Ukrajinsko oslobađanje Hersona početkom studenog bilo je više od samo dramatične vojne pobjede. U svojoj pobjedi na bojnom polju, Ukrajina je razotkrila blef ruskog predsjednika Vladimira Putina. Samo dva mjeseca ranije, Putin je proglasio Herson i druge ukrajinske teritorije dijelom Rusije, implicitno ih stavljajući pod nuklearnu zaštitu Rusije. Putin se nadao da će strah od nuklearnog napada natjerati Ukrajinu da odstupi i polako se povuče. Njegov plan nije uspio.
Blefiraju li sada Ukrajinci?
Herson vjerojatno neće biti kraj uspješne ukrajinske protuofenzive. Najveća nagrada leži dalje na jugu: Krim, gdje je rat počeo 2014. Zamjenik ukrajinskog ministra obrane izjavio je da bi vojska te zemlje mogla ući na "Krim do kraja prosinca". Takve primjedbe mogu biti ukrajinski blef s namjerom da se zastraši Rusija. Ili su možda ozbiljni. Oslobađanjem Hersona, Krim je sigurno pao u ukrajinski vidokrug. Rusija je možda ukopana oko Krima, ali ako je rat do sada išta pokazao to je da Rusija može izgubiti teritorij, i to brzo. Bitka za Krim je svakako moguća, piše Foreign Affairs.
Međunarodni partneri Ukrajine obvezali su se braniti njen teritorijalni integritet. Oni imaju interes obuzdati rusku vojnu moć i spriječiti ponovnu invaziju na Ukrajinu. Ako Krim ostane u rukama Rusije, to prijeti sigurnosti Ukrajine. Ruska invazija 2022. djelomično je izvedena s Krima. Poluotok Krim je bodež usmjeren ne samo prema Crnom moru nego i prema Kijevu. Aneksirani Krim nije bio granica ruskih imperijalnih ambicija, kao što su se mnogi zapadni čelnici nadali 2014. Naprotiv, bio je odskočna daska za te ambicije.
Putin može izgubiti sve, ali ne i Krim
Krim nije Herson. Zauzima drugačije mjesto u ratu, a mnogi zapadni saveznici ozbiljno su zabrinuti zbog eskalacije. Putin bi mogao izgubiti u Hersonu ili negdje drugdje u Ukrajini i prihvatiti svoje gubitke. Mogao bi čak izgubiti i Donbas, dio istočne Ukrajine koji je Rusija okupirala od 2014., i politički se snaći. Ali Putin ne može izgubiti Krim i opstati kao predsjednik.
No i iz vojne perspektive, Rusima bi se zadržavanje Krima moglo pokazati teže no što čini. Ukrajina je već pokazala ranjivost Krima napadima na rusku crnomorsku flotu i udarima na most preko Kerčkog tjesnaca, koji povezuje Rusiju s Krimom. Trebala bi nastaviti vršiti vojni pritisak na Krim i napredovati u južnoj regiji Herson. U idealnom slučaju, Kijev bi ponovno preuzeo kontrolu nad slatkovodnim kanalom koji Krim opskrbljuje većinom svoje vode. Ukrajina bi u svakom trenutku trebala natjerati Rusiju da se boji invazije na Krim.
Za sada je, međutim, mudro prikovati i izolirati ruske vojnike na Krimu bez pokušaja ponovnog osvajanja poluotoka. Ova bi strategija Kijevu dala jaku poziciju u budućim pregovorima s Rusijom, možda bi uvjerila Kremlj da ozbiljno uđe u takve razgovore. To bi pomoglo u održavanju jedinstva među zapadnim partnerima Ukrajine zabrinutim zbog rizika od eskalacije. Štoviše, Ukrajina može pokušati razbiti kopneni most do Krima, odvajajući ruske snage na jugu od njenih snaga na istoku i vraćajući pristup Azovskom moru. Skupa i opasna kampanja ponovnog preuzimanja poluotoka sada bi mogla dovesti u opasnost protuofenzivu koju Ukrajina tako briljantno vodi od rujna.
Dilema osvajanja
Krim je središte svjetske povijesti. Tijekom vladavine ruske carice Katarine Velike u osamnaestom stoljeću, njena vojska je preuzela kontrolu nad poluotokom od Otomanskog Carstva, te je on uključen u Rusko Carstvo. U devetnaestom stoljeću Osmanlije su se udružile s Britanijom i Francuskom u borbi protiv Rusije u Krimskom ratu. U dvadesetom stoljeću postao je sovjetski nakon boljševičke revolucije i svjedočio teškim borbama u Drugom svjetskom ratu. Razgovori između sovjetskog premijera Josipa Staljina, britanskog premijera Winstona Churchilla i američkog predsjednika Franklina Roosevelta održani su u krimskom gradu Jalti 1945. Krim je 1954. prestao biti dio Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike, kada ga je Kremlj prenio Ukrajinskoj Sovjetskoj Socijalističkoj Republici.
Bitka za Krim otvara tri prijetnje
Rusija je 2014. uz prijetnju oružjem anektirala Krim. Njegovo osvajanje postalo je kamen temeljac Putinove političke ostavštine, oznaka ruske nepopustljivosti prema Zapadu i Putinov dokaz da je rusko postsovjetsko doba poniženja prošlo. Aneksija Krima bila je popularna u Rusiji. Izvan Rusije, status Krima je nedvosmislen: međunarodno je priznat kao ukrajinski teritorij. Suverenitet Ukrajine bit će ugrožen sve dok se Rusija ne povuče s Krima. Sve veći problemi na Krimu umanjit će izglede Ukrajine da se pridruži zapadnim institucijama poput NATO-a i Europske unije. Obje organizacije oklijevaju prihvatiti nove članice s neriješenim teritorijalnim pitanjima, što je jedan od razloga zašto Putin želi zauvijek zadržati Krim nost. Ali ništa od toga ne može spriječiti bitku za Krim, bitku za koju je nije baš zajamčeno da će Rusija dobiti. Dođe li do takve bitke, pojavit će se tri prijetnje.
