Potkraj rujna, nakon razornih neuspjeha u Ukrajini i kontroverzne Putinove "djelomične mobilizacije", Kremlj se suočio s eksplozijom građanskog nezadovoljstva na društvenim mrežama. Uočljivo je da su neke od najglasnijih kritika stigle od glavnih pristaša vlade: ultranacionalista i vojnih tvrdolinijaša koji su smatrali da Rusija u Ukrajini ne ratuje onako kako bi trebala.
Početkom listopada, te su optužbe počele stizati iz sve užeg Putinovog kruga. Primjerice, od Ramzana Kadirova, notornog vođe Čečenije, koji je objavio podužu kritiku na kanalu Telegram. Prema Kadirovu, ruski general koji je prethodno izgubio ključni grad u Donjecku bio je "zaštićen odozgo, od strane rukovodstva Glavnog stožera.” Još neke istaknute osobe bliske Vladimiru Putinu - uključujući Jevgenija Prigožina , koji vodi paravojnu organizaciju Wagner - ponovile su slične optužbe na račun vlasti u Kremlju, piše Foreign Affairs.
Kritike utišane, tvrdolinijaši dovedeni u red
No, tek što se činilo da situacija izmiče kontroli, kritike su utihnule. Do studenog je većina tvrdolinijaša dovedena u red i više nisu napadali rusku ratnu strategiju. U međuvremenu, samoj vojsci tiho je predana kontrola nad mnogim dijelovima ruskog gospodarstva, što je vladi i Ministarstvu obrane dalo nove široke ovlasti, čak i u privatnom sektoru. Svi ti događaji naglašavaju rastući utjecaj vojske i onih koji su joj bliski te način na koji Putin iskazuje moć kod kuće. Umjesto da režim učini ranjivijim, kako su to sugerirali neki zapadni promatrači, neuspjesi u ratu u Ukrajini proteklih su mjeseci omogućili Putinu da proširi svoj utjecaj na rusko društvo, pa čak i na svoje kritičare.
Gotovo od početka invazije prošle veljače, ruski tvrdolinijaši kritizirali su ratnu strategiju Kremlja. Mnogi ''jastrebovi'' bili su užasnuti kaotičnom invazijom i serijom neuspjeha Rusije tijekom prvih mjeseci rata, ne vjerujući narativu Ministarstva obrane o prihvatljivosti gubitka tolikog broja vojnika od navodno inferiornog neprijatelja. Nisu bili sretni ni kada je Ukrajina počela vraćati izgubljene teritorije, najprije oko Kijeva, a zatim i dalje na istok. Ono što je, međutim, bilo još upečatljivije jest da su te kritike i protivljenja postali javni.
Telegram postao platforma kritičara rata
Bilo kakve rasprave o vojsci u ruskim medijima i Dumi ispočetka su bile potisnute, a nakon 24. veljače Kremlj je uveo i strogu cenzuru svake rasprave o ratu. No internet je još uvijek bio dostupan, a kanal Telegram, ubrzo je postao alternativni medij a vojne komentatore. U vlasništvu ruske tvrtke i korišten prvenstveno kao aplikacija za razmjenu poruka, Telegram je dugo imao neobično značajnu ulogu u Rusiji, posebno kroz svoju mrežu kanala na kojoj korisnici mogu emitirati svoje sadržaje velikom broju pretplatnika. To je također bila jedna od rijetkih platformi društvenih medija koju vlada nije blokirala čim je počeo rat.
Slijedom toga, kada je postalo jasno da invazija ne teče po planu, interes za Telegram je naglo porastao. Ultranacionalisti i drugi tvrdolinijaši, uvijek nepovjerljivi prema medijima, hrlili su na kanale vojnih analitičara na Telegramu kako bi saznali što se zapravo događa. Ondje su mogli pronaći relativno iskrenu i otvorenu raspravu o problemima s kojima se vojska suočava u Ukrajini, kao i o naporima građana da pomognu ruskim trupama. Neki kanali na Telegramu izvijestili su, primjerice, o nedostatku opreme na bojištu i započeli crowdfunding kamanje za nabavku potrebne opreme. Te su kampanje zauzvrat privukle više ljudi na platformu, a najpopularniji među tim kanalima uskoro su imali stotine tisuća pretplatnika.
