Vincent Doyle, 28-godišnji psihoterapeut iz Irske, imao je 28 godina kada mu je majka priznala da je katolički svećenik, za kojeg je dotad mislio da mu je kum, u stvari njegov biološki otac. To ga je saznanje nagnalo da pokrene grupu za podršku svoj svećeničkoj djeci diljem svijeta koja su trpjela ili bi mogal trpjeti traume zbog činjenice da su rođeni iz crkvenog skandala, piše New York Times.
Kada je pokrenuvši svoju kampanju natjerao biskupe da priznaju postojanje takve djece, neki crkveni poglavari kazali su Doyleu da su djeca poput njega "produkt vrlo rijetkih prijestupa u crkvenim redovima". No, tada je jedan nadbiskup Doyleu napokon pokazao ono za čime je ovaj tragao: vatikanski dokument sa smjernicama o odnosu prema svećenicima koji potajno imaju djecu. Doyle je tada shvatio da nije tek jedan od malobrojnih kako su ga dotad uvjeravali.
Vatikan ima tajni dokument za svećenike s djecom
"O Bože! Ovo je odgovor", prisjeća se Doyle svoje reakcije kada je 2017. godine dobio taj dokument u ruke. Pitao je može li dobiti kopiju, ali nadbiskup Ivan Jurkovič morao ga je odbiti. Bio je to tajni dokument.
Nešto se u međuvremenu ipak počelo mijenjati pa je Vatikan nedavno priznao da postoji odjel zadužen za svećenike s djecom diljem svijeta, kao i priručnik s uputama o tome što učiniti kada klerici prekrše zavjet celibata i postanu ne samo duhovni nego i biološki očevi.
"Mogu potvrditi da te smjernice postoje i da je to interni dokument", napisao je glasnogovornik Vatikana Alessandro Gisotti u odgovoru na upit New York Timesa. Doyle, koji je pokrenuo lavinu, tvrdi da je sve teže ignorirati taj problem. "To je sljedeći veliki (crkveni) skandal. Svećeničke djece ima posvuda", kaže.
Mnogi slučajevi još su daleko od očiju javnosti
I dok se u Vatikanu priprema ovotjedni sastanak biskupa iz cijeloga svijeta o sve raširenijoj pojavi seksualnog zlostavljanja djece od strane svećenika, u Rim pristižu mnogi koji su bili žrtve tog nasilja. Osim žrtava svećeničkog zlostavljanja - ne samo djece nego i redovnica - doći će ondje i Doyle te mnogi poput njega koji su saznali da su djeca svećenika. Oni će se ondje privatno sastati s nekolicinom istaknutih vatikanskih prelata.
Priče poput Doyleove vrlo su neugodne za Katoličku crkvu jer skreću pažnju na problem kršenja celibata među svećenstvom, ujedno ohrabrujući liberalniji dio vatikanskog klera koji već neko vrijeme predlaže ukidanje celibata u Katoličkoj crkvi, kao što su to učinile druge kršćanske crkve. Djeca rođena iz prekršenog celibata u mnogim su slučajevima posljedica seksualnog zlostavljanja ili čak silovanja. Zasad se doznalo za malo takvih slučajeva, većina i dalje ostaje daleko od očiju javnosti.
Tradicija celibata među rimokatoličkim svećenstvom opsežno je uvedena u 12. stoljeću, ali ne nužno i na najvišim crkvenim položajima. U 15. stoljeću svećenik Rodrigo Borgia imao je četvero djece sa svojom ljubavnicom prije nego što je postao papa Aleksandar VI. Upravo njegov primjer bio je jedan od razloga zašto je Martin Luther pokrenuo protestantsku reformaciju. Luther je podrugljivo pisao kako papa jednako uspješno drži pod kontrolom svoj celibat kao i svoje prirodne nagone.
Formalni zahtjev svećenicima da prihvate roditeljstvo
Danas nema točnih podataka koliko je "svećeničke djece" u svijetu. Doyle ističe kako internetska stranica njegove grupe za podršku Coping International ima oko 50.000 korisnika u 175 zemalja. Govoreći o vatikanskom dokumentu sa smjericama za svećenike s djecom, Doyle kaže kako mu je istu prvi puta pokazao slovenski nadbiskup Ivan Jurkovič, izaslanik Vatikana pri UN-u u Ženevi. "Vas ovdje (u dokumentu) zapravo zovu 'djeca zaređenih'. Šokirao sam se kada sam shvatio da postoji čak i izraz za to", kazao je tada Doyleu nadbiskup Jurkovič.
