Kada su droge stigle, sve su udarile odjednom. Bilo je to u 80-tima, te je uskoro jedna od 10 osoba uzimala heroin, bilo da se radilo o bankarima, studentima, stolarima, zvijezdama ili rudarima - Portugal je bio u stanju panike.
Otvaranje nakon diktature preplavilo zemlju drogama
Álvaro Pereira radio je kao obiteljski liječnik u Olhãou, na jugu Portugala, piše Guardian.
"Ljudi su si ubrizgavali drogu na ulicama, na trgovima, u vrtovima", prisjeća se Pereira. "U to vrijeme ne bi prošao ni dan da netko ne bi bio opljačkan."
Kriza je počela na jugu. Osamdesete su bile vrijeme prosperiteta u ribarskom gradiću Olhãu. More je bilo puno ribe, turizam je rastao i bilo je puno novaca. Ali do kraja dekade, heroin je preko noći pretvorio ovaj gradić u jedno od europskih središta droge.
U Portugalu se jedna od sto ljudi borila s ovisnošću o heroinu, no na jugu situacija je bila još znatno gora. Stopa oboljelih od HIV-a u Portugalu postala je najviša u Europskoj uniji.
Jedan od glavnih razloga bilo je neznanje. Nakon četrdeset godina autoritarne vlasti koja je zatvorila državu od svijeta i oslabila obrazovanje i institucije, Portugal se odjednom našao otvoren cijelome svijetu. Dok je tijekom starog režima Coca-Cola bila zabranjena, a za upaljač je bila potrebna dozvola, odjednom su se posvuda počeli nuditi marihuana i heroin.
Individualni tretmani
Pereira se suprotstavio rastućem valu ovisnosti onako kako je znao - tretiranjem svakog pacijenta pojedinačno. Studentica u 20-tima koja još živi s roditeljima može koristiti pomoć obitelji pri oporavku, no srednovječni muškarac, rastavljen od supruge i bez krova nad glavom treba drugu vrstu podrške. Stoga je Pereira improvizirao, te pozivao razne institucije i individue u zajednici da mu pomognu.
Godine 2001. Portugal je postao prva zemlja u kojoj je dekriminalizirano posjedovanje i konzumacija svih nedopuštenih sredstava. Osobe koje otkriju sa osobnom zalihom ne završe u zatvoru, već samo dobiju upozorenje, ili ih se pošalje pred komisiju koju sačinjavaju liječnik, odvjetnik i socijalni radnik, a gdje ih se poduči o tretmanu, umanjenju štetnosti, kao i službama koje im nude podršku.
Kriza s opojnim sredstvima brzo se stabilizirala, te je u sljedećim godinama došlo do dramatičnog pada korištenja droge, kao i zaraza HIV-om i hepatitisom, smrti od predoziranja, zločina povezanih s drogom te broja uhićenika.
Posebno je pala brojka novozaraženih HIV-om, sa 104.2 na milijun stanovnika 2000. godine do 4.2 slučaja na milijun stanovnika 2015. godine. No krivo bi bilo za ove promjene pohvaliti samo zakone.
Promjeni zakona prethodile kulturne promjene
Nevjerojatan napredak Portugala, i to kroz nekoliko promjena vlada različitih svjetonazora, nije se mogao dogoditi bez ogromne kulturne promjene, te promjene načina na koji je zemlja gledala na droge, ovisnost i ovisnike. Zakon je dobrim dijelom samo odraz promjena koje su se već događale u klinikama, apotekama te za kuhinjskim stolovima širom zemlje. Službena politika dekriminalizacije znatno je olakšala brojnim službama (zdravstvu, psihijatriji, pomaganju pri zapošljavanju, traženju smještaja) koje su se mučile kako bi zajedno mogle što bolje pomagati svojim zajednicama.
I jezik se počeo mijenjati. One koje se podrugljivo zvalo drogados, počelo se nazivati kao "ljudi koji koriste droge", ili "ljudi s poremećajem ovisnosti". I to je bilo bitno.
Važno je naglasiti da je Portugal stabilizirao svoju krizu s opojnim sredstvima, ali ju nije u potpunosti izbrisao. Dok su broj smrti prouzročenih drogama, kao i stopa uhićenih i zaraženih znatno pali, još postoje problemi povezani s dugoročnim zdravstvenim komplikacijama prouzročenim korištenjem droga. Bolesti poput hepatitisa C, ciroze i raka jetre predstavljaju teret zdravstvenom sustavu koji se još muči da stane na noge nakon recesije i rezova.
Prva reakcija oštra i neučinkovita
U ranim danima panike u Portugalu, prvi instinkt države bio je da napadne. Droge su nazivane zlom, njihovi korisnici demonizirani, a svaka povezanost s jednima ili drugima kazneno i duhovno kažnjavana.
Širom zemlje krenulo se s neformalnim liječničkim tretmanima, dok su doktori, farmaceuti i psihijatri neovisno jedni od drugih radili na ublažavanju poplave ovisnika.
Godine 1977. na sjeveru Portugala psihijatar Eduíno Lopes započeo je s programom metadona. On je bio prvi europski doktor koji je eksperimentirao sa zamjenskom terapijom. Javnost, kao i kolege žestoko su napali njegove metode.
U Lisabonu je iskusna farmaceutkinja i jedna od prvih znanstvenica koje su istraživale HIV, Odette Ferreira, započela s neslužbenim programom zamjena igli kao reakciju na rastući Aids krizu. Od dilera je dobivala prijetnje smrću, a od političara prijetnje sudom.
