U nedjelju je u Pekingu započeo jedan od najvažnijih događaja u svijetu ove godine - 20. kongres Kineske komunističke partije (KPK), na kojemu bi glavni tajnik Xi Jinping trebao dobiti povijesni treći mandat. Kongres traje sedam dana, a započeo je Xijevim govorom koji se odmah pomno analizirao. Od proteklog kongresa, 2017. godine dogodilo se mnogo globalnih previranja: pandemija covida-19 koja je krenula upravo iz Kine, postpandemijsko otvaranje na koje Kina nije odgovorila poput ostatka svijeta (Xijeva administracija ustrajava na strogoj politici nulte tolerancije na covid, tzv. "zero covid") te rat u Ukrajini s kojim je počelo novo preslagivanje svjetskog poretka.
Xi će, posve je izvjesno, na kraju kongresa ponovno biti izabran za šefa Partije. U njegovu govoru u nedjelju naglasak je bio na nacionalnoj sigurnosti (spomenuo ju je pedesetak puta), govorio je o "olujnim vremenima" te najavio još veća ulaganja u oružane snage. Najveći pljesak delegata dobio je govoreći o Tajvanu, poručivši da Kina ne odustaje od ujedinjenja s "odmetnutim" otokom.
'Kina se ravna po svojim, a ne mjerilima Zapada'
O porukama Xijeva govora te poziciji i ulozi Kine u međunarodnim odnosima, razgovarali smo s dr.sc. Zvonimirom Stopićem, profesorom na Sveučilištu Capital Normal (CNU) u Pekingu te suradnikom Zagrebačke škole ekonomije i menadžmenta (ZŠEM), vrsnim poznavateljem Kine, njene unutarnje i vanjske politike.
NET.HR: Za ovaj kongres Komunističke partije Kine kažu da se razlikuje od dosadašnjih, jer bi na njemu Jinping praktički mogao osigurati doživotni mandat i postati najmoćnijim kineskim liderom nakon Mao Zedonga. Je li uistinu tako?
STOPIĆ: Zapadni mediji imaju svoju perspektivu spram toga što se zbiva u Kini i kako kineska Komunistička partija rješava svoje političke izazove. Xi će vjerojatno nastaviti obnašati tri najviše državne i partijske funkcije, tj. one glavnog tajnika partije, predsjednika središnje vojne komisije i predsjednika NR Kine. Zapadu je to neobično jer na ovoj strani svijeta u pravilu nema trećeg predsjedničkog mandata. Ali, ako gledamo razvoj KP Kine od 1921. naovamo, pogotovo nakon 1949. i kada pratite tko je bio na čelu Partije ili države, vidi se hrpa promjena. U nekim trenucima, primjerice nakon ''Velikog skoka unaprijed'' ili nakon Maove smrti, nije ni bilo jasno tko je tamo glavna ličnost.
U svoje vrijeme Deng Xiaoping nije bio ni glavni sekretar KP niti predsjednik države, a bio je glavni u cijelom tom sustavu. Svako pravilo koje uvede, KPK može bez ikakvih problema promijeniti u danim okolnostima. U tome je cijela poanta njenog funkcioniranja. U ovim okolnostima nije nikakav problem da Xi nastavi to što je radio do sada. Tako to funkcionira. Nama koji gledamo izvana to jest čudno, ali stvar je, rekao bih, u pogrešnom pristupu komunikaciji s Kinom. Ne možemo očekivati da Kina kopira naše političke modele ili da se demokratizira na način na koji bi Zapad htio. To je njihova percepcija realnosti. Njihov svijet je sinocentričan i oni se ne ravnaju prema nekakvim demokratskim dostignućima Zapada. Ipak se radi o najdugovječnijoj birokraciji na svijetu koja ima svoje principe djelovanja.
'Iz perspektive Pekinga, svijet je vrlo komplicirano mjesto'
NET.HR: Vidi li se to u tzv. politici "zero covida" koje se u Kini strogo drže, iako im gospodarstvo zbog toga trpi štete?
STOPIĆ: Postoji određeno nezadovoljstvo i Kina jest olakšala neke stvari po pitanju covida, ali i dalje je to prilično strogo u usporedbi s Europom i ostatkom svijeta. Ići će sigurno u idućih godinu dana na olakšavanje restrikcija, ali i dalje će vjerojatno zadržati mogućnost lockdowna. Naznake su da će se sljedeće godine, malo pomalo, te restrikcije olakšavati. Prilagodba je ključ svega. U Kini neće striktno reći da covid završava u tom i tom mjesecu, nego proučavaju i kalkuliraju prije nego što donesu odluke. Ta brza prilagodba, brzo reagiranje, jedno je od glavnih obilježja Xijeve administracije.
NET.HR: Xi je u govoru najviše govorio o nacionalnoj sigurnosti, čak je pedesetak puta ponovio tu riječ...
