Sarajlija Bahrudin Dević već skoro dva desetljeća živi u Švicarskoj, u gradiću Niederuzwilu blizu St. Gallena. Davne 1989. u Beogradu se školovao za vojnog časnika, ali s početkom rata vratio se u Sarajevo. Ondje je nakon završene gimnazije radio u Državnom arhivu za tada solidnu plaću u BiH od 400 eura. No, jednog dana spakirao je kofere i otišao u Švicarsku. Tamo i danas radi kao domar u jednoj školi. S njim su i supruga Vesna i kći Una.
"Sarajevo sam napustio, ne u potrazi za boljim, nego za normalnim životom. Nisam imao zanat u rukama, nisam završio fakultet. Ispočetka nije bilo lako", priča Dević za beogradski Kurir.
Od svoga posla, kaže, u Švicarskoj može pristojno živjeti.
"Ako radiš na dobrom mjestu, možeš fino i zaraditi. Ali sve ovisi o tome koliko čovjeku treba. Ja sam uvijek išao korak po korak", dodaje.
Životni standard je barem 10 puta veći
Kada uspoređuje životni standard u Švicarskoj s onim u Sarajevu, kaže da je veći barem deset puta.
"Kad stavimo na papir što sve možemo kupiti za prosječnu plaću od 6.600 franaka, koliko ona iznosi u Švicarskoj, shvatimo da je ovdje puno lakše živjeti", kaže dodajući da bez problema on i supruga otplaćuju kredit za stan.
No ističe da je važno i gdje se živi u Švicarskoj, u velikom gradu ili manjem.
"Ako želiš živjeti u Zürichu, onda je to papreno. U manjem mjestu to je druga priča. Ovdje uglavnom većina kupuje stan od oko 100 kvadrata. Plaća se 20 posto u gotovini i sve ovisi o tome kolika je kamata u tom trenutku. U trenutku kada smo kupili stan kamata je bila 1,05 posto i fiksna u idućih 10 godina. Poslije toga ponovno pregovaraš s bankom. Kamata može ići dolje, ali i gore", priča Bahrudin i napominje da se mjesečna rata kredita od oko 900 eura u Švicarskoj smatra malom.
"Struja se plaća svaka dva mjeseca, oko 70 eura, a dobro je da iznosi nisu previsoki i cijele godine su isti. Nema očitanja struje. Na kraju se samo podvuče crta pa ako si preplatio - novac ti vrate ili doplatiš, što se rijetko događa", kaže.
Trinaesta plaća posvuda, sam plaćaš davanja državi
Njegovo radno vrijeme je 42 sata tjedno i ima pet tjedana godišnjeg odmora. Čak 99 posto tvrtki u Švicarskoj daju 13. plaću koja dođe kao dodatak za plaćanje poreza. Porez nije svugdje i za sve isti pa manje obitelji izdvajaju manje novca nego samci. Od 10 do 15 posto godišnjih primanja ide na porezne obveze, ali tek nakon što se odbiju iznosi za troškove poput prijevoza, toplog obroka i sličnog.
Velika je stavka u kućnom budžetu - zdravstveno osiguranje. U Švicarskoj, kaže Dević, nema osnovnog paketa koji podrazumijeva obiteljskog liječnika, nego to košta oko 300 eura mjesečno, a plaćaju svi. Postoji i dodatno izdvajanje za liječenje, a cijene toga su različite od kantona do kantona, dok je za djecu mnogo povoljnije - oko 50 posto od osnovne cijene za odrasle. Dobra stvar je da oni s malim plaćama na kraju godine dobiju povrat novca uplaćenog za zdravstveno osiguranje, što vrijedi i za porez na male plaće.
Dević je za Kurir govorio o još nekim stvarima koje su u Švicarskoj drugačije nego u ovim krajevima.
"Svi dobivaju kompletnu plaću. Znači, nema odbijanja poreza, a na kraju godine sam plaćaš davanja državi. No, ni to nije isto za sve. Svatko kada dođe ovdje regularno, najprije dobije B vizu i njemu se porez odbija svakoga mjeseca, a onaj tko ima stalni boravak, C vizu, plaća porez na kraju godine ili obiteljski porez."
Vrtići besplatni, javni prijevoz jako skup
U Švicarskoj su dječji vrtići obvezni i potpuno besplatni. U državnim vrtićima ima mjesta za svu djecu, a tko želi može upisati dijete u privatni koji se plaća. Osnovna škola je besplatna, a Devića je za njegovo dijete u šest godina koštala tek oko 400 eura, što se odnosilo na školske ekskurzije, izlete i slične đačke aktivnosti. Naravno, ima i vrlo skupih stavki. jedna od njih je gradski prijevoz, koji godišnje može koštati i do 4.000 eura, ali tada se mogu koristiti sva prijevozna sredstva.
Bahrudin kaže da njegova obitelj živi sasvim normalno, iako on radi samo jedan posao, a njegova supruga je zaposlena na samo 20 posto radnog vremena.
"Mogli bismo živjeti i bez njenog posla, ali ona želi raditi. Nismo ovdje zbog novca, ova zemlja pruža mogućnosti kvalitetnog, mirnog života, zdravije je obrazovanje i prvenstveno smo zbog toga ovdje. Novac je važan, ali sreća djece uvijek je na prvom mjestu", ističe.
Kad u Sarajevu kaže 'Idem kući' misli na Švicarsku
Iako je Sarajlija, Švicarska je, kaže, njegov dom i život. Ispričao je anegdotu kada je jednom prilikom sreo prijatelja iz školskih dana u zračnoj luci. Ovaj ga je pitao "Gdje ćeš?", a Bahro mu je, čekajući let za Švicarsku, odgovorio: "Idem kući". Shvatio je, kaže, da tamo pripada. Voli s obitelji posjetiti rodno Sarajevo i rodbinu u Srbiji. Ljetuju u Istri, dva tjedna svake godine, a mogu si priuštiti i odlazak na more dvaput godišnje.
"Pritom ne govorim ni o kakvom luksuzu, već o normalnom odmoru. Nisam ja pravi gastarbajter, ne skupljam novac da se vratim u Sarajevo. Ovdje sam svoj na svome. Rado ću uvijek dolaziti i u Sarajevo i u Beograd, ali samo turistički. I kada odem u mirovinu, neću se vratiti, ali ću sigurno više vremena provoditi tamo. Ako jednom i poželim vratiti se za stalno, tada ću razmišljati o kupovini stana. Neću graditi vikendicu pa da me čeka 20 godina", objašnjava Bahrudin.
On smatra da je problem gastarbajtera iz ovih krajeva što žive na dvije stolice - grade u domovini, a žive u inozemstvu.
"To su radili i naši roditelji. Zato im je sve skupo. Nije normalno da kupuješ automobil za 50.000 eura, a da isto toliko godišnje zarađuješ", kaže.
POGLEDAJTE VIDEO: Prosječna plaća u Europi: Na prvom mjestu je Švicarska, ma Hrvatska? Tek na 27.