Ferreira je počela dijeliti čiste šprice usred najveće europske tržnice za prodaju droga, lisabonskom kvartu Casal Ventoso. Prikupljala je donacije u obliku odjeće, sapuna, britvica, kondoma, voća i sendviča, te ih dijelila ovisnicima. Dilerima koji su ju napali odgovorila je "Ne dirajte me. Vi radite svoj posao a ja ću svoj." Zatim je uspjela nagovoriti portugalsku Udrugu ljekarni da prvi u svijetu provedu nacionalni program zamjene šprica.
João Goulão bio je 20-godišnji student medicine kada mu je prvi put ponuđen heroin. Odbio je jer nije znao što je to. Do kada je završio sa školovanjem, dobio svoju dozvolu i započeo praksu u južnom gradiću Faru, heroin je bio posvuda. Kao i Pereira, i on je na kraju završio specijalizaciju za tretiranje ovisnosti o drogi.
Dvojica mladih kolega udružili su snage te u južnom Portugalu otvorili prvi centar za liječenje ovisnosti (CAT) 1988. Lokalno je stanovništvo bilo izričito protiv toga, a doktori su bili prisiljeni improvizirati tretmane. Sljedećeg su mjeseca otvorili još jedan CAT, a drugi su ih liječnici počeli isto otvarati u ostalim dijelovima zemlje. Postalo je jasno kako je najučinkovitiji odgovor protiv ovisnosti onaj osoban, utemeljen u lokalnoj zajednici. No tretmani su i dalje bili za malobrojne, lokalni i većinom ad hoc prirode.
Tri stupa borbe politike o drogama
Nakon deset godina vođenja CAT-a u Faru, Goulão je 1997. pozvan da pomogne u stvaranju i vođenju nacionalne strategije o ovisnosti. Sakupio je tim stučnjaka, koji su predstavili svoje preporuke, uključujući i potpunu dekriminalizaciju korištenja droga, 1999. godine. Vijeće ministara odobrilo ih je 2000., a novi nacionalni akcijski plan pokrenut je 2001. godine.
Danas Goulão putuje svijetom i predstavlja uspjeh Portugala zahvaljujući dekriminalizaciji opijata.
"Ovim društvenim pokretima treba vremena", kaže Goulão. "Činjenica da se to dogodilo u tako konzervativnoj zemlji kao što je naša isto nosi snažnu poruku. Da je epidemija heroina zahvatila samo siromašne klase Portugala, a ne i srednju i višu klasu, sumnja da bi razgovor i djelovanje oko ovog problema išlo u istome pravcu. Došli smo do točke da niste mogli naći niti jednu portugalsku obitelj koja nije bila pogođena. Svaka je obitelj imala svojeg ovisnika, ili ovisnice. Zbog toga je cijelo društvo osjećalo da se nešto mora poduzeti", nastavlja.
Politika Portugala počiva na tri stupa: prvi, da ne postoje teške i lake droge, već samo zdravi i nezdravi pristup drogama. Drugi, da nezdravi odnos neke osobe prema drogama često skriva narušene odnose s voljenima, sa svijetom oko njih, kao i sa samima sobom. I treći, da je iskorjenjivanje svih droga nemoguć cilj.
Centri samo pomažu ovisnicima
"Nacionalna je politika da se svaka osoba tretira drugačije" kaže Goulão.
"Tajna je u tome da smo prisutni. Uloga centara za ovisnike nije prisiliti bilo koga da prestanu koristiti droge, već da im pomognu u minimaliziranju rizika kojima su korisnici droga izloženi. Naš cilj nije navoditi ljude na tretman, oni sami to moraju željeti", kaže João, djelatnik u centru. Dodaje i da je neuspjeh u odvikavanju dio procesa tretmana.
Mnogi ovisnici su odlučni u tome da oni nisu bolesni. Razmišljanje o ovisnosti samo u smislu bolesti previše ograničava. Neki su ljudi u stanju godinama koristiti droge bez da im se poremeti njihov privatni i poslovni život. Droga postane problem tek kada postane problem.
Kontroverza s marihuanom
Unatoč opipljivim rezultatima Portugala, druge ga zemlje nisu spremne tako brzo slijediti. Iako je bilo govora u nekim zemljama o dekriminalizaciji svih droga, od toga bi se na kraju uvijek odustalo.
Najveću promjenu u svijetu predstavlja pokret za legalizaciju marihuane. Lokalni aktivisti pritišću Goulãoa da se zauzme za legalizaciju njene prodaje u Portugalu, no on već godinama odgovara kako nije pravo vrijeme. Legalizacija jedne supstance dovela bi u pitanje same temelje portugalske filozofije o drogi i umanjenju štete.
Ako problem nisu same droge, već naš odnos s njima, ako nema lakih i teških droga, već bi ih sve trebalo jednako tretirati, ne bi li onda sve droge trebale biti legalizirane i regulirane.
Portugalski doktori ne nude čarobna riješenja koja će kod svakoga biti jednako uspješna, već svakodnevnu potragu za ravnotežom: ustati se, doručkovati, uzeti lijekove, baviti se tjelovježbom, otići na posao, otići u školu, otići u svijet, otići naprijed. Biti živ, rekao je Pereira, može biti jako složeno.
