Kathy, mala vesela žena kratke valovite plave kose, jedna je od četiri glavna direktora britanske tajne obavještajne službe MI6. Svaki direktor odgovara šefu, poznatom kao "C". Po prvi put, tri od četiri direktora su - žene. One rade u najvažnijim područjima špijunaže, koja se brzo razvijaju.
Kathy je direktorica operacija. Šali se da ju je njezina majka, kada joj je prvi put ponuđen posao u agenciji, pitala želi li se posvetiti nečemu tako "otkačenom i nepoznatom". "Moj tata je rekao: 'Samo naprijed'." Ova samozatajna sjevernjakinja za sebe kaže da "nije osobito hrabra". Ali, ona je jedan od najmoćnijih špijuna u Britaniji.
Rebecca je šefova zamjenica, koja nadgleda strategiju, dok najpoznatiji posao u MI6 pripada Adi, koja je šefica tehnologije, poznata kao "Q" - po glavnom 'mozgu' iz filmova o James Bondu.
Financial Times donosi zanimljivu reportažu o ove tri žene koje su dosegle vrh u tradicionalnoj muškoj karijeri i otkriva, kako zapravo izgleda život špijunki?
Žene kao 'tajno oružje'
Šef MI6 jedini je član agencije koji je imenovan ili mu je dopušteno govoriti u javnosti. Budući da su svi do sada bili muškarci, ovo je prvi put da su službenice agencije govorile javno. Njihova imena, naravno, nisu prava, kako bi njihov identitet ostao zaštićen. Pristale su na razgovor kako bi ohrabrile kandidatkinje i pokazale da špijunaža nije samo 'muška igra'.
Unatoč tome što su se dokazale značajnom vještinom i hrabrošću tijekom Drugog svjetskog rata, žene u MI6 i njegovoj sestrinskoj agenciji MI5 borile su se da napreduju i nisu redovito regrutirane kao obavještajne službenice sve do kasnih 1970-ih.
Percepcije izgrađene kroz kulturne reference su, poput mnogih aspekata Bondove ostavštine, dvosjekle. Filmovi su izgradili MI6 kao legendarni brend, ali njihov prikaz ad hoc ubojstava i samostalnih operacija daleko je od točnog. Za MI6 je povijesna odsutnost žena u špijunaži ozbiljan propust, ali i tajno oružje.
Današnji glavni protivnici Ujedinjenog Kraljevstva - Kina, Rusija, Iran i Sjeverna Koreja - represivna su društva s malo žena na položajima moći. Špijunke ovu slabost neprijatelja mogu iskoristiti: upravo zato što je vrlo vjerojatno da će ih se podcijeniti, žene imaju potencijal biti najbolji špijuni.
Sve, samo ne običan život
Špijuni nisu poput nas ostalih, a rad u MI6 izrazito je čudno iskustvo. Nikome osim uže obitelji ne smijete reći tko je vaš poslodavac, a čak ni oni ne smiju znati ništa o vašim svakodnevnim aktivnostima. Telefon biste trebali isključiti mnogo prije nego što se približite sjedištu, na mostu Vauxhall u središtu Londona. Kada ste tamo, zaključate ga. Imate ograničen pristup internetu. Jedini kontakt s vanjskim svijetom ostvaruje se putem fiksne mreže. Budući da nije siguran, rad od kuće izuzetno je težak. Dok organizacija potiče fleksibilnost, tu opciju ograničava realnost: radno vrijeme potrebno je uglavnom provoditi u uredu. Komplicirane transakcije poput kupnje kuće su, prema riječima jednog obavještajca, "noćna mora".
Kada je Kathy prije tri desetljeća prvi put prešla prag sjedišta MI6, pitala se je li dorasla toj ulozi? "Ne brinite, nećete morati pucati. Nećete iskakati iz helikoptera. Ovo nije posao za Jamesa Bonda", rekli su joj na razgovoru za posao. Na kraju je raspoređena u ratnu zonu, gdje je radila s vojskom te je obučena za rukovanje vatrenim oružjem za osobnu obranu.