STOPIĆ: Nije ni to nešto spektakularno novo, nego je nastavak politike njegove administracije koji uključuje borbu protiv korupcije i vraćanje birokracije pod kontrolu Partije, a što onda podrazumijeva i nacionalnu sigurnost. Oni su imali čitavu paletu modela kako bi uspostavili kontrolu nad onime što se zbiva u ovim okolnostima. Gledano iz njihove perspektive, svijet je vrlo komplicirano mjesto. Otkako je Donald Trump dobio izbore, cijela njegova vanjska politika se vrtjela oko Kine i tada je počeo trgovinski rat.
Potom se pojavio covid pa je počeo i medijski rat, a zadnjih osam-devet mjeseci imamo rat u Ukrajini uz kojeg se Kina gura pod istu kapu s Rusijom, iako se Peking pokušava maksimalno otrgnuti od toga. SAD pokušava u međuvremenu raznim sporazumima okružiti Kinu i stvoriti neke paktove oko nje. Kina na sve to gleda s mnogo nelagode, što stavlja veći naglasak na nacionalnu sigurnost. Ne vjerujem da Kina želi ići u veću izolaciju, već se osigurati i iz jedne sigurnije pozicije komunicirati sa svijetom. To naravno može stvoriti nove probleme i jako utjecati na to kako je Zapad gleda.
dr.sc. Zvonimir Stopić, profesor na Sveučilištu Capital Normal u Pekingu
'Sve su zemlje, i Hrvatska, potpisale da je Tajvan kineski'
NET.HR: Kako tumačite Xijevu najavu da će Kina još više ulagati u naoružavanje i opremanje oružanih snaga te inzistiranje na tome da je Tajvan neodvojivi dio Kine? Xi je, kažu, najveći pljesak dobio kada je u govoru spominjao Tajvan.
STOPIĆ: Što se tiče naoružavanja, vojni budžeti svih zemalja su se povećali pa onda nema šanse da Kina, kao druga najveća sila svijeta, ne bude dio tog trenda. U to se uklapa problem oko Tajvana. Cijela situacija s dolaskom Nancy Pelosi na Tajvan bila je šizofrena, te je završila s još jednom prodajom ogromnih količina američkog oružja Tajvanu, a bez nekih pravih garancija - osim nekoliko izjava - da će u slučaju eskalacije SAD napraviti nešto izravno i konkretno za Tajvan. Koliko bi ga uistinu bio spreman stvarno braniti, to je vrlo upitno i malo vjerojatno. Naravno da će Kina na sve što se zbiva u svijetu reagirati povećanjem vojnog budžeta. Pritom treba imati na umu da je njihova znanost jako povezana s vojnim sektorom. To se odnosi na razvoj umjetne inteligencije, raznih tehnologija, poluvodiča... Pa kad povećavaju budžet vojnom sektoru, to nije nužno povećanje izdataka samo za naoružavanje, nego i za znanstvena istraživanja.
NET.HR: No, što će biti s Tajvanom? Je li moguće da postane poprište sukoba kakvo je Ukrajina?
STOPIĆ: Zapad kroz medije gleda na Tajvan kao na nekakav politički enititet koji je na pragu dobivanja nezavisnosti, ali mu to Kina ne dopušta. Treba imati na umu da je, iz perspektive međunarodnog zakona, Tajvan kineski otok koji je Japan nakon poraza u Drugom svjetskom ratu morao vratiti Kini, kojoj ga je uzeo tijekom prvog Kinesko-japanskog ratu potkraj 19. stoljeća. Ne piše niti u kineskom niti u tajvanskom ustavu da su Kina i Tajvan odvojeni. Na Tajvanu i dalje imamo Kuomintang, drugu stranku po snazi, koja se zalaže za to da se nađe rješenje za ujedinjenje. I kad slušate tajvansku predsjednicu Tsai Ing-wen, njezine su izjave uvijek oprezne. Svi žele izbjeći vojnu intervenciju, pogotovo kad vide što se zbiva u Ukrajini koja je svakim danom sve više uništena zemlja, što će se osjećati desetljećima, bez obzira na to kako rat završio. Ali, vrlo su male šanse da će Kina odustati od Tajvana.
Ne zaboravite da je svaka zemlja koja ima diplomatske odnose s Kinom, uključujući i Hrvatsku, potpisala klauzulu da je Tajvan kineski. Sjedinjene Države to nisu potpisale, ali SAD je posebna supersila koja još od vremena Richarda Nixona ima posve drugačiji ugovor s Kinom. I SAD je jedina zemlja koja se može "igrati" s Tajvanom i prema potrebi živcirati Kineze. Pojednostavljeno rečeno, na Tajvanu imate 20 posto onih koji su za nezavisnost i 20 posto onih za ujedinjenje s Kinom, dok ostalih 60 posto žele da ostane status quo ovakav kakav jest što je duže moguće, te da mediji što manje bruje o tome. Također, ogromno je pitanje bi li se s Tajvanom moglo napraviti isto što i s Ukrajinom, tj. bi li Tajvanci uistinu bili spremni uzeti pušku u ruke protiv Kine, kako su to Ukrajinci bili spremni protiv Rusa. Mislim da odgovor nije pozitivan.
'Indija ima isti odnos s Rusijom kao i Kina, a nju nitko ne proziva'
NET.HR: Početkom ruske agresije na Ukrajinu, percepcija zapadne javnosti bila je da Kina ima ulogu svojevrsnog patrona Moskve i da je Putin uoči invazije išao Xiju po "blagoslov". Kasnije se Kina držala distancirano, ali se i dalje gleda kao glavni partner Rusije. Je li to tako?
STOPIĆ: Te priče da je Vladimir Putin išao Xiju po odobrenje za invaziju... mi to ne znamo. O svim tim stvarima koje se događaju iza kulisa možemo samo nagađati. Kina i Rusija, prije toga Sovjetski Savez, a još prije toga Carska Rusija i Carska Kina, prošle su u proteklih 400 godina razne etape s puno pozitivnih, ali i puno negativnih momenata. Čak u jednom trenu, 1969. godine došlo je do izravnog vojnog sukoba, za koji su se obje strane ozbiljno bojale da bi mogao dobiti i nuklearnu komponentu. Niti jedna država Europe nema ni blizu takav povijesni odnos s Kinom kakav ima Rusija. Te dvije zemlje dobro se razumiju i znaju gdje su im granice i kakve su im mogućnosti.
To su, u principu, dvije velike zemlje koje žive u istoj sobi, Aziji, i u skladu s tim moraju rješavati svoje probleme. S tim da interesi Kine nisu ruski interesi i obrnuto. Neke interesne zone im se preklapaju, negdje su rivali, a onda opet imaju i neke zajedničke ciljeve. Obje se poštuju na način da ne žele imati problema jedna s drugom. U tome je, možda, ključ njihova odnosa. Vidite da se Kina drži distancirano prema sukobu u Ukrajini. Žele da se situacija smiri i da ih se ne petlja u tu situaciju. S druge strane, Indija ima identičan stav kao i Kina, pa čak i identične odnose s Rusijom - ona nije prestala kupovati rusku naftu - ali nju se ni blizu ne proziva kao Kinu jer djeluje manje opasno i globalno je manje prisutna.
NET.HR: Trpi li Kina zbog rata u Ukrajini?
STOPIĆ: Ovo što se dogodilo u Ukrajini poremetilo je mnoge planove Kine. Ona je velika zagovornica multilateralizma, globalizma i mira. Kina želi što mirniju situaciju da, kao kompleksna ekonomska sila, može razvijati trgovinske veze s ostatkom svijeta. Njihov veliki projekt "Pojas i put" ide velikim dijelom upravo kroz kinesko-rusku interesnu sferu gdje se nalaze zemlje koje su nedavno imale velikih problema (Armenija, Azerbajdžan, Kirgistan, Tadžikistan...), dio ide i kroz Rusiju, a cilj je, naravno, Europa. Ali, sada zbog rata u Ukrajini i nestabilnosti čitave regije oko Rusije cijela struktura i taj put su ugroženi. To su veliki izazovi za Kinu koji joj ne nikako ne odgovaraju.
'Kina ne želi izgubiti Europu, Pelješki most je dobar temelj'
NET.HR: Hrvatska je sitna u svim tim odnosima, ali i jedina članica EU-a koja je s Kinom realizirala veliki infrastrukturni projekt - Pelješki most. Kakva je budućnost odnosa Kine s EU-om, koji su prilično zahlađeni, a time i odnosa Kine i Hrvatske?
STOPIĆ: Odnosi Kine i EU-a, što se tiče političke dimenzije, jesu hladni. Situacija u cijelom svijetu je takva da je vrlo teško predvidjeti što će biti, a prevladava mišljenje u EU da je Kina je sada zemlja s kojom treba biti na distanci. Pelješki most je definitivno bio velika stvar i treba razmišljati na način da je dobro što se to napravilo, jer u trenutku kada dođe do zatopljenja odnosa, to će se moći iskoristiti kao baza za gradnju novih odnosa, nešto od čega možete krenuti dalje. Pelješki most je napravljen u zadnji čas prije svih ovih promjena. Velika je stvar da je most izgrađen u roku, s obzirom na covid i na probleme s opskrbom.
A što se tiče EU-a, ona djeluje malo pogubljeno. Što zbog energenata i odnosa s Rusijom, preko SAD-a i odnosa s Kinom, Europa je sada u kritičnoj fazi i trebala bi početi vrlo pragmatično i precizno pristupati svemu što će budućnost nositi. Čule su se neke pomirljivije poruke poslane Kini uoči ovog kongresa KPK. Ne znam je li to zbog toga, ali očito i u Europi postoje ljudi koji su svjesni da je jako opasno ići "rezati" Kinu na način kako su to Sjedinjene Države počele u vrijeme Trumpa. Ne treba zaboraviti da je Europa kontinent bez resursa i gotovo posve bez proizvodnog sektora, što je čini ranjivom. A kako Kina iz svojih razloga ne želi ''izgubiti'' Europu, iskontrolira li se strah s obje strane, postoji prostor za stvaranje zdravijih obrazaca suradnje od onih koji su nas doveli u ovu situaciju.
