Sigurnosna situacija u Europi nikad nije bila tako napeta još od Hladnog rata, a čini se kako će igra živaca između Rusije i NATO-a potrajati. Sve je počelo još 2014. kada su proruski separatisti započeli oružane sukobe u ukrajinskim regijama Donbas, Donjeck i Luhansk te na Krimu. Otada do danas stanje na terenu se smirivalo, pa ponovno bivalo burno, no sada prijeti eskalacija sukoba pa čak i otvoreni rat, najgori od Drugog svjetskog rata.
Sukobi na istoku Ukrajine već su odnijeli 14.000 života, a čini se kako bi se oni mogli intenzivirati. Naime, Rusija je nagomilala vojsku uz ukrajinsku granicu, a Zapadu, pogotovo Sjedinjenim Državama sve miriše na novu invaziju. S druge strane, blokiran je plinovod Sjeverni tok 2, kojim se u opskrbi Europe namjerno zaobišla Ukrajina. Dodatne sankcije SAD-a te nedavno uhićenje trojice naoružanih muškaraca, navodno ukrajinskih špijuna, samo dodatno podižu tenzije.
Ruski predsjednik Vladimir Putin često komentira stanje u Ukrajini. Tako je u sprnju objavio esej u kojem negira ukrajinsku suverenost, navodeći da je "pravi suverenitet Ukrajine moguć samo u partnerstvu s Rusijom". Iako je jasno da on želi anektirati Ukrajinu, ima problema s ostvarenjem svog cilja.
Raste otpor Rusiji
Unatoč oružanim sukobima i orkestriranim kampanjama s ciljem destabilizacije političkog vodstva Ukrajine, pa čak i prisiljavanjem predsjednika Volodimira Zelenskog da provede sporazume iz Minska po ruskom tumačenju, ništa nije dalo željeni rezultat, piše Atlantic Council. Štoviše, to je samo pojačalo potporu ukrajinske javnosti euroatlanskim integracijama, istodobno jačajući stav da se zemlja geopolitički mora odmaknuti od Kremlja. NATO je lani Ukrajini dao status partnera s proširenim mogućnostima, što je važna povlastica u procesu punog priključivanja tom savezu.
Putin je uložio puno, a nije dobio ništa, pa je odlučio uložiti još više nadajući se da bi mu otvoreni rat s Ukrajinom mogla biti najjača karta. U listopadu su počela pristizati izvješća s terena o razmještanju ruske vojske u blizini ukrajinske granice. Stručnjaci vjeruju da je riječ o pripremama za veliku ofenzivu, s obzirom na to da su snage raspoređene tako da obuhvaćaju Ukrajinu sa sjevera, juga i istoka. Moguće da je riječ o "probnom balonu", kojim bi se prisilio Zapad da napusti Ukrajinu, no u američkom javnom prostoru već se naveliko spominje ofenziva. Vjerojatno je to bio i cilj, kako bi se utjecalo na američku vanjskopolitičku zajednicu.
Jasno, SAD su kao najveći "sponzor" Ukrajine u fokusu Kremlja. Rusi su ohrabreni odlukom administracije Joea Bidena da se unatoč sankcijama dopusti dovršetak plinovoda Sjeverni tok 2. Uz to, ruske vlasti smatraju da imaju dovoljno manevarskog prostora jer je Washington fokusiran na zbivanja u Kini. Dakle, SAD-u su ponuđene dvije opcije: povlačenje iz Ukrajine ili gledanje nasilnog osvajanje te zemlje.
Rizična opcija sukoba
Ako Putin bude forsirao drugu opciju, to bi mu se moglo obiti u glavu. Naime, Ukrajina nije zaostala zemlja kako ju prikazuje kremaljska propaganda. Od neovisnosti su prihvatili europski identitet i na sebe gledaju kao na dio šireg demokratskog svijeta. Dvaput su u protekla dva desetljeća milijuni ljudi izašli na ulice kako bi obranili svoju zemlju od domaćeg totalitarizma i vanjskog intervencionizma.
Ukrajinska je vojska, stoga, iznimno motivirana za sukob s vanjskim osvajačem na svom tlu. Za razliku od većine od gotovo 100.000 ruskih vojnika razmještenih na granici, svaka ukrajinska brigada ima borbeno iskustvo, zahvaljujući borbama sa separatistima. Iako je jasno da je ruska vojska brojčano i tehnološki nadmoćnija, mogla bi pretrpjeti ozbiljne gubitke u slučaju invazije na Ukrajinu. To je nešto što bi Kremlj mogao teško opravdati, a time bi se i narušila stabilnost čitavog Putinovog režima.
Osim ukrajinske vojske, veterana i dobrovoljaca, ruske snage bi dočekali i civili. Moskva je prije sedam godina napravila sličnu grešku te ostala iznenađena otporom lokalnog pučanstva u Ukrajini. U međuvremenu, otpor Rusiji je samo rastao.
Ozbiljne posljedice po Europu
No, potencijalni rat u Ukrajini bi stubokom utjecao i na sigurnosnu klimu u Europi, ionako opterećenu migrantskim valom iz Bjelorusije. Potencijalni novi milijuni izbjeglica preplavili bi susjedne članice EU, a ukrajinsko bi gospodarstvo propalo, povlačeći za sobom i europska gospodarstva u smislu poremećaja u opskrbi hranom i energijom do kraha trgovinske razmjene i investicija.
Iako mu zasad plan stoji na klimavim nogama, osvajanje Ukrajine je zapravo prvi Putinov korak prema rušenju svjetskog poretka nastalog nakon Drugog svjetskog rata i učvršćenog raspadom Sovjetskog Saveza. Tako bi Rusiji omogućio odriješene ruke da upravlja zemljama podijeljenima u tri sfere utjecaja, pri čemu je Ukrajina možda i najvažniji faktor.
Stoga Zapad mora brzo i odlučno reagirati dodatnom vojnom pomoći Ukrajini i još strožim sankcijama Rusiji. Iako nema vremena za detaljno opremanje vojske, jer se nagađa da bi ofenziva mogla početi u prvom dijelu 2022., NATO bi mogao priremiti Ukrajince da nanesu štetu koju će Putin, ponovit ćemo, teško opravdati.
S druge strane, rusko je gospodarstvo jako ovisno o Zapadu, pa je podložno sankcijama. Očekuje se kako bi strogom američkom paketu protumjera podršku trebale dati Velika Britanija te velike članice EU, poput Njemačke i Francuske.
Iako su Ukrajinci spremni braniti svoju zemlju, potencijalni sukob bi mogao imati ozbiljne implikacije na globalnoj razini. Putinova opsjednutost Ukrajinom te želja za revizionizmom ne znače da on u ovoj situaciji samo blefira. Stoga bi Zapad već trebao početi s preventivnim politikama i stati na stranu Ukrajine, ako želi izbjeći dalekosežne posljedice, napose po Europu.