'To je zaista neobičan posao'
Njezin put u MI6 bio je standardan: bila je u svojim dvadesetima, nedavno je završila doktorat iz književnosti i po drugi put se prijavljivala za diplomski studij Ministarstva vanjskih poslova i Commonwealtha. Kathy je skrenuta na špijunski put zahvaljujući pismu kojim je pozvana na intervju za "alternativne inozemne mogućnosti", o čemu je zamoljena da ni s kim ne razgovara. Oduvijek je željela biti veleposlanica, ali bila je zaintrigirana ovom paralelnom organizacijom i načinima na koje ona je stvarala veze sa strancima.
Svaka skupina novaka počinje zajedno; većina Kathyne grupe bila je iz prosperitetnije južne Engleske i pohađala je sveučilište Oxford ili Cambridge. Ona je odrasla na sjeverozapadu i išla u lokalnu gimnaziju i sveučilište. Uredski posao započela je radeći na iranskim oružanim sustavima, ali je napredovala do uloga vođenja agenata diljem svijeta. (Obavještajne izvore, suradnike poznate kao "sredstva" u američkoj špijunskoj terminologiji, MI6 obično naziva "agentima".) To je značilo da je bila daleko od svog dugogodišnjeg partnera, koji je ostao u Ujedinjenom Kraljevstvu.
Život koji opisuje je uzbudljiv: putovanja, učenje jezika, "uvlačenje pod kožu" novih ljudi i kultura. Prisjeća se kako se neprimjetno kretala iz jedne zemlje u drugu, često pješice, svaki put pod krinkom. Njezina omiljena perika bila je crvena kosa u stilu Farrah Fawcett iz 1970-ih. Povremeno bi lutala uokolo s 50.000 funti u torbici, vjerojatno kako bi platila agentima, ali ne objašnjava detalje. "To je stvarno neobičan posao", kaže.
'Duboko smo etični, ali moramo govoriti laži'
Regrutiranje i vođenje agenata u inozemstvu nije uvijek bilo jednostavno, osobito kada je predložak za ulogu bio karikaturistički muški. "Na početku karijere činilo mi se kao da postoje određeni načini ponašanja i obavljanja stvari koji su mi bili izazovni", kaže Kathy. "Definitivno je bilo malo mačizma oko ideje o usamljenom operateru." Tada, kao i danas, metode zbližavanja koje su funkcionirale u odnosima između muškaraca i muškaraca nisu bile uspješne u odnosima između žena i muškaraca. "Ne bih nužno sjedila i pila viski cijelu noć s agentom", kaže ona, objašnjavajući da je morala učiniti da stvari funkcioniraju pod njezinim uvjetima. U jednom se trenutku počela baviti golfom u pokušaju da izgradi odnos s budućim agentom koji je bio opsjednut tim sportom. Nije dobro prošlo. "Moj učitelj golfa, na trećoj lekciji, samo je rekao: 'Ovo nije tvoja igra'."
Kathy tvrdi da, suprotno uvriježenom mišljenju, žene ponekad imaju prednost u najkonzervativnijim zemljama. "Kada radite u kulturi kojom dominiraju muškarci, postoji sklonost podcjenjivanju žena, stoga ih se doživljava kao manje prijeteće", kaže. "To je za mene bila prednost. Radi se o njihovoj percepciji MI6. Ne očekuju nužno mlađu ženu, a taj element iznenađenja definitivno može biti 'tajni sastojak'", kaže.
Zbližavanje sa strancima i skrivanje posla od prijatelja zahtijeva laganje. Kao katolkinji s "dobro razvijenim osjećajem krivnje", Kathy je to posebno teško palo. "Postoji paradoks u srcu ovog posla, jer smo duboko etični, ali također moramo govoriti laži. Činimo to jer postoji cilj koji moramo postići za opće dobro", kaže. "Svaki put kada moram reći prijateljima što sam radila, to nije istina."
