Najtragičnija epizoda iz posljednjeg rata u BiH o genocidu u Srebrenici, što su ga nad Bošnjacima s tog područja u srpnju 1995. počinili pripadnici vojske i policije bosanskih Srba, iduće bi godine kroz filmsku priču trebala dospjeti u kino dvorane, no taj je projekt i prije toga izazvao prijepore čiji su glavni protagnisti redateljica Jasmila Žbanić i Hasan Nuhanović, jedan od preživjelih iz Srebrenice i autentični svjedok zbivanja, čija je osobna i obiteljska tragedija trebala biti okosnicom filma.
Snimanje filma pod nazivom "Quo vadis Aida" okončano je proteklog ljeta i sada je materijal u fazi montaže. Redateljica Žbanić koja je 2006. na prestižnom filmskom festivalu u Berlinu dobila nagradu "Zlatni medvjed" za film "Grbavica", također potresnu ratnu dramu koja govori o zbivanjima u dijelovima Sarajeva pod okupacijom srpskih snaga, tijekom snimanja novog filma o njegovom se sadržaju nije oglašavala i samozatajno se koncentrirala na dovršetak tog projekta od kojega se puno očekuje.
Prva ekranizacija
Genocid u Srebrenici je trajna tema u BiH, no do sada nije bilo pokušaja njegove ekranizacije a delikatnost te teme potaknula je filmsku ekipu da sve potankosti snimanja zaštite koliko god je to moguće. Procurule su tek poneke informacije, poput one da su u naslovnim ulogama glumci poput Borisa Isakovića koji u filmu igra sadašnjeg osuđenika za ratne zločine Ratka Mladića te Emira Hadžihafizbegovića, koji također glumi srpskog vojnika.
Igraju i drugi afirmirani glumci poput Borisa Lera, Izudina Bajrovića, Minke Muftić te Jasne Đuričić. Film je sniman u Hercegovini, pretežito u Stocu te djelomice u Mostaru.
Nevjerodostojna slika tragedije
No Hasan Nuhanović, osoba koja je svojim očima gledala što se u srpnju 1995. zbivalo u Srebrenici i koji je preživio genocid samo zahvaljujući činjenici da je tada bio prevoditelj u Nizozemskom bataljunu pri tadašnjem UNPROFOR-u, već je ustvrdio kako film kojega radi Žbanić neće biti vjerodostojna slika velike tragedije. Nuhanović je preživio pad Srebrenice i masakre koji su uslijedili, no u njima su ubijeni njegovi roditelji i brat, a tu je tragediju, o kojoj je svjedočio i u procesima vođenim pred Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju (ICTY) opisao u knjizi "Pod zastavom UN – međunarodna zajednica i zločin u Srebrenici“.
Upravo je ona trebala biti temelj za scenarij filma, o čemu su Nuhanović te producentska kuća "Deblokada", koju vode Žbanić i njen suprug Damir Ibrahimović, 2012. potpisali ugovor. No prerade koje su uslijedile film su, iz priče temeljene na istinim zbivanjima, pretvorile u fikciju, a umjesto mladića koji bi igrao Nuhanovića naslovna uloga zapala je ženu, nastavnicu engleskog jezika, koja također doživljava osobnu i obiteljsku tragediju.
Nuhanović je ovih dana na Facebooku objavio svoje očitovanje u kojemu je potanko opisao kako je projekt mijenjan te što mu je sve pritom smetalo, a posebice je istaknuo kako mu je neprihvatljiva intervencija koju je Žbanić napravila kada je, po njegovu sudu, revidirala povijesne činjenice o odgovornosti nizozemskih vojnika iz sastava snaga UN-a, koji su imali zadaću štititi civile od masakra a to nisu učinili. "Jasmilina ideja o tome da su i Nizozemci bili 'jadni' i 'žrtve' nije se uklapala u povijesne činjenice, a ona je ove svoje ideje postepeno ugrađivala u scenarij", ilustrirao je Nuhanović razloge svog nezadovoljstva.
Redateljica želi da ljudi izađu plačući
Protuargumenti redateljice tada su bili kako ona radi igrani, a ne dokumentarni film. "Ja hoću da ljudi iz kina izađu plačući. Ja tu gradim emociju i znam kako ću to postići. Ljudi se moraju identificirati s likovima", kazala je navodno Žbanić.
Na kraju scenarij je doživio svoju treću verziju, a Nuhanović je cijeli projekt napustio. Kazao je kako nije želio biti sudionikom nečega što je iskrivljavanje istine o Srebrenici samo kako bi se za film dobila kakva prestižna međunarodna nagrada. Nakon javnih prozivki reagirala je Žbanić, u čije je ime producentska kuća "Deblokada" objavila očitovanje u kojemu je istaknuto kako njen film o Srebrenici predstavlja tek jednu od brojnih priča koje se mogu ispričati.
Pojasnili su kako je film “Quo vadis Aida” umjetnički iskaz o srebreničkom genocidu. Glavni lik Aida, potvrdili su, nije postojala u stvarnosti, a pričajući priču o povijesnom događaju preko kreiranog dramskog lika žele govoriti o svim žrtvama, a istodobno zaštiti privatnost stvarnih žrtava. "Naš film nije rekonstrukcija stradanja niti jedne stvarne žrtve, to nije dokumentarac o pojedincima. Ničija prava ni na koji način nismo povrijedili", poručila je Žbanić izražavajući nadu kako će njen novi film doprinijeti da se nikada ne zaboravi srebrenički genocid, kao što je ”Grbavica” doprinijela da se nikada ne zaborave ratni zločini silovanja.
