"Od 37 mobiliziranih brigada JNA u Srbiji, Crnoj Gori i BiH tijekom 1991. i početkom 1992., njih 33 su se raspale, pobjegle ili nisu izvršile zadatak", navodi Lazanski u analizi za novinski portal "Pravda". On tvrdi da je to bio glavni i jedini razlog zašto je JNA morala regrutirati "dobrovoljce" od kojih je, kako navodi, zapravo imala malo koristi u vojnom smislu, osim u rijetkim pojedinačnim slučajevima, kao što je evakuacija iz vojarne Logorište u Karlovcu.
Bijeg pred 'zengama'
"U Hrvatskoj su bježale 145. lička brigada, te 4. i 5. kordunaška, a 11. brigada iz Dvora na Uni čak je sedam puta bježala pred hrvatskim 'zengama' od kojih su bili mnogobrojniji i mnogo bolje naoružani", kaže Lazanski, ali dodaje da mnogo bolji borbeni moral nije bio niti u postrojbama mobiliziranim u Srbiji.
"Tijekom sukoba 1991. druga mehanizirana brigada iz Valjeva, potomci slavne drinske divizije, pobjegla je s fronte kod Tovarnika, ostavivši na livadama 8 tenkova i 50 oklopnih transportera", kaže Lazanski.
On kaže da je pokušaj stvaranja velike Srbije u Hrvatskoj i BiH izveden nespretno, jer Milošević nije imao potrebna vojna znanja kako preustrojiti JNA iako je ona Srbima 1991. ostavila dosta naoružanja i kvalitetne opreme kojima su mogli nadmoćno držati položaje.
Milošević nije bio vojni stručnjak
"Granice nekadašnje republike srpske krajine zapravo je postavila JNA ostavivši im oružje, kvalitetno opremu i relejne centre, ali 4 godine očito nisu bile dovoljne da te granice ostanu stalne", piše Lazanski.
"Bilo je to vrijeme opće bježanije, kad su majke sprječavale sinove da idu u vojsku i deblokiraju opkoljene vojarne, te upadale u srbijansku skupštinu, vrijeme defetizma, izdaje i predaje", navodi Lazanski i ocjenjuje da se rat može dobiti samo vrhunski ustrojenom organizacijom, što kod Miloševića nije bio slučaj jer on nije bio vojni stručnjak, te da dobrovoljci osim u rijetkim prilikama nisu ostvarili nikakve važnije zadaće u ratu s "odcijepljenim" republikama.
"Rat se dobija vrhunskom organizacijom, čeličnom disciplinom i vođenjem cijele nacije, a vojska je pitanje struke. Ne može se oficire stvarati na brzinu od kuhara, skladištara i šofera, toga je 1991. i 1992. bilo dosta", tvrdi Lazanski i iznosi primjere kad je Milošević pri preustrojavanju jugoslavenske vojske u srpsku olako otpisivao neke visoke oficire s iskustvom i postavljao nove koji su mu politički odgovarali.
Superiornost na startu
To se događalo jer s obzirom na vojnu prednost koju je imao nije znao strateški razmišljati.
"Osjećaj samozadovoljstva u superiornosti koji u startu ne trpi kritiku nije dobar znak za jednu profesiju, a posebno ne za vojnu profesiju", ustvrdio je u svojoj analizi neostvarenje Miloševićevih vojnih ciljeva Lazanski.