Doprinos borbi protiv kriza
Tri špijunke koje su pristale na razgovor vezane su višestrukim ograničenjima: Zakonom o službenoj tajni, prema kojem je otkrivanje povjerljivih podataka kazneno djelo; obećanjem MI6 da nikada neće otkriti identitete svojih zaposlenika ili njihovih agenata; i njihovom vlastitom željom da izbjegnu odbijanje potencijalnih novakinja jezivim pričama.
U nekim trenucima špijunke se očito suzdržavaju. Kathy, koja je radila u borbi protiv terorizma tijekom vrhunca aktivnosti Islamske države u Iraku i Siriji, pomogla je u prekidu napada usmjerenih na Britaniju. Detalji su povjerljivi, ali na pitanje - je li spasila ljudske živote, oklijevajući kaže: "Da. Ali ne bih željela da mislite da je to samo moja zasluga."
Od tri špijunke koje su pristale na razgovor, ona nosi najveću odgovornost za zaštitu identiteta agenata MI6. "Sretna sam što radim ovaj posao", kaže. "Svi vidimo užasne slike ruskog sukoba u Ukrajini. Jedna od stvari koja me tjera da nastavim je to što znam da pridonosimo borbi protiv kriza s kojima su se Britanija i naši saveznici suočili prošle godine i s kojima će se suočiti sljedeće godine", kaže.
Metode za uklanjanje (seksualnih) napetosti
Povijesni arhetip špijunke je Mata Hari, nizozemska kurtizana optužena za prikupljanje obavještajnih podataka za Nijemce tijekom Prvog svjetskog rata, koju je pogubio francuski streljački vod.
Sve špijunke u razgovoru za Financial Times, bilo da su u mirovini ili na poslu, iskrene su o opasnostima toga da potencijalni muški agenti krivo protumače njihove namjere. Sastanci s obavještajnim izvorima održavaju se u hotelskim sobama i često u pokretu, u automobilima. Obje lokacije su nezgodno intimne.
Jedna špijunka koja se uzdigla u činovima MI6 prije 40 godina kaže da je bila sklona deklarirati se kao članica britanske obavještajne službe mnogo ranije u procesu nego što bi to učinili njezini muški kolege, samo kako bi izbjegla zabunu. Tijekom svojih dana vođenja agenata, Ada (sada "Q") eksplicitno bi gradila obiteljske asocijacije. "To mijenja stvari. Doslovno možete vidjeti kako se mijenja pogled agenta. Učinila bih to vrlo otvoreno, govoreći: 'Osjećam se kao da sam ti sestra'. 'Mogu zamisliti da si mi brat.' 'Stvarno te poštujem kao oca.' Doslovno, koristiš tu terminologiju", otkriva.
Ograničenja nametnuta ženama špijunima čine njihov posao izuzetno teškim za istraživanje. Sve do 1973., one koje su se udale morale su odmah napustiti službu. Zato su mnoge špijunke ostale same i nikada nisu imale djecu pa povjesničari moraju tražiti dokumente poput dnevnika zakopanih u obiteljskim arhivama kako bi došli do informacija o njima.
Za Adu, špijuniranje je jedini posao kojim se željela baviti. Kada se prijavila u Ministarstvo vanjskih poslova u svojim ranim dvadesetima, identificirana je kao kandidatkinja koja bi mogla biti prikladnija za MI6. Samopriznata "štreberica", rado opisuje svoj prvi posao u borbi protiv proliferacije kao kombinaciju hvatanja u koštac sa "stvarno dubokom znanošću" nuklearne tehnologije i uspostavljanja "nevjerojatno bliskih odnosa s nizom različitih agenata koji su riskirali svoje živote kako bi s nama mogli podijeliti tajne".
