Bez obzira na to kako će završiti, rat koji je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo u Ukrajini povijest će vjerojatno ocijeniti kao debakl. Ciljevi Moskve uključivali su sprječavanje Ukrajine da uđe u NATO i približi se Zapadu; uspostavljanje podobnog režima u Kijevu; uništenje ukrajinskih nacionalista - Putin ih naziva "neonacistima"; ublažavanje mržnje prema Rusiji u Ukrajini; blokiranje daljnjeg naoružavanja Ukrajine; ponovno uspostavljanje Sovjetskog Saveza ili nekog drugog oblika Ruskog Carstva pod vlašću Kremlja; podjela Zapada; povećanje ruskog prestiža i utjecaja u svijetu; uništavanje ili barem potkopavanje demokracije; poticanje upotrebe ruskog jezika u Ukrajini da bi se Ukrajinci više identificirali s Rusijom i ruskošću; i demonstriranje junaštva i veličine ruske vojske.
Umjesto toga, nakon što je prolila mnogo krvi i potrošila gomilu novca, Rusija je danas slabija, izoliranija i ocrnjenija nego ikad, dok se Ukrajina, naoružana sve sofisticiranijim oružjem i potpomognuta osnaženim nacionalnim identitetom, sve više približava Zapadu. Do te mjere, Putinov se pothvat već pokazao kao golem i kontraproduktivan neuspjeh, i on bi mogao ući u povijest kao ''Vladimir Budala'', piše Foreign Affairs.
Potpuni Putinov debakl u Ukrajini
Mnoge komentatore ta katastrofalna Putinova putanja navodi na zaključak da su njegovi dani odbrojeni. Oni tvrde da se vođe koje pretrpe strašne poraze na bojnom polju ne mogu nakon toga dugo zadržati na vlasti. To je, primjerice, bio slučaj s pakistanskim vođom Yahyom Kahnom početkom 1970-ih i vođom argentinske hunte Leopoldom Galtierijem jedno desetljeće kasnije, koji su nakon ponižavajućih vojnih pothvata bili prisiljeni podnijeti ostavke. Stoga će, kako tvrde, Putinova invazija vjerojatno dovesti do njegovog pada.
No, takve bi procjene mogle biti preuranjene. Iako postoje razlozi za dovođenje u pitanje Putinovog ostannka na vlasti, povijest nam kazuje da su njegovi izgledi za preživljavanje znatno bolji nego što se općenito pretpostavlja. Zapravo, u posljednjim desetljećima čak i čelnici koji su pretrpjeli spektakularne vojne neuspjehe često nisu bili maknuti s vlasti, bilo nekom narodnom pobunom ili insajderskim udarom vladajuće elite.
Mnogi vođe doživjeli... i preživjeli poraze
U brojnim autokratskim režimima, katastrofalni gubici često su imali slabog učinka na položaj vođe. U Egiptu je, primjerice, autokrat Gamal Abdel Nasser doživio ponižavajući poraz u ratu s Izraelom 1967. godine pa je ipak ostao na vlasti i još bi dugo bio na dužnosti da tri godine kasnije nije umro od srčanog udara. Irački diktator Saddam Hussein ne samo da je preživio katastrofalan osmogodišnji rat koji je započeo protiv Irana 1980., nego je neokrznut prošao i razorni Zaljevski rat 1991. godine, u kojemu su njegove invazijske snage potisnute iz Kuvajta od strane američkih i savezničkih snaga u samo 100 sati.
U to vrijeme nije bilo neuobičajeno čuti predviđanja poput onoga koje je u The New York Timesu iznio časnik američke vanjske službe i stručnjak za Bliski istok ustvrdivši da je Sadam “poražen i ponižen i da će uskoro biti mrtav u rukama vlastitog naroda osim ako mu neka zemlja pruži utočište.” Naprotiv, irački despot ostat će na dužnosti još 12 godina dok ne bude nasilno svrgnut u invaziji koju su predvodile SAD 2003. godine. Nešto slično dogodilo se s Omarom al-Baširom u Sudanu, koji je preživio na dužnosti 14 godina nakon poraza 2005. u ratu protiv Sudanske narodne oslobodilačke vojske, a što je rezultiralo neovisnošću Južnog Sudana.
