Najbolje dokumentirani genocid u povijesti
DW: 25 godina nakon masakra u Srebrenici sve više je onih, uključujući i dobitnika Nobelove nagrade Petera Handkea, koji kažu: "Zločini u ratu u Bosni ne mogu se nazvati genocidom." Na što pomislite kad tako nešto čujete?
Kathryne Bomberger: Smatram apsolutno nečuvenim što se to dovodi u pitanje. Pogotovo što je, kada se radi o nestalima iz Srebrenice, to najbolje dokumentirani genocid u povijesti. Reći da se to nikada nije dogodilo, kako bi se stvorio kontra-narativ, je naprosto da se naježite. Jer činjenice su vrlo dobro potkrijepljene. Kroz posmrtne ostatke, koji su iskopani i jako dobro dokumentirani, i to ne samo od strane Međunarodne komisije za nestale osobe već i Međunarodnog kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju i domaćih sudova. Oni su bili na svakoj iskopini (op. red.: lokaciji na kojoj su pronađene masovne grobnice).
DW: Što je pri tome dokumentirano?
Bomberger: Počinjen je pokušaj da se izbriše cijela jedna grupa stanovništva etničkim čišćenjem, genocidom. To je jedini slučaj genocida koji je kao takav prepoznat na europskom tlu od Drugog svjetskog rata. Stoga su nakon rata učinjeni veliki napori da se ti zločini razotkriju i da se osigura da se odgovorni za zločine ali i počinitelji, privedu pravdi. Bilo je važno da država pronađe sve nestale osobe bez obzira na njihovo etničko ili vjersko porijeklo i da ih - u našem slučaju uz pomoć DNK - točno identificira. Tako da obitelji mogu sahraniti svoje mrtve, ali i da se može zadovoljiti pravda za žrtve. To je bio put kojim smo krenuli. Ali on još nije okončan.
'Identificirali smo 90 posto nestalih, oko 8000 muškaraca i dječaka'
DW: Proces još nije gotov?
Bomberger: Pomogli smo državama u regiji da iskopaju više od 3.000 masovnih grobnica i identificirali smo veliku većinu žrtava. Kada se radi o Srebrenici, identificirali smo više od 90 posto nestalih, otprilike osam tisuća muškaraca i dječaka. Međutim, nisu se svi ti slučajevi našli pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju ili pred nacionalnim sudovima u Bosni i Hercegovini. Ali ICMP je dokumentirao dokaze o ratnim zločinima na tim mjestima, a upotreba DNK za identifikaciju žrtava omogućila je da se svi ti dokazi stave na raspolaganje istražnim organima. S tim se mora nastaviti.
DW: Zašto još uvijek, unatoč svim tim dokazima, postoji pokušaj kontra-narativa i prekrajanja povijesti?
Bomberger: Živimo u "postfaktičnom" društvu ( op. red. društvu u kojem činjenice ne igraju glavnu ulogu). Činjenice su izdubljene, iskrivljene u političke svrhe. U vrijeme rasta populizma takva neistinita historiografija, takvi pogrešni kontra-narativi koji vode u zablude, postali su normalni. To je vrlo uznemirujuće. Ovo što se radi sa činjenicama ovdje u kontekstu rata na Balkanu i Srebrenice je odraz onoga što se događa u ostatku Europe. I ne samo u Europi, u mnogim dijelovima svijeta se strah od drugog i drugačijeg koristi kao sredstvo za raspirivanje mržnje.
'Ako djecu svakodnevno učite lažima i mržnji, oni će mrziti'
DW: Mislite li tu na političare koji raspiruju mržnju?
Bomberger: Ili vladate zemljom tako da omogućavate toleranciju, socijalnu koheziju i uzajamno poštovanje ili širite mržnju i sijete sjeme nepovjerenja. Ono što se dogodilo u bivšoj Jugoslaviji dokaz je kako postoje ciklusi nasilja u Europi. Otvorene rane iz Drugog svjetskog rata tu su korištene za poticanje mržnje, umjesto za zbližavanje ljudi. Zloupotreba takvih otvorenih rana, koje postoje u svim društvima, najgori je mogući način vođenja zemlje. Novi Zeland, gdje je premijerka zbližila ljude nakon napada na džamiju 2019., primjer je dobrog vođenja zemlje zato što je uspostavljena socijalna kohezije nakon vrlo traumatičnog događaja.
DW: Koliko je za to važno obrazovanje? U Bosni još uvijek postoje škole u kojima se učenici podučavaju da se genocid nikada nije dogodio.
Bomberger: Oni uče djecu lažima. Mislim da djecu morate naučiti istini i da ih morate naučiti da se poštuju i vole. To je itekako moguće. Ali ako ih svakodnevno učite lažima i mržnji, oni će mrziti. Za mene je to osnova svega. I mislim da je tužan odraz bosanskog društva da imamo škole koje su razdvojene po etničkim grupama i na čijim se satovima povijesti podučava potpuno različito. A to nije samo slučaj u Bosni. Podučavanje mržnje je problem.
DW: Je li to poruka koju nam šalje Srebrenica 2020. godine?
Bomberger: Poruka glasi: Srebrenica se može dogoditi svugdje. Kratko i jasno. Ako ne budemo pazili, upuštanje u takvu vrstu mržnje prema drugima moglo bi imati pogubne posljedice. Srebrenica je podsjetnik što smo u stanju učiniti, bez obzira iz koje zemlje dolazili. Ova vrsta mržnje može strašno završiti. Plašim se, jer mislim da se tako nešto može ponoviti.