Veze s agentima
Ovi agenti leže u srcu ljudske obavještajne misije, informiraju o terorističkim ćelijama, programima oružja i, sve više, kibernetičkom ratovanju. Dok MI5, domaća špijunska agencija, njeguje izvore unutar Ujedinjenog Kraljevstva, službenici MI6 posežu preko kulturnih, jezičnih i vjerskih podjela. Traže od ljudi da izdaju svoje zemlje i vlade. Od zastoja hladnog rata do usredotočenosti na borbu protiv terorizma nakon 11. rujna pa sve do današnjih sukoba velikih sila, ovaj aspekt vještine ostao je konstantan. Kakve god nove prijetnje nastale, malo je vjerojatno da će se promijeniti. Veza s agentom je drugačija od bilo koje druge, pojačana je opasnostima s obje strane.
Inicijalnom kontaktu s potencijalnim izvorom MI6 prethodi ogroman napor. Timovi za zahtjeve pročišćavaju prioritete obavještajnih podataka. Znanstvenici za podatke pročešljavaju terabajte informacija kako bi pronašli, Kathynim riječima, "svjetlucavu metu" koja bi mogla imati pravi pristup i, što je najvažnije, motiv za suradnju.
Službenici za pojedine slučajeve određuju strategiju pristupa, dok stručnjaci za operativni rizik planiraju kako staviti pravog MI6 službenika pred osobu u pravom trenutku. Tim bivših kazališnih profesionalaca oprema časnika maskama. A nakon što se uspostavi kontakt, tehnolozi smišljaju tajne komunikacijske sustave kako bi agenti mogli prenijeti tajne časnicima.
Pomoć umjetne inteligencije
Ovdje Ada i njezin tim stupaju na scenu. Sada u svojim četrdesetima, bila je prva žena imenovana za ulogu "Q" na razini glavnog direktora. Visoka i atletski građena s ošišanom plavom kosom, Ada voli velike svjetlucave broševe u obliku insekata. To, kaže ona, ima tendenciju privući zabrinute poglede kontakata iz industrije koji sumnjaju da su unutra skriveni kamera ili mikrofon.
Q podružnica još uvijek izrađuje visokotehnološke "skrivače" unutar svakodnevnih predmeta, kao što su satovi, šalice za čaj, manšete i, zapravo, broševi. Na pitanje, koji je svakodnevni predmet nedavno koristila da sakrije kameru ili mikrofon, ADA kaže: "Bilo što na ovom stolu, sve što možete vidjeti u ovoj sobi".
Ekstremna tajnovitost Q-ovih operacija je tolika da mi nije dopušteno opisati ništa, čak ni najškrtijim riječima. Može se tek primijetiti da su, s obzirom na razmjer tehnološke prijetnje koju predstavljaju neprijateljske zemlje, računala itekako prisutna. Špijunaža se sve više provodi u nematerijalnom, digitalnom području, koristeći alate kao što je umjetna inteligencija. Tim ima svoj poseban etos, poduzetništvo poznato kao "Q kultura". "To je drskost, uvjerenje da možete obaviti stvari", kaže Ada. "To je izvrsna ravnoteža u tome da budete stvarno zabavni i duboko ozbiljni u isto vrijeme."
'Možemo činiti nevjerojatne stvari, ali važno je da to izgleda obično'
Sve veći manjak žena u znanosti i inženjerstvu otežava zapošljavanje. Ada također nije iz tehničkog obrazovanja. Njezina snaga je operativna stručnost izbrušena na nizu inozemnih poslova, gdje je naučila arapski i vodila agente, uključujući i ratne zone. Neko vrijeme je također podizala obitelj, što je predstavljalo neobične praktične probleme. Dobila je blindirani automobil i postala je prva časnica u službi koja je pitala gdje su Isofix točke da može umetnuti autosjedalicu za bebu. "Bilo je puno češkanja po glavama i ljudi koji su mi govorili da dosad nismo imali zahtjev za jednu od tih stvari", kaže ona. "I zapravo se pokazalo da je to vrlo teško učiniti."
Kako Ada opisuje, teškoće rada s djecom u inozemstvu uravnotežene su prednostima. Za razliku od likova u filmovima koji lete iz Londona na hitne operacije, većina službenika MI6 radi u stranim veleposlanstvima pod diplomatskim pokrićem. Relativno malu količinu vremena oduzima im rad koji je operativno osjetljiv.
"Daje vam se puno autonomije da odlučite kako raditi svoj posao u kakvim god okolnostima da se nalazite", kaže Ada. “Kad ste upućeni u inozemstvo, na površini živite sasvim običan život. Možemo činiti nevjerojatne stvari u službi države, ali je jako važno da to izgleda obično." Rad u inozemstvu s obitelji nije ju sputavao. "Vidna trudnoća može potaknuti neobične razgovore", kaže ona. "Neki od najtvrđih pregovarača su omekšali, govoreći o svojim nadama za vlastitu djecu ili sljedeću generaciju."
Ada priznaje da je morala razviti psihološku otpornost kako bi se nosila s "teškim, ponekad opasnim" radom na terenu. "Učinila sam neke izvanredne stvari na izvanrednim mjestima. I imala sam neka teška iskustva, i profesionalna i osobna", kaže. "Imala sam traume i prošla sam tu drugu stranu, uz golemu podršku službe." Ona kaže da, iako je priznanje ovih problema zahtijevalo hrabrost, u kulturi MI6 "nema heroizma".
Zapreke u napredovanju
Ada kaže da je tijekom svoje karijere imala koristi od toga što su je tretirali kao "treću kategoriju", ni muško ni žensko. Dok muški kolege postoje prvenstveno kao "njihovo radno mjesto", kaže, njoj je kao ženi lakše stvarati nove i drugačije odnose jer "otpadaju" uobičajena očekivanja. Ovo je korisno kada se krećete neistraženim područjem odnosa špijun-agent. "U trenucima kada odlučujete postati agent, morate napraviti tisuće kalkulacija temeljenih na riziku, ali niste baš sigurni kako emocionalno odgovoriti. Nema bontona. To postaje pomalo ničija zemlja." U tom prostoru žene su jako dobre u pronalaženju zajedničkog jezika, objašnjava Ada.
Barunica Meta Ramsay bivša je obavještajna službenica MI6, sada u svojim osamdesetima, iako agencija neće ni potvrditi ni demantirati da je radila za njih. Bila je šefica MI6 postaje u Helsinkiju u vrijeme bijega Gordijevskog i jedna od samo dvije žene koje su dospjele do višeg čina 1970-ih i 1980-ih. U svom elegantnom ljubičastom kardiganu, lila bluzi i brošu od ametista, Ramsay je prilično poput ljubazne škotske bake, samo što njezine priče uključuju znatno više opasnosti.
Ona je diskretna, ali ispod njezinih priča o životu u službi krije se bijes zbog načina na koji su žene tretirane. I ona i njezina velika prijateljica, Daphne Park — kolegica viša časnica MI6 koja je umrla 2010. u dobi od 88 godina — imale su istaknute karijere, ali nisu uspjele doći do najviših činova. Sumnja da je to zbog toga što su žene.
Ramsay se osjeća posebno povrijeđenom što Park, doživotna obavještajna časnica koja je obnašala dužnosti u MI6 u Moskvi, Lusaki, Hanoiu i Ulan Batoru, nije napredovala do najviših razina. (MI6 nije želio niti potvrditi niti opovrgnuti da je Park radila za njih.) "Nema sumnje u to da je Daphne trebala biti barem jednu stepenicu više kao zamjenica načelnika. To mogu reći bez ustručavanja," kaže, lupkajući lakiranim ružičastim noktom po stolu.
Bond napredniji od stvarnosti
Do ranih 1990-ih pričalo se da se Ramsay natječe za mjesto "C", iako uži izbor nikad nije javno priznat. Privatno je smatrala da bi promaknuće žene u tu ulogu ipak bilo "prilično nemoguće". Umirovila se i kasnije započela političku karijeru, postavši savjetnica za vanjsku politiku Johna Smitha, tadašnjeg vođe laburista.
Budući da MI6 tek treba imenovati šeficu, dosadašnji kulturološki prikazi špijuniranja pokazali su se naprednijima od stvarnosti. Prije gotovo 30 godina u "Zlatnom oku" se Judi Dench prvi put pojavila kao "M", šefica MI6, nasuprot Bonda, Piercea Brosnana. U njihovu prvom susretu ona ga optužuje da je "seksistički ženomrzac dinosaur, relikt hladnog rata". "Ako na trenutak pomisliš da nemam muda poslati čovjeka u smrt, tvoji su instinkti potpuno u krivu", kaže mu uz čašu čistog Bourbona.
MI6 također zaostaje za MI5, koji je imenovao prvu ženu za glavnu direktoricu, Stellu Rimington, 1992. i drugu, Elizu Manningham-Buller, 10 godina kasnije. Obje su doživjele mnogo mizoginije na putu prema vrhu.
Manningham-Buller kaže da je seksizam koji je doživjela tijekom 1970-ih proizašao iz bijesnog paternalizma. "Postojala je pretpostavka da nijedna meta koja poštuje sebe, poput časnika KGB-a ili terorista, nikada ne bi pristala biti ljudski izvor kojim upravlja žena." Ubrzo je otkrila da to što si žena ima operativne prednosti. Jednom su je prilikom doveli da pomogne u ispitivanju ruskog obavještajca u SAD-u koji je odbio razgovarati s bilo kojim od njezinih kolega. "Očito je mislio da sam beskorisna i počeo se hvaliti svim stvarima koje je napravio", kaže.
Ograničenja u poslu
Iskorištavanje predrasuda vaših protivnika može vam dati prednost. Tijekom svog prvog posjeta Rusiji kao glavna direktorica MI5 2003., Manningham-Buller je tražila korištenje kupaonice i bila je iznenađena kada je otkrila da Lubjanka - sjedište ruske sigurnosne službe FSB-a - nema ženski toalet. "Ako vaša vlastita organizacija nema nijednu ženu, osim na činovničkoj funkciji, teško možete zamisliti da bi drugi ljudi mogli zapošljavati žene", kaže.
Na površini, Thames House, gdje je sjedište MI5, ima bolju rodnu ravnotežu od MI6. Žene sada čine 47 posto osoblja u usporedbi sa samo 37 posto u Vauxhallu, prema prošlogodišnjim podacima. Međutim, srednja razlika u plaćama MI5, od 19 posto, znatno je veća od one u MI6, gdje iznosi 7 posto. (Usporedbe radi, razlika u plaćama u privatnom sektoru UK-a iznosi 20 posto.)
Iako su okolnosti bitno drugačije od vremena kada su radile Daphne Park i Meta Ramsay, nejednakosti i dalje postoje. Izvješće o špijunkama parlamentarnog Odbora za obavještajne poslove i sigurnost iz 2015. citiralo je niz anonimnih žena u obavještajnoj zajednici koje su raspravljale o uredskom okruženju. Jedna je rekla da, iako postoji istinska želja za raznolikošću među onima na vrhu i dnu organizacije, postoji "vječni led" na srednjoj razini menadžmenta koji održava "vrlo tradicionalan muški mentalitet i svjetonazor". Druga, zaposlena majka, opisala je "implicirana ograničenja" na poslove koje možete raditi nakon što dobijete djecu. Često ta ograničenja ističu sami muškarci, pretpostavljajući da su od pomoći kada govore stvari poput: "Oh, ne biste htjeli raditi taj posao, to je previše putovanja za mamu", rekla je.
