samo zato što je Kina drugo najveće gospodarstvo na svijetu već i zato što Xi nije Staljin, ali nije niti Mihail Gorbačov. Što god se dogodilo, Xi neće napustiti svoju ideologiju. On je pravi vjernik. A to predstavlja još jedan test za SAD i njihove saveznike: za pobjedu u ideološkom ratu koji se sada proteže pred njima bit će potrebno radikalno prihvaćanje načela koja razlikuju liberalno-demokratske političke sustave. Zapadni čelnici moraju braniti te ideale riječima i djelima, ali također moraju postati istinski vjernici, zaključuje Rudd.