Oponenti privukli stotine tisuća pratitelja
Ti su kanali okupili i velik broj onih Rusa koji su podržavali rat, ali su bili zaprepašteni načinom na koji se vodi. Jedan od tih najpopularnijih kanala vodio je Igor Girkin (poznat kao Igor Strelkov), okorjeli nacionalist i veteran Federalne službe sigurnosti (FSB) koji je 2014. postao ministar obrane samoproglašene Narodne Republike Donjeck. (U studenom je Strelkova sud u Haagu osudio u odsutnosti zbog njegove uloge u obaranju zrakoplova Malaysia Airlinesa u ljeto 2014. godine.) Strelkov se dugo zalagao za opći rat s Ukrajinom, a kad je invazija posustala, žestoko je napao ruske generale. Premda ga je vojni establišment dugo smatrao izopćenikom, Strelkov je mogao dobro poznavati situaciju na terenu jer su ga vojni časnici i dalje poštovali i vjerovali mu pa ga i informirali o stanju na terenu. Oslanjajući se na vlastite izvore, redovito je objavljivao novosti s bojišta i otvoreno izvještavao o ruskim vojnim neuspjesima, pogreškama i povlačenjima koji su bili u suprotnosti s objavama Kremla o herojskoj "specijalnoj operaciji".
Još radikalniji bio je Strelkovljev suradnik Vladimir Kvačkov, 74-godišnji bivši pukovnik u sovjetskim specijalnim postrojbama s podebljim dosjeom desničarskih ispada. On se pridružio Strelkovu u napadu na rusko vojno zapovjedništvo pa ih se uskoro moglo pronaći na YouTubeu i Telegramu kako zajedno iznose analize katastrofalnog rata te osporavaju službena izvješća o ruskom povlačenju. Ipak, veći dio proljeća i ljeta Moskva njih dvojicu nije shvaćala ozbiljno. To se promijenilo u rujnu, nakon što je Ukrajina pokrenula protuofenzivu u Harkivskoj regiji. Strelkovljev kanal na Telegramu tada je narastao na više od 600.000 pretplatnika, pridružio mu se i sve veći zbor drugih kritičara Kremlja.
Vijesti o ratnim neuspjesima doprli do javnosti
Prvi su bili takozvani voenkori, ruski novinari specijalizirani za vojna pitanja. Tradicionalno, vojnici su uvijek bili žestoko odani Kremlju, ali u ovom ratu razvili su još jači odnos s vojnicima na prvim linijama. Većina njih ima svoje vlastite Telegram kanale, gdje su njihovi neukrotivi izvještaji stekli veliki broj sljedbenika. Kanal koji održava Aleksandar Kots, dopisnik tabloida Komsomolskaya Pravda, sada ima 680.000 pretplatnika. Drugi, pod nazivom WarGonzo, vodi ratni veteran Semen Pegov, sada ima 1,3 milijuna pretplatnika. Za mnoge Ruse kanali poput ovih pravi su glas vojske, što njihovu raspravu o ruskim vojnim neuspjesima čini još snažnijom.
Do jeseni, voenkorsima se pridružila još utjecajnija vrsta kritičara bliskih samom Kremlju, poput Kadirova, koji je dugo bio blizak Putinu. U nizu objava na svom Telegram kanalu, čečenski vođa objavio je burne kritike rata, iako se suzdržao od kritiziranja samog Putina. U tom duhu 1. listopada objavio je tiradu, nakon što su Liman, ključno željezničko čvorište u Donjeckoj regiji, ponovno zauzeli Ukrajinci. Kadirov je javno prozvao zapovjednika koji je bio odgovoran za obranu grada.
"Ne mogu šutjeti o onome što se dogodilo u Limanu", napisao je Kadirov, svaljujući krivnju na najviše vojno vodstvo.