I demokratski izabrani lideri prolazili 'lišo'
Čak i u demokracijama, u kojima se može očekivati da će vođe biti kažnjeni na glasačkim mjestima, političari su se često izvlačili nakon neugodnih vojnih poraza. Uzmimo za primjer SAD. Godine 1982. Ronald Reagan poslao je trupe da pomognu nadzirati građanski rat u Libanonu, velebno izjavljujući da su “u doba nuklearnog izazova i ekonomske međuovisnosti, takvi sukobi prijetnja svim ljudima svijeta, a ne samo samom Bliskom istoku”. No već sljedeće godine, nakon što je u terorističkom napadu na tamošnje vojarne američkih marinaca ubijen 241 američki vojnik, Reagan je povukao američke snage. Usprkos tomu, na izborima 1984. glasači su ga ponovno premoćno izabrali, a debakl u Libanonu jedva da se i spominjao. Slično se dogodilo i predsjedniku Billu Clintonu desetljeće kasnije, nakon što su američke snage pretrpjele strašan neuspjeh u Somaliji u kojem su deseci američkih vojnika poginuli u borbama. Naknadno povlačenje iz Somalije nije imalo osjetan učinak na Clintonov sljedeći mandat.
Još veći debakl bio je Vijetnamski rat s desecima tisuća poginulih Amerikanaca, koji je 1975. doveo do trijumfa komunizma na međunarodnoj sceni. Ipak, u predsjedničkoj kampanji sljedeće godine taj poraz je spomenut tek kada ga je predsjednik Gerald Ford nastojao politički kapitalizirati. Kada je stupio na dužnost, rekao je da je zemlja "još uvijek duboko uključena u probleme Vijetnama", ali da je sada "u miru". Na kraju, Ford je izgubio izbore, ali su ishod uvelike odredili drugi problemi poput inflacije, afere Watergate i ostavke Richarda Nixona. Oporbeni demokrati nikad nisu smatrali da im ide u prilog da to iznesu, a izborni rezultat nije imao mnogo ili nimalo veze s činjenicom da se najveći vanjskopolitički debakl u američkoj povijesti dogodio u vrijeme dok je Ford vladao.
Bidenu nije naštetilo povlačenje iz Afganistana
U novije vrijeme, američki fijasko u Afganistanu na sličan je način shvaćen mirno i nije imao mnogo utjecaja na predsjednika Joea Bidena. Iako je njegova popularnost bila niska, malo je dokaza da je ovaj pad popularnosti u znatnijoj mjeri posljedica katastrofalnog povlačenja SAD-a. Zapravo, neuspjeli rat gotovo da i nije spominjan na američkim izborima u sredini mandata godinu dana kasnije, a ako i jest spominjan, prigovori se nisu odnosili na sam ishod, već na to koliko je nevješto vođeno ponižavajuće povlačenje iz zemlje.
Da bismo razumjeli kako bi ovi primjeri mogli utjecati na ruski rat u Ukrajini, ne trebamo gledati dalje od ruske povijesti. Vraćajući se na početak dvadesetog stoljeća, možemo primijetiti da je car Nikolaj II. preživio užasan poraz u ratu s Japanom 1904.–1905. godine. A ni diktator Josif Staljin nije prošao ništa gore u ratu protiv Finske 1939–1940. godine. Što se Putina tiče, dvije novije epizode čine se posebno relevantnima.
Ruska povijest puna primjera koji odgovaraju Putinu
Prva se odnosi na sovjetsku invaziju na susjedni Afganistan 1979. godine. Rat je pokrenut, navodno, kako bi se očuvala Brežnjevljeva doktrina, središnje načelo sovjetske ideologije: jednom kada zemlja postane komunistička, ne smije joj se dopustiti da to prestane biti. U to vrijeme, beznadno nesposobna komunistička vlada u Afganistanu, koja je preuzela vlast godinu dana ranije, bila je u raspadu i pod pritiskom uvjeravanja Moskve da sovjetska vojska može riješiti problem u nekoliko dana. Tako su sovjetske trupe izvršile invaziju i ubrzo se uplele u dugotrajni i skupi građanski rat. U to je vrijeme Mihail Gorbačov bio niži dužnosnik tijela Komunističke partije koje je odobrilo invaziju, ali je kasnije, kao vođa, rat smatrao "krvarećom ranom" i 1988. naredio povlačenje iz Afganistana. Iako je taj rat možda pridonio kolapsu Sovjetskog Saveza, odluka o povlačenju i prihvaćanju poraza bila je široko prihvaćena i odigrala je malu ili nikakvu ulogu u Gorbačovljevom gubitku položaja tri godine kasnije.
Najrelevantnija paralela s Putinovom avanturom u Ukrajini može biti rat u Čečeniji od 1994. do 1996. godine. Zabrinut zbog secesionističkog pokreta u Čečeniji, koji bi potom mogli kopirati drugi entiteti u Ruskoj Federaciji, ruski predsjednik Boris Jeljcin poslao je tamo trupe tvrdeći da može brzo vratiti kontrolu nad pobunjenom regijom. Umjesto toga, ruske snage imale su tisuće žrtava suočene s jednako odlučnim otporom kao i sada u Ukrajini. Dok je rat u Čečeniji klizio u katastrofu, Jeljcin je očajnički razradio sporazum o povlačenju prema kojem bi se Čečenija na kraju mogla službeno odcijepiti. Usprkos svemu tome, Jeljcin je na izborima 1996. godine ipak bio ponovno izabran.