1. Nuklearna eskalacija
Najvažnija je mogućnost nuklearne eskalacije. Od invazije u veljači 2022., Putin je morao rekonfigurirati svoje ratne ciljeve, usput proturječeći sam sebi. Takozvana specijalna vojna operacija konsolidacije teritorija u Donbasu zapravo je bila maksimalistički rat protiv Ukrajine. Putin je od tada naredio mobilizaciju, najavio rat sa Zapadom i pokušao pripojiti četiri južne regije u Ukrajini, teatralna gesta koja ne može prikriti činjenicu da je Rusija predala velik dio teritorija koji je zauzela od 24. veljače. Remek-djelo nerealizma , nakon Putinove aneksije uslijedile su implicitne nuklearne prijetnje. Ukrajina je ove prijetnje razotkrila kao isprazne povratom velikih dijelova nedavno pripojenog teritorija, na što Rusija nije odgovorila nuklearnom eskalacijom.
Ono što je bio blef u Hersonu možda nije blef na Krimu. Krim ima poseban položaj u ruskoj povijesti i kulturi za Putina i za mnoge Ruse. Ona se pojavljuje u priči o Drugom svjetskom ratu koju je Putinova Rusija žarko prihvatila. Generacijama Rusa to je bila idila za odmor, analogna Floridi i Kaliforniji u Sjedinjenim Državama. Regija je također česta u ruskoj književnosti, posebno u Tolstojevim Sevastopoljskim skicama (1855.) i Otoku Krimu Vasilija Aksjonova (1981.). Politički, Krim je bio područje Ukrajine najbliže Rusiji prije 2014., a mnogi od njegovih 2,4 milijuna stanovnika imaju proruske stavove. Od 2014. Rusija progoni proukrajinske aktiviste i krimske Tatare, prisilivši mnoge od njih da napuste Krim.
Više od simbola
Pripajanje Krima je Putinovo prepoznatljivo postignuće, koje je trebalo pokazati rusku postsovjetsku ponovnu potvrdu moći, opseg njene vojne moći i sjaj Putinove strateške oštroumnosti. Hvalio se ruskom narodu kako je nadmudrio Zapad na Krimu. Nakon što je konstruirao ovaj narativ, Putin bi postao njegova žrtva ako bi Ukrajina ponovno preuzela Krim. On bi bio taj koji je nadmudren.
Krim je više od simbola Putinove Rusije. On je od velike strateške vrijednosti za svaku zemlju koja ga posjeduje. Omogućio je rusku pomorsku blokadu Ukrajine, glavne točke gospodarskog pritiska u ratu, a Krim je dom ruske Crnomorske flote više od dva stoljeća. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, Rusija i Ukrajina sklopile su sporazum prema kojem je Rusija iznajmila luku Sevastopolj od Ukrajine, sporazum koji je trajao do aneksije 2014. godine. Konsolidacija ruske kontrole nad Sevastopoljem — za dobrobit flote — bila je ključni razlog ruske aneksije Krima. Za razliku od Hersona, Krim bi mogao biti prava crvena linija za Putina.
2. I prije okupacije prilično proruski
Drugo, čak i da je 10.000 četvornih milja Krima bilo lako osvojiti, Kijevu ne bi bilo lako upravljati regijom. Poluotok je okupiran od 2014. godine. Kakav je učinak ta okupacija imala teško je procijeniti. Budući da žive prema ruskim zakonima, mnogi stanovnici Krima jesu i smatraju se ruskim državljanima. Ukrajinski vojnici bi mogli biti tretirani kao osloboditelji, ali ne bi bili univerzalno dobrodošli među stanovništvom Krima, koje je veće od stanovništva Latvije ili Estonije. Kijev bi morao odlučiti hoće li kolaboracioniste i političke vođe suditi ili dati amnestiju. Obje opcije izazvale bi žestoke političke podjele. Složenost vraćanja Krima pod ukrajinsku vlast tijekom rata mogla bi negativno utjecati na globalni imidž Ukrajine u vrijeme kada se Ukrajina oslanja na svoju pozitivnu reputaciju kako bi dobila vojnu i gospodarsku potporu.
3. Gubitak potpore
Treća prijetnja je potencijalno raspadanje saveza koji podupire Ukrajinu. Tijekom rata, Ukrajina i njeni zapadni partneri postigli su izvanredan stupanj kohezije, iako naravno postoje razlike. Ukrajina se bori za svoj opstanak i želi veću uključenost Zapada u rat. Zapad je zabrinut zbog eskalacije s nuklearno naoružanom Rusijom i odlučio je ne uključiti vlastite trupe.
Krim bi bio veliki test za koaliciju. Većina srednjoeuropskih i istočnoeuropskih saveznika podržavala bi Ukrajinu do kraja. Oni su skloni vidjeti Putinove nuklearne prijetnje kao fundamentalno neiskrene. Druge zemlje koje podupiru Ukrajinu imaju drugačiju računicu i više su uznemirene rizicima eskalacije. Među njima su Francuska, Njemačka i Sjedinjene Države. Brazil, