Ugovor o iranskom nuklearnom programu, koji su u srpnju 2015. godine potpisali Iran i skupina 5+1 (Kina, SAD, Francuska, Velika Britanija, Rusija i Njemačka), strogo propisuje nuklearno djelovanje Teherana tako da jamči isključivo njegovu miroljubivu namjenu. Taj je ugovor potpisan dok je u Bijeloj kući bio predsjednik Barack Obama. No, sadašnji američki predsjednik Donald Trump želi izmijeniti, odnosno postrožiti uvjete iz sporazuma te je Europljanima dao rok do 12. svibnja da pripreme novi tekst koji bi, po njegovim riječima, otklonio "užasne slabosti ugovora". U suprotnom će, kaže Trump, SAD istupiti iz sporazuma.
Na tu je Trumpovu prijetnju svojom uzvratio Iran. Iranski predsjednik Hasan Rohani upozorio je SAD da će "požaliti kao nikad" odluče li istupiti iz međunarodnog ugovora o iranskom nuklearnom programu.
BBC donosi pregled pet ključnih točaka sporazuma o iranskom nuklearnom programu čiji je puni naziv Zajednički sveobuhvatni akcijski plan i mjere ograničavanja (JCPOA).
Obogaćivanje urana
Dva su postrojenja za obogaćivanje urana u Iranu - Natanz i Fordo - gdje se izdvaja najskuplji izotop U-235. Mala količina tog obogaćenog urana U-235, koncentracije 3 do 4 posto, može se koristiti za proizvodnju goriva za nuklearne elektrane. No, isto tako uran se u tim postrojenjima može obogatiti i do 90-postotne koncentracije dostatne za proizvodnju nuklearnog oružja.
U srpnju 2015. Iran je imao gotovo 20.000 centrifuga, a sporazumom (JCPOA) je njihov broj ograničen na najviše 5.060 u razdoblju od deset godina. Iranske zalihe urana bit će smanjene za 98 posto - do 300 kilograma - u razdoblju od 15 godina. Također, Iran mora zadržati razinu obogaćivanja urana na 3,67 posto.
Do siječnja 2016. Iran je drastično smanjio broj centrifuga ugrađenih u Natanzu i Fordou, te je Rusiji isporučio tone i tone neiskorištenog urana. Usto, istraživanje i razvoj bit će zadržani samo u postrojenju u Natanzu i ograničeni na osam godina. U Fordou neće biti dozvoljeno obogaćivanje kroz 15 godina, a podzemno će postrojenje biti pretvoreno u nuklearni, fizički i tehnološki centar. Ondje će 1,044 centrifuga proizvoditi radioizotope za upotrebu u medicini, poljoprivredi, industriji i znanosti.
Dobivanje plutonija
Iran je u sklopu nuklearnog postrojenja blizu grada Araka izgradio tvornicu za proizvodnju teške vode. Teška voda služi za proizvodnju plutonija koji je pogodan za izradu nuklearne bombe. Svjetske su sile isprva željele da Iran zatvori postrojenje u Araku, no prema privremenom nuklearnom sporazumu iz studenog 2013. godine Iran je pristao da tešku vodu ne koristi za proizvodnju nukelarnog oružja. Umjesto toga, sve nepotrošene zalihe teške vode prema tom sporazumu bit će isporučene drugim zemljama. Većinu od 20 tona teške vode Iran bi trebao, prema sporazumu, isporučiti SAD-u preko trećih zemalja, dok bi oko šest tona zadržao za izradu medicinskih izotopa.
Prema JCPOA Iranu neće biti dopušteno u idućih 15 godina izgraditi dodatne reaktore za proizvodnju teške vode ili skladištenje viškova.
Tajni nuklearni programi
U vrijeme sklapanja sporazuma, Bijela kuća je izrazila uvjerenje kako će JCPOA spriječiti tajne iranske nuklearne programe. Iran, rečeno je, bit će pod "izvanrednim i neprestanim praćenjem, provjerama i inspekciji".
Inspektori IAEA-a (Međunarodna agencija za nukelarnu emergiju) kontinuirano nadgledaju Iranske nuklearne lokacije te potvrđuju da se nikakvi fisijski materijali ne prebacuju na eventualne tajne lokacije za izradu bombe. Iran je također pristao primijeniti Dodatni protokol Ugovoru o zaštitnim mehanizmima IAEA-e, koji dopušta pristup inspektorima na bilo kojem mjestu u zemlji koje IAEA bude smatrala sumnjivim.
Za 15 godina trajanja ovog sporazuma, Iran će imati 24 dana da pristane na zahtjev IAEA za pristup, a ako to odbiju tada će članice Združenog povjerenstva - uključujući Iran - većinom glasova odlučiti o tome. U konačnici, mogu biti donesene mjere poput ponovnog uvođenja sankcija Iranu.
'Vrijeme razbijanja'
Prije srpnja 2015. godine, prema podacima Bijele kuće, Iran je imao veliku zalihu obogaćenog urana i gotovo 20.000 centrifuga, što je dovoljno za stvaranje osam do deset nuklearnih bombi. Američki stručnjaci procijenili su da bi, ako Teheran odluči napraviti bombu, trebao dva do tri mjeseca dok ne bi imao dovoljno 90-postotnog obogaćenog urana. Taj period naziva se "vrijeme razbijanja" ("break-out time").
Prema sporazumu, to "vrijeme razbijanja" treba biti povećano na godinu ili više. Iran je također pristao ne baviti se aktivnostima, uključujući istraživanje i razvoj, koji bi mogli pridonijeti razvoju nuklearne bombe.
Glavni ravnatelj IAEA Yukiya Amano izjavio je kako je agencija zaključila da je do 2003. godine Iran vodio "niz aktivnosti relevantnih za razvoj nuklearnog oružja" te da je s nekim aktivnostima nastavio do 2009. godine, ali da nakon toga "nema vjerodostojnih pokazatelja" o razvoju oružja.
PROTIVE SE REVIZIJI: Rusija i Kina će spriječiti američku sabotažu iranskog nuklearnog sporazuma
Ponovno uvođenje sankcija
Sankcije koje su prethodno nametnuli UN, SAD i EU nastojeći prisiliti Iran da prestane s obogaćivanjem urana usporile su iransko gospodarstvo i koštale zemlju više od 160 milijardi dolara prihoda koji su izostali od prodaje nafte u vremenu od 2012. do 2016. godine. Prema sporazumu, Iranu je odmrznut pristup svoti većoj od 100 milijardi dolara u inozemstvu, a ponovno je nastavio s prodajom nafte na međunarodnim tržištima i dobio pristup svjetskim financisjkim i trgovinskim sustavima.
Ako Iran prekrši ijednu točku sporazma, sankcije UN-a bit će automatski vraćene na rok od deset godina s mogućnošću produljenja za još pet godina. Iran se također složio s nastavkom UN-ovog embarga na uvoz oružja do pet godina, iako bi embargo mogao biti i ranije ukinut ako IAEA bude zadovoljna provedbom sporazuma. UN-ova zabrana uvoza balističkih raketa također će ostati na snazi do osam godina.
