Budući da se rat ruskog predsjednika Vladimira Putina protiv Ukrajine odugovlači i preslaguje globalnu geopolitiku, Sjedinjene Države moraju preispitati i revidirati svoju dugoročnu strategiju prema Rusiji. Primarni fokus ove strategije, poput izvorne strategije obuzdavanja iz doba Hladnog rata koju je prije 75 godina artikulirao George Kennan, ponovno mora biti "strpljivo, ali čvrsto i budno obuzdavanje ruskih ekspanzivnih tendencija."
Tijekom Hladnog rata, Sjedinjene Države nastojale su zaustaviti ekspanzionističke impulse Sovjetskog Saveza bez izravnog vojnog sukoba, čekajući dok se sovjetski režim u Moskvi uruši. Danas je cilj obuzdavanja Rusije drugačiji, jer bi bilo naivno očekivati da će se Rusija raspasti kao što se raspao Sovjetski Savez. Kao što je sam Kennan još prije više od pola stoljeća istaknuo, "Sovjetski Savez neće opstati, ali Rusija hoće".
Umjesto toga, Sjedinjene Države danas moraju budno raditi na obuzdavanju ruskog ekspanzionizma u Europi i drugdje sve dok rusko vodstvo - bilo sadašnje ili neka buduća inkarnacija - ne shvati da ga njegove destruktivne imperijalne tendencije vode u turobnu budućnost da postanu vazali Kine. Sve više odsječena od Zapada, Moskva će postati dužna Pekingu kao trgovinski partner i ključni međunarodni pokrovitelj, odnos ne između jednakih, već između molitelja i dobročinitelja. Takvo obračunavanje sa svojom ovisnošću o Kini moglo bi natjerati Kremlj da preispita svoju ratobornu antizapadnu politiku i obuzda svoju agresivnost, ističe u analizi Foreign policy
Promjene nema preko noći
Sjedinjene Države ne bi trebale biti u iluziji da će takva transformacija rezultirati prijateljskim odnosom s Rusijom, a još manje antikineskim savezom, ili da će se promjena u ponašanju Rusije dogoditi brzo. Doista, mogu proći godine prije nego što ruski čelnici zauzmu manje konfrontirajući stav prema Zapadu. Malo je vjerojatno da će se Rusija ikada integrirati u zapadnu zajednicu. Niti je vjerojatno da će Rusija ikada žrtvovati svoj odnos s Kinom radi toplijih veza sa Sjedinjenim Državama i Europom. Sjedinjene Države morat će prihvatiti značajne razlike između osnovnih vrijednosti i dugoročnih interesa Rusije i onih Zapada, kao što su potpora ljudskim pravima i demokratsko upravljanje.
Unatoč tome, Kremlj bi na kraju mogao zaključiti da je politika ravnopravnosti - održavanje produktivnih veza i s Kinom i sa Zapadom - u njegovom najboljem interesu. Moguća je druga Rusija, ona s uravnoteženijom vanjskom politikom koja izbjegava bliske veze s Kinom ili Zapadom, koja poštuje teritorijalni integritet drugih država i koja se pridržava svojih međunarodnih pravnih obveza. Sjedinjene Države moraju biti strpljive i spremne čekati da Rusija shvati da nema mnogo koristi od budućnosti podređene ovisnosti o Kini.
Pat pozicija i vazali Kine
Šest mjeseci nakon što je Rusija napala Ukrajinu, budući tijek rata ostaje neizvjestan. Dok je Putin daleko od postizanja promjene režima u Kijevu, Rusija je uspjela zgrabiti oko petinu Ukrajine. Ukrajinska vojska nadmašila je sva očekivanja, ali možda neće biti u poziciji brzo i u potpunosti poništiti ruske uspjehe, a kratkoročni zastoj izgleda sve vjerojatniji.
Ruska kontrola nad istočnom Ukrajinom nikada ne može biti potpuno sigurna. Čak je i Sovjetskom Savezu trebalo više od desetljeća da suzbije ukrajinsku pobunu nakon što je ponovno uspostavio kontrolu nad Ukrajinom na kraju Drugog svjetskog rata. Niti će se teritoriji koje je okupirala Rusija u potpunosti oporaviti od ekonomske propasti izazvane ratom. Moskva nema novca da oživi opustošena područja koja je osvojila, ali će vjerojatno to ipak pokušati učiniti, trošeći oskudna sredstva.
Putin je već izgubio Rusiju
Suočena s jačim NATO-om, kojem će se uskoro pridružiti Švedska i Finska, Rusija će biti prisiljena trošiti sve više na svoju vojsku, iscrpljujući svoju blagajnu i prisiljavajući je da se štedi na socijalnim uslugama, infrastrukturi, znanosti i obrazovanju. Putinove imperijalističke težne ostavit će Rusiju siromašnijim, tužnijim, represivnijim, nesigurnijim i na kraju manje privlačnim mjestom za život. Čak i ako Putin dođe do nečega što bi mogao proglasiti kratkoročnom pobjedom u Ukrajini, on je dugoročno već izgubio Rusiju. Ako zapadne sankcije ostanu, rusko gospodarstvo će stagnirati i propadati, povećavajući svoje oslanjanje na Peking, što je perpsektiva kojoj se malo tko u Moskvi raduje.
Rusija je već počela preusmjeravati izvoz energije i minerala s neprijateljskih europskih tržišta u Kinu. Ruski će se potrošači sve više oslanjati na kineski uvoz kako bi zamijenili zapadne proizvode koji više nisu dostupni. Juan, kineska valuta, sada igra glavnu ulogu u transakcijama na Moskovskoj burzi, a uloga će se samo povećavati. Zapravo, stabilnost ruskog gospodarstva počivat će na injekcijama kineskog novca i robe, ne osobito prijateljski odnos koji će Pekingu omogućiti veliku moć utjecaja na Moskvu.
Dugoročna geopolitička igra
U ovim okolnostima, Sjedinjene Države trebale bi nastaviti s izgradnjom sposobnosti ukrajinske vojske uz zadržavanje i jačanje sankcija Rusiji, uključujući kontrolu izvoza važnih tehnologija koje su Rusiji potrebne i kojima se teško pristupa, kao što su poluvodiči. Te bi mjere pomogle održati ukrajinski ratni napor dok bi oslabile Rusiju, ali ne čine dugoročnu strategiju. Kako bi utrle put budućoj nesvrstanoj Rusiji, Sjedinjene Države moraju izbjeći eskalaciju u Ukrajini, spriječiti potpunu destabilizaciju Rusije i pružiti Moskvi alternativu njezinom opasnom pretjeranom oslanjanju na Peking.
Dok se rat u Ukrajini zahuktava, glavni prioritet za Sjedinjene Države i njihove saveznike u NATO-u bio je – i ostat će – sprječavanje bilo kakve eskalacije koja bi rezultirala izravnim sukobom između NATO-a i Rusije. NATO je opetovano i mudro signalizirao Rusiji svoju želju da izbjegne sukob oko Ukrajine, a Sjedinjene Države pokazuju strpljenje i snošljivost. Ta je želja razlog zašto se NATO odupirao molbama Kijeva da uvede zonu zabrane letova iznad Ukrajine, što bi riskiralo angažiranje pilota borbenih aviona NATO-a u zračnoj borbi s ruskim snagama.
Potez koji bi budućnost svijeta stavila u ruke zapovjednika lakog na obaraču
Ipak, i Rusija i NATO neprekidno testiraju granice. Zapad je postao sve hrabriji i sve više uključen u sukob, dostavljajući kritične obavještajne podatke koje su Ukrajinci koristili za napad na ruske brodove i druge strateške mete. NATO saveznici također su dali Ukrajini napredno oružje, kao što su topnički raketni sustavi visoke mobilnosti, koje ukrajinska vojska koristi za nanošenje ozbiljne štete ruskim skladištima streljiva i bazama daleko iza bojišnice. Do sada su saveznici ispravno procijenili da Putin, nakon što je izgubio procijenjenih 20 do 30 posto svojih borbenih snaga, nije u vojnoj poziciji za eskalaciju sukoba i da sve dok Putin može izbjeći javni gubitak obraza, malo je vjerojatno da će agresivno odgovoriti na zapadne isporuke oružja i obavještajnih podataka Ukrajini.
Ali izravan angažman NATO snaga na nebu, na zemlji ili u Crnom moru blizu Ukrajine bila bi druga priča. Takve aktivnosti mogle bi potaknuti ruskog zapovjednika na bojnom polju da poduzme akciju koja bi rezultirala smrću ili ranjavanjem NATO osoblja. Ovakav bi ishod izazvao odgovor NATO-a, potencijalno pokrenuvši ciklus eskalacije koji bi, u najgorem slučaju, mogao kulminirati nuklearnim sukobom. Takav scenarij treba izbjeći pod svaku cijenu.
Raspad Rusije mogao bi biti još pogubniji
Još jedan ishod koji bi Sjedinjene Države trebale htjeti izbjeći je izravna implozija Rusije. Sjedinjene Države trebale bi nastaviti kažnjavati Putina za rat u Ukrajini, ali ne smiju izgubiti iz vida činjenicu da destabilizacija Rusije - ili čak razbijanje Rusije, kao što su pozvali neki komentatori - nije u njihovom interesu. Tijekom kraja Hladnog rata, predsjednik George H. W. Bush bio je zabrinut zbog raspada Sovjetskog Saveza, ne zato što je želio očuvati Sovjetski Savez, nego zato što je raspad velike nuklearne sile predstavljao opasnost od oslobađanja nuklearnog oružja, širenje nuklearnog naoružanja među državama sljednicama i poticanje pojave novih terorističkih i organiziranih kriminalnih mreža. Četiri desetljeća kasnije ti rizici ostaju. Kolaps Rusije mogao bi dovesti do krvavog građanskog sukoba koji bi mogao destabilizirati Euroaziju u godinama koje dolaze.
Vjerojatnost narodne pobune u Rusiji i dalje je niska, budući da se Putinovo držanje vlasti, potpomognuto dobro financiranim aparatom domaće represije, čini sigurnim kao i uvijek. Iako su umanjile rusku gospodarsku moć, sankcije koje su do sada nametnute Rusiji nisu uzrokovale ništa slično pustošenju i poniženju koje su Rusi pretrpjeli 1990-ih tijekom ekonomske krize izazvane raspadom Sovjetskog Saveza.
Ali iskustvo pokazuje da trenutni dojam smirenosti može dovesti u zabludu. Američki dužnosnici možda ne znaju puni opseg izdaje koje bi se moglo dogoditi u Putinovom unutarnjem krugu, niti mogu predvidjeti kakav bi kaos mogao nastupiti kada svemoćni autokrat počne gubiti kontrolu. Putinov eventualni odlazak, dragovoljan ili ne, vjerojatno će biti popraćen ogorčenom borbom za vlast, slično onoj koja je uslijedila nakon Staljinove smrti 1953. Bez obzira tko zauzeo njegovo mjesto, Putinova nacionalistička i revanšistička politika vjerojatno će trajati čak i kad njega više ne bude, baš kao što je Nikita Hruščov nastavio, pa čak i intenzivirao Staljinovu konfrontirajuću protuzapadnu politiku, što je u konačnici dovelo do kubanske raketne krize 1962.
Sjedinjene Države ne bi trebale postupati olako, imajući na umu da su ekonomski krah i politički kaos loša pozadina za izgradnju liberalnih politika. Ne bi smjela nastanak liberalne demokratske države u postputinovskoj Rusiji smatrati povijesnom neizbježnošću. Prošlost teško pritišće Rusiju, ne samo u smislu da su ruske represivne institucije nevjerojatno otporne i opstojne nego se vidi i u ustrajnom konformizmu i političkoj ravnodušnosti ruskog naroda, u kojeg su Sjedinjene Države svojedobno naivno polagale velike nade za demokratsku transformaciju Rusije. Sjedinjene Države ne mogu dopustiti da očekivanje konačne demokratizacije u Rusiji bude temelj njihove dugoročne politike. Ostvarenje istinske ruske demokracije posao je za sam ruski narod, a sposobnost Washingtona da utječe na takav ishod uvijek je bila i ostat će krajnje ograničena.
Nesvrstana Rusija
Posljednjih 30 godina svjedočili smo neuspjehu Rusije da se usidri na Zapadu. Za razliku od Njemačke i Japana, koji su zauzeli stabilne položaje u zapadnom poretku nakon što su poraženi tijekom Drugog svjetskog rata, Rusija se odbila pomiriti sa svojim smanjenim postsovjetskim statusom. Sjedinjene Države pokušale su udovoljiti žudnji Moskve za poštovanjem pozivajući Rusiju da se pridruži G-7 klubu razvijenih nacija i uspostavljanjem zajedničkog Vijeća NATO-a i Rusije. Pa ipak, Rusija nastavlja njegovati povijesna zamjeraranja, podliježući toksičnom nacionalizmu i imperijalizmu.
Kreatori politike SAD-a bi ipak trebali nastaviti istraživati načine da ubrzaju pojavu manje ratoborne Rusije, ako ni zbog čega drugoga, onda da smanje napetosti između dviju najvećih nuklearnih država, dok Kini otežavaju iskorištavanje ruske slabosti.
Sjedinjene Države trebale bi potaknuti Ruse da barem zamisle budućnost u kojoj je Rusija utjecajan, neovisan igrač na globalnoj pozornici koji nastoji mirno i profitabilno koegzistirati sa Zapadom. Rusija i Zapad dijele interes u stvaranju Rusije koja nije kineski vazal ili prosjak, a ruska potencijalna neutralnost - njezina nesvrstanost u trenutnom strateškom natjecanju s Kinom - možda je najveća mrkva koju Sjedinjene Države mogu ponuditi. Američke poruke Rusiji trebale bi ojačati ono što ruske političke elite već znaju: da Kina samo gleda svoje interese, a Rusiju vidi samo kao instrument za njihovo postizanje.
Kina sama gura Rusiju prema Zapadu
Zapadu će u ovom zadatku vjerojatno pomoći sama Kina. Doista, Peking je već počeo voditi tešku pogodbu s Moskvom, na primjer iskorištavajući očajničku potrebu Rusije da prodaje energiju kako bi dobila značajne popuste. U prošlosti je Kina tolerirala nezavisne odnose Rusije s Indijom i Vijetnamom i nevoljko je poštivala značajnu ulogu Kremlja u srednjoj Aziji. Ali kako Kina bude shvaćala svoj golemi utjecaj na Rusiju, nastojat će oblikovati rusku vanjsku politiku na načine koji služe njezinim interesima.
Takva gruba kineska politika dat će ruskom političkom establišmentu dovoljno razloga da preispita svoje ukorijenjeno neprijateljstvo prema Zapadu. Moskva će na kraju uvidjeti da može proširiti svoj međunarodni utjecaj i povećati utjecaj na druge sile (uključujući Kinu) obuzdavanjem svojih agresivnih impulsa u Europi.
Ironično, Rusija je mogla osigurati budućnost u kojoj bi mirno suživjela sa Zapadom da nije bilo Putinovih najnovijih imperijalnih planova. Umjesto toga, njegova je agresija u Ukrajini znatno otežala zadatak Rusije i Sjedinjenih Država. Ali još uvijek postoji prilika za ispravljanje Putinovih besmislenih pogrešaka, čak i ako Rusiju prvo treba kazniti. Rusija mora odlučiti želi li nastaviti živjeti u ljutitoj izolaciji, ali Washington može podsjetiti Moskvu da su dostupne i druge opcije ako Rusija pokaže istinski interes za ispravljanjem svojih destruktivnih i samodestruktivnih sklonosti. Dok taj dan ne dođe, Sjedinjene Države moraju obuzdati najgore rusko ponašanje i čekati da se situacija preokrene.
