Bio je ovo zapanjujući tjedan s obje strane ukrajinske i ruske granice. Ono što je ostalo od zavjese koja štiti dostojanstvo ruske vojske je nestalo i definitivno nije druga najjača na svijetu, piše Nick Paton Walsh za CNN.
Rusko povlačenje iz okolice Harkiva - planirano "pregrupiranje" koje se neki državni mediji nisu usudili ni spomenuti - nedvojbeno je značajnije od njezinog ranijeg neuspjeha oko glavnog ukrajinskog grada Kijeva. Ove jedinice bile su ukopane mjesecima, učinkovito braneći svoje položaje i ponekad su bile doslovno nekoliko minuta vožnje od ruske granice.
Činjenica da Moskva nije mogla zadržati moć tako blizu vlastitog teritorija dovoljno govori o stvarnom stanju njezina opskrbnog lanca i vojske. Gotovo kao da su te jedinice koje se povlače pobjegle natrag u prazninu, a ne prema nuklearnoj sili koja je u veljači očekivala da će pregaziti svog susjeda u roku od 72 sata.
Drugo, čini se da ruske jedinice nisu izvršile pažljivo i oprezno povlačenje. Pobjegli su te ostavili za sobom oklopne jedinice i dragocjene preostale zalihe streljiva. Otvorena obavještajna web stranica Oryx procjenjuje da je od srijede do nedjelje najmanje 338 borbenih zrakoplova, tenkova i kamiona ostalo iza njih.
Džepovi ruskih trupa možda će maltretirati ukrajinske snage u tjednima koji dolaze, ali priroda linije bojišnice se nepovratno promijenila, kao i njezina veličina. Kijev sada iznenada vodi mnogo manji rat, duž znatno smanjene linije bojišnice, protiv neprijatelja koji također izgleda puno manji.
Oslanjanje na prisilnu mobilizaciju i zarobljenike
Doista, ruska vojska sada se oslanja na prisilnu mobilizaciju i zarobljenike za svoje iscrpljene redove. Ukrajina je bila prilično kirurški točna, udarajući na opskrbne rute kako bi odsjekla već iscrpljene jedinice te otkrivajući koje su najmanje bile pripremljene i popunjene. Bilo je zapanjujuće učinkovito i brzo.
Hoće li ukrajinska protuofenziva biti odlučujuća ovisi o tome koliko daleko su njezine snage sada u stanju nastaviti gurati dalje: bi li nastojanje za još većim teritorijem bili previše riskantno? Ili se Ukrajina suočava s neprijateljem u kojem jednostavno više nema snage za borbu? Bez obzira na to koliko su ruske snage postale prenapuhane tijekom kaotičnih desetljeća američkog rata protiv terorizma, vojska koja treba sjevernokorejske granate i osuđenike iz Sankt Peterburga u najboljem je slučaju svedena na minimum snage potrebne da zaštiti samu Rusiju.
Pa što ide dalje? Osim ne dođe do značajnog preokreta, gotovo je rusko nastojanje da preuzme sve regije Donjecka i Luganska. Herson je još uvijek u pod jakim ukrajinskim pritiskom. Odjednom se više ne čini nemogućim povratak na granice koje je Rusija ukrala 2014.
Mjesecima se vjerovalo da Rusija "nikada neće dopustiti da se to dogodi". Ali sada Krim izgleda neobično ranjivo - povezan je s Rusijom kopnenim koridorom koji prolazi duž Azovskog mora kroz obalu Mariupolja i izloženim mostom preko Kerčkog tjesnaca. Ono što je preostalo od prevelikih, iscrpljenih, slabo opskrbljenih i opremljenih moskovskih snaga dublje u Ukrajini moglo bi se suočiti s istim smrtonosnim okruženjem kao i njezin opskrbni lanac oko Harkiva.
Rusija više nije ravna NATO-u
Neovisno o tome koliko god daleko Kijev bude dogurao, dogodila se velika promjena u dinamici europske sigurnosti. Rusija više nije ravna NATO-u.
Prošli tjedan Rusija nije bila čak ni ravna svom susjedu kojeg je naoružavao NATO - sili koja je uglavnom bila fokusirana na poljoprivredu i IT - a koju polako muči već osam godina. Ministarstvo obrane Ujedinjenog Kraljevstva priopćilo je u ponedjeljak da su dijelovi ruske Prve gardijske tenkovske vojske – elitne postrojbe namijenjene obrani Moskve od bilo kakvog napada NATO-a – bili dio kaotičnog povlačenja iz Harkiva. Pobjegli su.
Obrambeni proračuni država članica NATO-a godinama se polako približavaju predloženim 2%. Ali hoće li te milijarde doista biti potrebne da bi se savez suprotstavio vojsci koja treba granate iz Pjongjanga nakon samo šest mjeseci u Ukrajini?
Također bi bilo pogrešno protumačiti tišinu unutar same Rusije – po strani nekoliko kritičnih analitičara, političara i talk showova – kao znak zamišljene, preostale snage koja će se tek pokrenuti. Ovo nije sustav koji je sposoban pogledati sam sebe u ogledalo. Kremlj ostaje tih po ovim pitanjima jer se ne može suočiti s ponorom između svojih ambicija i retorike i otrcanih, gladnih plaćenika koje je, čini se, ostavio na cjedilu oko Harkiva.
Činjenica da Rusi ne govore o svojim pogreškama samo ih pojačava. Ferrisov kotač koji je predsjednik Vladimir Putin otvorio u Moskvi ovog vikenda ne postaje nevidljiv ako se pokvari i ne može se više okretati. Isto se može reći za monolitnu i beskompromisnu snagu koju Putin pokušava projicirati: kada se slomi, gotovo je.
Niz teških izbora za Europu
Najflagrantnije vanjskopolitičke pogreške posljednjih stoljeća napravljene su iz oholosti, ali Europa se sada suočava s nizom teških izbora. Treba li nastaviti vršiti pritisak sve dok Rusija ne zatraži mir koji će njezine susjede ostaviti sigurnima, a energetski cjevovodi opet se otvore? Ili će zadržati staru pogrešnu logiku da je poniženi, ranjeni medvjed još opasniji? Bi li mogući Putinov nasljednik tražio popuštanje Europe i dao prednost ruskom gospodarstvu, ili bi dokazao svoju vrijednost u još jednom nepromišljenom, tvrdokornom činu brutalnog militarizma?
Ovo je također ključni trenutak za ograničavanje naoružanja i nuklearne moći u posthladnoratovskoj eri. Što radi nuklearna sila kada je ranjiva i nema uvjerljivu konvencionalnu moć? Rusija sada nije suočena s egzistencijalnom prijetnjom: njezine su granice netaknute, a vojska je samo sputana nesrećom izbora. No, čini se da je blizu granica svojih konvencionalnih mogućnosti.
Bila bi to rječita potvrda teorije o uzajamno osiguranom uništenju koja je oduvijek upravljala dobom nuklearnog oružja, ako oružje koje bi moglo uništiti svijet kakav poznajemo ne bude korišteno. To bi također doprinijelo mogućnosti, ponovno pokrenutoj punom potporom Ukrajini od strane Zapada, da užasi Afganistana, Iraka, Sirije i Ukrajine nisu nepopravljivo narušili moralni i strateški kompas Zapada, i da još uvijek nije naivno nadati se da ćemo te vrijednosti vidjeti na djelu.