Nadbiskup Jurkovič odbio je o tome govoriti za New York Times, a glasnogovornik Vatikana Alessandro Gisotti kaže da su u tom internom dokumentu iz 2017. prikupljeni podaci o slučajevima koji su bilježeni desetljećima te da je temeljno načelo tog dokumenta - zaštita djeteta. Taj dokument, kaže, pred svećenike postavlja zahtjev da "preuzmu roditeljsku odgovornost i posvete se isključivo djetetu."
No, drugi vatikanski dužnosnik ističe da je taj zahtjev tek puka formalnost, a ne zapovijed. Monsinjor Andrea Ripa, pomoćnik tajnika Kongregacije za kler, koji nadzire više od 400.000 svećenika, kazao je u kratkom razgovoru za New York Times da je svećenicima nemoguće nametnuti otpust iz službe te da a jedino mogu zatražiti sami. Međutim, kazao je kako je upravo činjenica da vrlo mali broj svećenika koji su očevi djece traži otpust iz službe bio razlog da crkva poduzme mjere.
Papa Franjo: Takvi moraju napustiti službu i brinuti se za dijete
S druge strane, irski biskupi objavili su svoje smjernice, a velik utjecaj na to imao je upravo Doyle. Načela irske crkve od svećenika ne zahtijevaju izričito da napuste crkvenu službu već ističu da bi se "svećenik kao svaki drugi otac, trebao suočiti sa svojim roditeljskim odgovornostima - osobnim, pravnim, moralnim i financijskim". Stavovi i primjedbe pape Franje o ovom pitanju graničene su uglavnom na dio iz njegove knjige "Na nebu i zemlji" iz 2010. godine, koju je napisao još kao nadbiskup u Buenos Airesu.
U toj knjizi papa Franjo tvrdi da svećenik koji podlegne strastima i prekrši celibat potencijalno može ostati u službi, ali ne i onaj koji postane otac djeteta. "Prirodno pravo je ispred njegovog svećeničkog prava", pisao je papa Franjo u toj knjizi dodajući da je odgovornost tih svećenika da budu na strani djeteta te da "moraju napustiti svećeničku službu i brinuti se za svoje dijete." Kanonski pravnici kažu da u crkvenom zakonu ne postoji ništa što bi prisililo svećenike da napuste svećenički poziv ako postanu očevi djece.
"Nema ničega o tome. Nula, nula, nula", kaže Laura Sgro, odvjetnica iz Rima specijalizirana za kanonsko pravo. "Budući da to nije kanonski zločin, nema razloga za otkaz", dodaje. Doyle skupa s drugom svećeničkom djecom te nekim bivšim svećenicima smatra kako odlazak iz svećeničke službe nije uvijek u najboljem interesu djeteta, te da ponekad to može razoriti obitelj, a djetetu uništiti djetinjstvo. "Ne vjerujem da je nezaposlenost odgovor na očinstvo", smatra Doyle.
Svećenik odbio priznati sina i nakon potvrde na DNA testu
Ima, međutim, djece svećenika koji žele da njihovi očevi budu izbačeni iz službe. New York Times piše o slučaju talijanskog svećenika Pietra Tosija koji je imao 54 godine kada je silovao 14-godišnjakinju. Njezina obitelj pokušala ga je prisiliti da prizna dijete, no on je to dobio. Štoviše, obitelj je ubrzo potom bila iseljena iz kuće u kojoj je dotad živjela, a koja je bila u vlasništvu Tosijeve župe u jednom gradiću pored Ferrare.
"Nikada ništa nije na to rekao", kaže danas 37-godišnji Erik Zattoni o svome ocu, svećeniku Tosiju, koji ga nikada nije priznao. Godine 2010. Zattoni ga je tužio tražeći da ga prizna kao svoga sina, a DNA testom zatraženim sudskim putem bilo je potvrđeno da je svećenik Tosi Erikov biološki otac. Vatikan je naposljetku zatražio od Tosiju nadređenog biskupa da ga opomene i podsjeti ga na roditeljske odgovornosti, ali nije zahtijevao njegov odlazak iz svećeničke službe.
Kada su o tom slučaju počeli pisati mediji, stotine građana okupilo se na prosvjedu u Ferrari dajući podršku Zattoniju i tražeći od oca Tosija da prizna očinstvo. No, ovaj je preminuo 2014. godine ne učinvši ništa, a Zattoniju je kao jedina zadovoljština ostala potvrda DNA testa da je ovaj doista bio njegov biološki otac. Nakon tog slučaja djeca svećenika sve više se okreću DNA testiranju kako bi dokazali da su njihovi roditelji svećenici ili redovnice.
