Rat u Ukrajini je u pat poziciji. Doduše Ukrajina je, zahvaljujući i zapadnim isporukama oružja, uspjela vratiti veća područja koja su bila pod ruskom okupacijom. S druge strane, predsjednik Rusije Vladimir Putin očito ne preza ni od čega; ciljano se razaraju ukrajinska infrastruktura i stambena područja, a Putin prijeti i atomskom bombom. Posebno sada, na pragu zime, postavlja se pitanje koliko dugo će trajati rat, piše Deutsche Welle.
Moguće je samo vojno rješenje?
Postoje dva argumentacijska tabora. Jedni smatraju da je moguće samo vojno rješenje. Prema njima Ukrajina mora protjerati Rusiju iz svih zauzetih područja, uključujući i Krim. Tek tada bi se moglo pregovarati s Rusijom. Ne iznenađuje da taj stav zastupa prvenstveno ukrajinska vlada. Predsjednik Ukrajine Volodimir ZelenskIJ je na dan ukrajinske neovisnosti krajem kolovoza izjavio da se mora nastaviti boriti "bez bilo kakvog ustupka i kompromisa". Taj stav prevladava u zemljama koje graniče da Rusijom ili su blizu njenih zapadnih granica. One se osjećaju ugroženima od Moskve, kao na primjer baltičke zemlje ili Poljska. U tim zemljama bi se svaki ustupak Rusiji protumačio kao slabost i ohrabrenje Moskve za nove invazije.
Sličnog je mišljenja i glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg. U intervjuu za DW sredinom listopada je rekao da Ukrajina mora "pobijediti” u ratu, ali nije objasnio što to znači. On je također istaknuo da bi članice NATO-a trebale "pružati podršku u takvom obujmu i toliko dugo koliko je neophodna". On je indirektno odbacio popustljivost: "Ne smijemo zaboraviti - ako Putinova Rusija zaustavi borbe, zavladat će mir. Ako Ukrajina obustavi borbu, prestat će postojati kao neovisna država.”
Okupirana područja moraju biti oslobođena
U Njemačkoj ministrica vanjskih poslova i političarka Zelenih Annalena Baerbock spada u one koji inzistiraju na povlačenju Rusije sa svih okupiranih ukrajinskih teritorija. Ona svaku "spremnost na kompromis” smatra "naivnom”, budući da je to zakazalo već kod ruske aneksije Krima. Ovo je šefica njemačke diplomacije izjavila krajem listopada na Berlinskom vanjskopolitičkom forumu.
Oporbeni demokršćanski političar i bivši časnik Bundeswehra Roderich Kiesewetter dijeli ukrajinski stav da "sva okupirana područja, uključujući Krim, moraju biti oslobođena". On kaže da ostvarivost tog cilja “u suštini ovisi o obujmu, kontinuitetu i brzini vojne pomoći” Zapada, “o našem ponašanju”, kako je izjavio za DW.
Tabu teritorijalnih ustupaka
Ali upravo to je nemoguće prema mišljenju drugog tabora, koji smatra da se Rusiju ne može vojno poraziti u Ukrajini, te da Moskva u slučaju nužde ima i nuklearnu kartu.
Politolog Johannes Varwick sa Sveučilišta Halle potpuno oslobođenje Ukrajine naziva maksimalnim ciljem "koji nije realističan", jer bi značio višegodišnji iscrpljujući rat s puno žrtava ili bi na kraju doveo do nuklearne eskalacije. Zapadni glasovi koji Ukrajinu pozivaju na kompromis su postali rijetkost, naročito nakon uspješne ukrajinske ofanzive krajem ljeta. Pritom određenu ulogu vjerojatno igra i zabrinutost da bi pesimizam u izjavama s jedne strane potkopao ukrajinski borbeni moral, a s druge strane smanjio spremnost na odricanje u zapadnim društvima.
Neki to ipak rade. U svibnju je bivši američki šef diplomacije Henry Kissinger savjetovao Ukrajini da zamijeni svoj teritorij za mir s Rusijom, ali je to u srpnju relativizirao isključujući upravo tu opciju. U Njemačkoj je filozof Richard David Precht na početku rata tražio teritorijalne ustupke, a u posljednje vrijeme se zalaže prije svega za to da se Ukrajina odrekne članstva u NATO-u. On i cijeli niz poznatih ličnosti, među kojima su književnica Juli Zeh i umirovljeni general Erich Vad, zatražili su "koncentrirani poticaj" za mirovne pregovore. U političkoj sferi se prije svih desničarski populisti Alternative za Njemačku i Ljevica zalažu za mirovne pregovore; a premijer pokrajine Saske, inače konzervativni demokršćanin (CDU) Michael Kretschmer, je s podrškom tom stavu usamljen u svojoj stranci.
Johannes Varwick smatra: "Teritorijalne promjene su trenutno, barem javno, u zapadnoj politici tabuizirane i označavaju se kao kapitulacija pred ruskom agresijom. Ali to će – ako se ne polažu nade u vrlo neodređenu opciju promjene režima u Moskvi – biti jedini mogući izlaz iz ove situacije."
Nasuprot tome, Kiesewetter vjeruje da bi preuranjeni mirovni pregovori bili "bezvrijedni i značili bi pobjedu Rusije".