Imenovanje Surovikina promijenilo raspoloženje
Dolazeći od dugogodišnjeg Putinovog saveznika, ovi su komentari bili neobičan izazov službenom vojnom narativu. I ostali insajderi podržali su Kadirova. Najistaknutiji je bio Prigožin, vođa grupe Wagner, čiji su borci također igrali važnu ulogu u Ukrajini. Kadirovljeve komentare podržavali su i voenkori i drugi ultranacionalisti, dodajući tomu i svoja oštra izvješća s bojišta. U međuvremenu, kada je započela Putinova mobilizacija, ruski društveni mediji bili su puni videozapisa iz cijele zemlje koji su prikazivali bijesne i uplakane ljude koji nisu imali interesa ći u taj krvavi rat. Uhvaćen između kritičara s Telegrama, koji su željeli da Rusija pojača borbe u Ukrajini i mnogih običnih Rusa, koji su bili sve zabrinutiji zbog rata, Kremlj se doimao da bi mogao izgubiti kontrolu nad ruskim javnim mišljenjem.
No, 8. listopada Putin je konačno djelovao. Reorganizirao je ruski zapovjedni lanac, imenujući Sergeja Surovikina za glavnog zapovjednika ruskih snaga u Ukrajini. Na papiru, Surovikin je bio malo vjerojatan izbor: njegov razbojnički dosje uključuje sedam mjeseci zatvora zbog umiješanosti u neuspjeli državni udar 1991. i kaznene prijave za šverc oružja, kao i optužbe da je pretukao kolegu. Ali Surovikinu je jedno išlo u prilog: podržavaju ga ratnici s Telegrama. Čim je objavljeno da on postaje zapovjendik snaga u Ukrajini, veterani i vojni dopisnici pohvalili su njegovo imenovanje, a podržali su ga i Kadirov i Prigožin. Jedino je Strelkov zadržao kritički stav, podsjetivši na Surovikinovu raniju karijeru. Promjena raspoloženja na Telegramu bila je tolika da su, nakon bombardiranja Krimskog mosta, kritičari uglavnom šutjeli, a Strelkov ih je optužio da su postali propagandisti Kremlja.
Kremlj brzo uzvratio udarac kritičarima
Kremlj je potom poduzeo daljnje korake kako bi utišao kritičare. Dana 14. listopada doznalo se da je Glavni stožer ruske vojske zatražio od tužitelja da istraže devet kritičara s Telegrama, uključujući Pegova i Strelkova, zbog kršenja novog zakona protiv širenja “svjesno lažnih informacija” o vojsci. Riječ je o zakonu koji je Kremlj često koristio od početka invazije kako bi ušutkao kritičare. Istraga je trebala poslati upozorenje drugima na Telegramu. I jest. Vojni dopisnici odmah su odustali od kritika na račun vojnog vrha, počevši izvještavati isključivo o pozitivnim stvarima, o mobilizaciji, poboljšanjima u logistici, obuci i sličmnome.
Kremlj je također počeo nagrađivati one koji su bili spremni slijediti Putinovu liniju. Nakon što je 17. studenoga odustao od kritike rata, Kots je imenovan u rusko Vijeće za ljudska prava, tijelo koje ima određeni pristup Kremlju i koje je Putin kadrovski popunio lojalistima. Tjedan dana kasnije, Kremlj je Ordenom za hrabrost odlikovao Pegova, koji je u međuvremenu također obuzdao svoje kritičke stavove. Režim je čak uspio svladati i Strelkova. Nakon što su se pojavila izvješća o istrazi protiv njega, čini se da je on postigao neku vrstu dogovora s Kremljom. Dopušteno mu je da napusti Moskvu kako bi pomogao u formiranju vlastitog "dobrovoljačkog bataljuna" i pridružio se borbama, a zauzvrat je prestao komentirati rat. I njegov kanal na Telegramu je utihnuo.
Druga, još opasnija mobililizacija u Rusiji
Kremlj nije prestao dovoditi u red svoje vojne kritičare. U nastojanju da vojsci da više utjecaja u ruskom društvu, vlast je poduzela značajne korake u mobilizaciji gospodarstva. Putin je 19. listopada osnovao Koordinacijsko vijeće za materijalnu potporu Oružanih snaga Ruske Federacije, tijelo zaduženo za organizaciju aktivnosti saveznih i lokalnih vlasti, kao i "zdravstvenog sustava, industrije, građevinarstva, prometa i drugih sektora" u podršci ratu u Ukrajini. Iza birokratskog naziva tog vijeća krije se jasna svrha: sva savezna ministarstva i regionalne vlade morat će dati prioritet opskrbi vojske zalihama, vojnom opremom i drugim resursima.
Zapravo su ruski dužnosnici od samog početka rata u Ukrajini govorili o militarizaciji gospodarstva. U lipnju je prvi potpredsjednik vlade Andrej Belousov, ekonomist i tvrdolinijaš, objasnio kako bi trebala izgledati ta "ekonomija mobilizacije": rusko društvo bit će usredotočeno na "specifične ciljeve" koje će privatni sektor morati ispuniti. Najvažnije što je Belousov pritom rekao jest da će se okupiti elitno tijelo za restrukturiranje gospodarstva u tu svrhu. Prema Belousovu, u ekonomiji mobilizacije, najkritičnije ruske industrije bile bi potpomognute i opskrbljene od strane mnogih drugih. Kao primjer je naveo Staljinovo gospodarsko upravljanje tijekom Drugog svjetskog rata, u kojem je cjelokupno sovjetsko gospodarstvo bilo podređeno zadovoljavanju vojnih potreba zemlje.
Čitavo gospodarstvo pod vojnom kontrolom
No, tek je u srpnju Kremlj te ideje počeo provoditi u djelo. Prema zakonu koji je usvojio ruski parlament, vlada je stekla gotovo neograničenu kontrolu nad ratnim gospodarstvom, uključujući ovlasti za provedbu "posebnih ekonomskih mjera" za prisvajanje proizvodnje privatnih tvrtki prema potrebi. Kao rezultat toga, od privatnih se tvrtki može zahtijevati ispunjavanje vojnih ugovora, a njihovi zaposlenici moraju raditi prekovremeno kako bi ispunili proizvodne ciljeve. Čini se da će učinak tih mjera sljedećih mjeseci samo rasti. Krajem studenoga, ministar obrane Sergej Šojgu rekao je da vlada planira iduće godine povećati nabavu za vojsku za čak 50 posto.
Ne iznenađuje da poslovni sektor nije u potpunosti pozdravio taj zakon. Teoretski, to bi moglo pomoći tvrtkama dajući im unosne ugovore s vojskom. U stvarnosti, međutim, to doprinosi rastućem utjecaju Ministarstva obrane na civilni život. Čak i bez pune militarizacije gospodarstva, mobilizacija 300.000 ruskih muškaraca imala je goleme posljedice u privatnom sektoru. Recimo, akutni nedostatak IT stručnjaka u Rusiji jer su mnogi IT-jevci otišli iz zemlje početkom rata. Zabrinuti zbog odljeva mozgova, Ministarstvo digitalnog razvoja i ruska središnja banka objavili su u rujnu da zaposlenici akreditiranih IT tvrtki, telekom operatera i banaka mogu podniejti zahtjev za odgodu mobilizacije. No čini se da su ta obećanja šuplja. Iako je ispunjavao uvjete za odgodu mobilizacije, jedan IT stručnjak iz Raiffeisen banke u Rusiji ipak je mobiliziran i tri tjedna kasnije poginuo je u Ukrajini.
Putin iskoristio rat za još veću represiju
Kremlj je možda zasad privremeno obustavio daljnje novačenje, ali samo pozivanje stotina tisuća ljudi i novi zakoni koji domaću industriju stavljaju pod vojnu kontrolu već su imali dalekosežne učinke. Generali sada imaju odlučujuću riječ u gospodarstvu. Također mogu mobilizirati bilo koji broj zaposlenika u bilo kojoj korporaciji, što ih čini moćnijima nego ikad. Uz ušutkavanje kritičara i vraćanje kontrole nad onime što se govori u javnosti, ovi su potezi Kremlju dali učinkovito oruđe za zbijanja redova i dodatno jačanje pritiska na rusko društvo.
U tome se možda krije i okrutna stvarnost koju Zapad mora priznati. To što Putin gubi na bojnom polju u Ukrajini ne znači da gubi i kontrolu kod kuće. Ako ništa drugo, najnovije faze sukoba dale su Kremlju priliku za dodatnu represiju u Rusiji. Šanse da bi pritisak domaće javnosti mogao Putina natjerati da odustane od rata manje su nego što sugerira vojna situacija u Ukrajini - ističe se u opsežnoj analizi Foreign Affairsa.