Bilo je i onih kojima je ratni debakl presudio
Naravno, nisu svi lideri uspjeli izbjeći posljedice svojih skupih pogrešaka. Posljednjih desetljeća bilo je nekoliko političara - bili oni autokrati ili ne - koji su doveli svoje zemlje do međunarodnog debakla i koji su potom smijenjeni. Uz autokratske režime poput Kahnovog i Galtierijevog, spomenimo da je britanski premijer Tony Blair smijenjen s dužnosti zbog suučesništva u ratu u Iraku 2003. Bilo je i slučajeva kada su američke administracije trpjele posljedice vojnih neuspjeha. Neuspješni vojni pokušaj predsjednika Jimmyja Cartera da spasi američke taoce u Iranu 1980. godine sigurno je pridonio njegovom porazu na izborima iste godine. Premda paralele nisu baš čvrste, predsjednici Harry Truman tijekom Korejskog rata i Lyndon Johnson tijekom Vijetnamskog rata odlučili su da neće ići u kampanje za reizbor, uglavnom zbog nezadovoljstva javnosti zbog tih ratova.
Povijest općenito pruža brojne primjere političara, osobito u autokracijama, koji mogu preživjeti vojne debakle. Ova izdržljivost može djelomično biti rezultat činjenice da autokrati koji se upuštaju u riskantne ratne avanture to čine, poput Putina, kada su posve čvrsti na svome položaju i dovoljno snažni da potkopaju napore i spriječe pokušaje da ih se ukloni kada ratna avantura pođe po zlu. To ej obično stoga što iza sebe imaju velik i učinkovit sigurnosni aparat krcat ljudima čija sudbina ovisi o njima. A šanse za preživljavanje vjerojatno im još bivaju povećane ako nema neke održive alternative njihovoj politici. Osim toga, čini se da javnost lakše prelazi preko propalih vojnih pothvata kada se odvijaju u inozemstvu i ne uključuju previše domaćih ljudi.
Zašto bi Rusi Putinu trebali progledati kroz prste?
Zapad bi mogao potaknuti Putina u njegovim fantazijama koje opravdavaju debakl. Za sada, iskustvo sugerira da postoji ozbiljna mogućnost da će Putin ostati na dužnosti tijekom rata u Ukrajini, a i nakon toga. To također sugerira da će on moći suzbiti svako iskušenje da rat pretvori u potpunu katastrofu. Za SAD i zapadne saveznike to ima određene implikacije.
Prvo, uopće nije jasno zašto bi Rusi Putinu trebali progledati kroz prste kako bi on sačuvao obraz u slučaju vojnog debakla i povlačenja iz Ukrajine. Ako mu treba isprika, on jednostavno može pojačati glavno opravdanje za rat izneseno na samom početku invazije, a koje je, koliko god bizarno bilo, izgleda uvelike prihvaćeno u Rusiji. Uspoređujući situaciju u Ukrajini s onom koja je dovela do njemačke invazije na Rusiju 1941., Putin je tvrdio da je invazija bila osmišljena kako bi se spriječilo vojno prisustvo NATO-a u Ukrajini, odakle bi morao napasti Rusiju. Naravno, to je varka, ali može se preinačiti u pobjedničku tvrdnju koju bi lako mogla prihvatiti ratom iscrpljena i oprezna javnost u Rusiji - i obični ljudi i tamošnja elita.
Zapad može pomoći Putinu da preživi na vlasti
Drugo, ako bi to moglo dovesti do ruskog povlačenja, NATO bi mogao pokušati gurnuti Putina u takvu fantaziju s nekoliko gesta koje ne bi ništa koštale. To bi moglo uključivati davanje službenog NATO-ovog obećanja da neće napasti Rusiju, proglašenje moratorija na članstvo Ukrajine u NATO-u na možda 25 godina - zbog niza razloga Ukrajini bi ionako trebalo toliko dugo da ispuni kriterije za članstvo - te postizanje dogovora o formalnoj neutralnosti Ukrajine, po uzoru na mehanizam iskorišten 1950-ih za Austriju.
Ali ako Zapad umjesto toga nastavi temeljiti svoje kalkulacije na očekivanju da je Putinova moć dovedena u pitanje i da bi stoga trebao omogućiti značajnu prilagodbu Kremlju koji se očajnički boji poraza, kako bi izbjegao radikalnu eskalaciju od strane ruskog vođe, to bi u konačnici moglo potkopati krajnji cilj - privođenje rata brzom i uspješnom kraju.