Još uvijek bez njemačkih tenkova
Njemačka vlada službeno prepušta Ukrajini odluku hoće li i kada pregovarati o miru s Rusijom i je li spremna na ustupke. Ne želi se vršiti pritisak na Kijev. Međutim, vladajuća "semaforska koalicija" socijaldemokrata, Zelenih i liberala nije potpuno jedinstvena u politici prema Ukrajini. Zeleni, stranka osnovana kao pacifistička, pokazali su se kao najveći zagovornici isporuke oružja Ukrajini u njemačkoj vladi. Socijaldemokratski kancelar Olaf Scholz misli drukčije, a to se vidi i po činjenici da ne želi isporučiti Ukrajini njemačke tenkove. Demokršćanin Kiesewetter smatra ovakvu suzdržanost pogrešnom, jer je „gorka za Ukrajinu, ali i za naš ugled u EU i NATO-u".
Johannes Verwick je i tu drugačijeg mišljenja: "Njemačka bi trebala ostati na toj liniji i stati na kočnicu u vezi s tim pitanjem. Tu izgleda prevladava idealistička slika vojnih rješenja".
Stručnjakinja za istočnu Europu Lydia Wachs iz berlinske Zaklade znanost i politika smatra da je fokusiranje na pojedine tipove oružja pogrešno: "Putin ne bi baš posegnuo za eskalacijom zbog jednog oružanog sustava, već mnogo prije zbog ukupne ratne situacije i njenih posljedica za stabilnost vlastitog režima."
U Njemačkoj raste pritisak u korist pregovora
Ukrajinski predsjednik Zelenskij hoće produžiti borbu "do kraja" i nada se podršci iz inozemstva. Ali snaga i trajnost podrške je pitanje raspoloženja u zapadnim društvima. Ona trpe nestašicu energije i inflaciju, koje su dijelom direktne posljedice rata. Brojni gradovi jedva više mogu primiti nove ukrajinske izbjeglice. U Njemačkoj se, doduše, samo polako smanjuje podrška sankcijama protiv Rusije i isporukama oružja Ukrajini, kako pokazuju najnovije ankete s početka studenoga. Ali u odnosu na ljeto nešto se drastično promijenilo: 55 posto ispitanika smatraju da diplomatski napori za okončanje rata "ne idu dovoljno daleko" – to je porast od 14 posto u odnosu na lipanj. Već u listopadu je 26 posto ispitanika bilo za to da se Njemačka više angažira na diplomatskom rješenju konflikta. A dodatnih 34 posto je s "pretežno da" odgovorilo da bi to odobravali i kad bi to značilo da Ukrajina mora pristati na kompromise s Rusijom.
Pritisak raste i u Sjedinjenim Američkim Državama iz kojih stiže najveći dio pomoći za Ukrajinu. On će dodatno porasti ako republikanci pobijede na međuizborima. Kevin McCarthy, šef republikanskog zastupničkog kluba je, na primjer, rekao: "Smatram da se ljudi ne žele nalaziti u recesiji i dati Ukrajini bjanko ček." Istovremeno, 30 demokratskih zastupnika su u pismu predsjedniku Bidenu zatražili direktne pregovore SAD-a i Rusije o brzom završetku rata.
'Nema razloga za teritorijalne ustupke'
Roderich Kiesewetter smatra da bi mirovni pregovori bili mudri samo "ako bi Ukrajina bila u snažnoj poziciji". "A ona ni izdaleka nije u toj poziciji”, upozorava on. I dodaje da bi Ukrajina trebala odrediti vrijeme i moguće ustupke. On osobno ne vidi razlog za teritorijalne ustupke i odustajanje od članstva u NATO-u, jer bi Rusija time bila čak nagrađena za napad. Lydia Wachs smatra da se Zapad prije svega zbog ruske atomske prijetnje nalazi u "teškoj situaciji balansiranja”: "S jedne strane, ako bi se pokleknulo pred moskovskim pokušajima nuklearne ucjene, to ne bi imalo samo teške humanitarne posljedice, već bi i ozbiljno destabiliziralo Europu. S druge strane bi brz, ponižavajući poraz Putina povećao rizik nuklearne katastrofe.”
Trenutno ionako nijedna strana nije spremna pregovarati. Ukrajina polaže nade u povratak dodatnih teritorija, Rusija u taktiku iscrpljivanja. Unatoč tome upravo u Njemačkoj razmišlja se o mogućem razvoju situacije.
Pogled u budućnost
Demokršćanski političar Roderich Kiesewetter smatra da je za Njemačku mnogo toga na kocki: “Moramo biti spremni platiti cijenu za naš društveni sustav, za demokraciju i slobodu (…) Bilo bi dobro da Ukrajinu podržimo svom snagom, mnogo bolje nego do sada, inače će rat za nekoliko godina doći k nama!”
Politolog Johannes Vorwick političarima savjetuje sljedeće: “Biti solidaran s Ukrajinom, ali ne težiti vojnoj pobjedi nad Rusijom, već uzimanju u obzir interesa svih strana." On smatra da u to spada i neutralni status Ukrajine, koji bi bio podnošljiv za Rusiju, a istovremeno i sigurnosna jamstva za Ukrajinu. Varwick predviđa da će u Ukrajini biti teritorijalnih promjena, koje se neće međunarodno-pravno priznati, ali koje bi u međuvremenu trebalo prihvatiti kao modus vivendi. Na kraju krajeva, kaže on, sankcije bi trebalo shvatiti kao „element oblikovanja, a to znači da bi ih se trebalo moći ukinuti i omogućiti Rusiji da se vrati poslovanju sa Zapadom”.
Njegova kolegica Lydia Wachs smatra da je zaista moguć "dug rat". I objašnjava: „To ne bi donijelo samo rast broja žrtava, već bi od Rusije napravilo još nestalnijeg i opasnijeg susjeda, što bi sigurnosno i ekonomski dalje destabiliziralo Europu.” Njezin zaključak glasi: “Zato bi Zapad trebao podržati Ukrajinu tako supstancijalno da Moskvi bude jasno da je čekanje na zamor Zapada besmisleno."
