Da su prosvjednici imali zapovjednike, bez po muke bi izvršili državni udar

"Glasnik pregažene generacije" Faruk Šehić, ovogodišnji dobitnik nagrade Europske unije za književnost, opisao je što se događalo u petak za vrijeme sarajevskih nereda za Lupiga.com.

9.2.2014.
16:15
VOYO logo

Šta se zapravo desilo tog petka 7. 2., kakva divlja snaga se oslobodila u ljudima i preuzela kontrolu nad ulicama oko zgrade Predsjedništva BiH i Kantona Sarajevo. Dan prije u Tuzli je počelo pred zgradom vlade Kantona za vrijeme jednog od mnogih radničkih protesta. Policijska brutalnost, i nespremnost da se nose sa situacijom koja je brzo eskalirala bila je vidljiva na amaterskim snimcima na internetu. Bilo je za očekivati da će u petak biti mnogo napetije i gore nego prvi dan kada se revolt počeo širiti tuzlanskim ulicama. Onda je u petak nešto oko podneva zapaljena zgrada tuzlanskog Kantona. Nakon što sam to pogledao na državnoj televiziji sišao sam u grad...

Već na raskrsnici kod Alipašine džamije osjetila se haotična atmosfera... Ispred zgrade Kantona je bilo nekoliko hiljada ljudi i vidio sam kako gore vrata na centralnom ulazu u zgradu. Duh pobune je bio pušten i vidjelo se da ga više niko neće moći kontrolisati.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Policija sa pleksiglasnim štitovima i kacigama se povukla u ulicu Reisa Džemaludina Čauševića koja spaja obalu Kulina bana sa Titovom ulicom. Napravili su kordon ispred pokrajnog ulaza u zgradu Kantona, pored parka koji se nalazi iza zgrade Predsjedništva. U toj ulici se vodio pravi rat... Dim je sukljao sa svih strana napadnute zgrade Kantona...

Stajao sam i gledao kako gori

U ulici Reisa Džemaludina Čauševića trajala je neprekidna ulična borba. Vidio sam mladiće sa otetim policijskim štitovima i policijskim kacigama na glavama. Bilo je ranjenih demonstranata. Na njihovim licima se vidio adrenalin od ulične borbe. Bili su to mlađi ljudi, srednjoškolci, navijači u duksericama, ali i stariji likovi...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Stajao sam i gledao kako gori zgrada Kantona Sarajevo. Nisam bacao kamenje, nisam učestvovao u paljevini, nisam ni psovao policiju, vlast, državu. Bio sam nijem i osjetio sam onu unutrašnju vrelinu, energiju koja me ispunjavala od stomaka prema grudima. Bio bih neiskren ako bih rekao da nisam osjetio zluradost gledajući živopisnu boju vatre koja je lizala zidove. Nisam ništa činio, ali kao da je ono što su drugi činili bilo i posljedica mojih želja da se desi nešto nesvakidašnje. Znao sam taj osjećaj iz rata, samo što sam se bolje snalazio tada sa puškom u ruci, nego sada kao pasivni posmatrač koji stoji nasred ulice okružen haosom.

Hipnotička anarhija u najčistijem obliku

Istovremeno se čula buka uličnih borbi oko Predsjedništva BiH... U jednom momentu dok sam stajao i gledao kako nekolicina demonstranata juriša na drvena vrata Predsjedništva osjetio sam izvjesnu mučninu. Sa druge strane vrata neko je pružao očajniki otpor prskajući vodom demonstrante koji su pokušavali da razbiju vrata frižiderom za sokove od obližnjeg kioska, kojeg su koristili kao bojnog ovna za opsadu srednjovjekovnih kula. To je bila borba na život i smrt, i niko nije popuštao. Kada sam poslije pričao s jednim likom rekao sam mu da mi je bilo žao ljudi koju su iznutra pružali otpor, a on je rekao: "Ko ih jebe, imaju platu tri i po hiljade maraka." Time bi sva priča bila završena...

Počela je padati noć. Semafori i ulična rasvjeta nisu radili. Centar grada je bio osvijetljen samo vatrom iz goruće zgrade Kantona. Za samo nekoliko sati ovaj dio grada je pretvoren bojno polje... Pošto demonstranti nisu imali lidere, koji bi ih mogli predvoditi, znalo se da će noć značiti kraj uličnih borbi i nemira koji su trajali satima. Oslobođena divlja snaga je kružila sarajevskim ulicama. Bila je to hipnotička anarhija u najčistijem obliku.

...

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Državni udar bez po muke

Tokom nekoliko sati tog petka 7. 2. u centru Sarajeva nije postojao nikakav oblik državne vlasti. Da su demonstranti imali pet ljudi koji bi im komandovali bilo bi izvjesno da su mogli izvršiti državni udar bez po muke. Što govori o nesposobnosti države koja to nije, jer joj Dejtonski mirovni sporazum to onemogućava. I nesposobnosti vladajućih elita zbog čije socijalne neosjetljivosti, carske arogancije naspram vlastitih građana je i počela buna u Tuzli, potom u drugim gradovima BiH. Upravo mladi ljudi kojima su bogati i zadrigli političari oteli budućnost i pravo na normalan život, upravo su ti ljudi svoj bijes usmjerili prema institucijama u kojima sjede moderni faraoni naših života. Zato su gorjele zgrade. Zato su paljena auta. Zato su razbijani kiosci i tramvajske stanice. Nisu to radili nikakvi huligani, radila je to kolektivna svijest generacija mladih ljudi kojima su osione vladajuće elite sjebale život na njegovom početku.

Iz beznađa se uvijek rađa snaga destrukcije koju niko ne može procijeniti niti predvidjeti. To su ljudi iz rubnih, siromašnih sarajevskih predgrađa, ljudi iz geta koji taj dan nisu imali šta izgubiti, ali i mnogi drugi. Pravi huligani su bahati političari, međedi sa kravatama, lopovi i zlikovci. Oni su demolirali zgrade državnih institucija, palili i uništavali sve pred sobom. I rade to već dvadesetak godina bez da ih iko razuman može zaustaviti. Zato je divljanje jedino što su demonstranti mogli da učine... Niko ne može predvidjeti ni znati kada se opet može ponoviti neki petak, kada će opet kumulirani bijes da eksplodira na ulicama Sarajeva i kakve tragične posljedice on može da ostavi iza sebe. Za što će jedini krivci biti bezosjećajne vladajuće političke elite, piše Faruk Šehić za Lupiga.com.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Tekst se nastavlja ispod oglasa
nedelja
Gledaj odmah bez reklama
VOYO logo