Ovo podsjeća na Rimington kojoj je njezin šef 1980-ih rekao da, iako može voditi neke agente, on joj neće dopustiti da regrutira bilo koga povezanog sa smrtonosnom terorističkom prijetnjom u Sjevernoj Irskoj. "Obitelj treba svoju majku", rekao joj je.
Zanimljivije od stvarnosti
Rebecca je u srednjim je pedesetima. Znatiželja o ljudima je ono što ju je navelo na špijuniranje. Nije nimalo hrabra. S obzirom na to da ima vrtoglavicu, ne voli avione i mostove. "Ne bih koračala prema opasnosti", kaže ona. "To nisam ja. Ja sam ta koja, ako se mali 'veslački čamac' zaljulja, kaže: 'Svi odavde. Ova stvar će potonuti.' Ali shvatila sam da postoji fizička hrabrost i hrabrost. To su sasvim različite stvari", govori.
Kada je u svojim ranim dvadesetima izvučena iz selekcijskog procesa Ministarstva vanjskih poslova i upitana želi li biti špijunka, bila je oprezna. Ljubazan gospodin opisao joj je što će taj posao uključivati. "Mislila sam, stvari koje ovaj tip opisuje zvuče prilično uzbudljivo. I to ne na džejmsbondovski način. Sjećam se kako sam pomislila da psihologija stvari zvuči jako zanimljivo", kaže. "Glavna premisa ureda bila je premostiti kulturološki jaz s nekim, natjerati stranu osobu da nam kaže stvari koje ne bi rekla diplomatu." Pitala ga je, zašto bi potencijalni izvori to učinili, napomenuvši da ona to ne bi napravila. "Rekao je: 'Oni to rade jer je to ispravno i u skladu s onime što jesu, a ti si osoba koja je to otkrila.'"
Rebecca nije zainteresirana za glumu, prevare i prerušavanje. "Jedan od razloga zašto zapravo ne gledam mnoge od takvih filmova ja zato što na pola pomislim, moj bože, ovo je tako dosadno. Stvarnost je milijun puta zanimljivija od toga." Za nju, otkriti "dijelove koji nedostaju u slagalici", dijelove informacija koje objašnjavaju zbog čega zemlje nešto rade ili zbog čega bi određeni neprijateljski vođe to činili, je "poput magije".
Neobičan razgovor s djecom
Doći do te točke nije bilo lako. Rebecca je bila tek jedna od novakinja MI6. Tadašnja pravila još uvijek su zahtijevala da njezin zaručnik bude provjeren, a nedavno je pregledavajući stare papire pronašla obrazac za "dopuštenje za vjenčanje". U 1990-ima je slučajno postala pionir kad je bila jedna od prvih koja je rodila dijete u inozemstvu. Imala je tri mjeseca porodiljnog dopusta tijekom kojeg se od nje još uvijek očekivalo da održava kontakte s agentima, ostavljajući muža s bebom dok je ona izlazila na večernje sastanke. Roditeljske naknade daleko su odmakle, s izdašnijim plaćenim dopustom i do godinu dana neplaćenog dopusta. Zaštitno osoblje postavljeno je na posao kako bi upravljalo odnosima s agentima tijekom rodiljnih odsutnosti, a "to ne opterećuje ni približno toliko pojedinca", kaže.
Kada su joj djeca bila tinejdžeri, Rebecca im je odlučila reći da je špijunka. "Bili su super razumni i procijenila sam da im ta informacija neće biti teret, da neće svima reći.” Dok neki špijuni ne žele reći svojoj djeci čime se bave, ona je željela da znaju o "čudnim zahtjevima" u njezinom poslu. Kao zamjenica, nastojala je regrutirati talentirane žene, ali priznala je da još uvijek nema onoliko prijava koliko priželjkuje. Tvrdi da je raznolikost za MI6 ključna.
"Nema djelatnosti kojoj su razlike u perspektivi potrebnije nego nama", kaže. "Nikad ne postoji jedan savršen način da se nešto učini. Trebamo više žena. Trebamo više etničkih manjina, ljudi koji su došli potpuno drugačijim društvenim putevima." U tu svrhu, MI6 je pokušao ciljati na nedavno diplomirane žene i čak je objavio oglas na internetskom forumu za roditelje, pozivajući ljude s "kreativnošću, uvidom, znatiželjom, empatijom i intuicijom" da razmotre rad kao obavještajci.
Rebecca je sigurna da će žena biti u utrci za sljedećeg "C", čak i ako ona sama neće biti u užem izboru. (U vrijeme pisanja ovog teksta, povukla se iz MI6. Bila je prva žena koja je imenovana zamjenicom šefa, a mjesto, popunjeno prema "C"-ovom nahođenju, sada je upražnjeno.)
Užasni, ali ne i dosadni dani
Najzanimljivije stvari o špijunkama su stvari o kojima ne mogu razgovarati. Rebecca, Kathy i Ada ne mogu govoriti o usponima i padovima u svojoj karijeri. Ne mogu otkriti koliko su terorističkih zavjera spriječile niti zbog kojih se operacija osjećaju najponosnijima. Ne mogu govoriti o rizicima koje agenti preuzimaju i koliko ih je umrlo radeći za MI6. Ne govore niti o etičkim kompromisima koje moraju učiniti pod pritiskom ili o tome koliko su blizu bile uhićenju ili fizičkoj ozljedi.
Kathy, koja je radila u zonama sukoba, kaže da se "nikada nije osjećala" kao da riskira svoj život. Daljnje sondiranje ne otkriva mnogo. "Sjedite u hotelskoj sobi i pitate se tko će pokucati na vrata i hoće li to biti osoba koju očekujete i kojoj se nadate ili će to biti netko drugi, poput lokalne policije", objašnjava. "Dakle, vjerojatno postoji nervozna energija, a ne strah za vašu fizičku sigurnost." Dodaje da vrlo rijetko osjeća stres u svom poslu.
Rebecca jednostavno kaže: “Imala sam užasne dane, ali nikada nisam imala dosadan dan.”
Cijena koju plaćaju špijuni
Ove tri žene su sigurno neke od najboljih u svom području, ali nije poznato koliko je to koštalo njih ili njihove obitelji. Mnoge uspješne špijunke su neudane. Druge se bore da uravnoteže zahtjeve života u inozemstvu s karijerama svojih partnera i obrazovanjem svoje djece. Ovo ne vrijedi samo za žene već i za muškarce koji rade u obavještajnim službama, a jednako tako i za one koji rade na mnogim drugim poslovima u inozemstvu. Nadomještaju li avanture u inozemstvu i zadovoljstvo spletkama svakodnevne laži, opasnosti i tajne koje skrivate od svojih voljenih? Čak i ako su žene izvrsne špijunke, koliko bi njih željelo raditi ovaj posao i zbog čega?
Ada je najbliža odgovoru. Na kraju intervjua za Financial Times skida svoju "Q" uzicu, izvlači sigurnosnu propusnicu iz držača i pokazuje karticu skrivenu ispod. Na njoj je otisnut odlomak iz govora Teddyja Roosevelta "Građanstvo u republici". Nije kritičar taj koji se računa, rekao je bivši predsjednik svojoj publici 1910., nego čovjek "koji je zapravo u areni, čije je lice unakaženo prašinom, znojem i krvlju; koji se hrabro trudi . . . koji, u najboljem slučaju, na kraju zna trijumf visokog postignuća i, koji u najgorem slučaju, ako i ne uspije, barem ne uspije dok se jako usuđuje". Biti špijun znači biti činitelj, a ne govornik. Borac, a ne promatrač.
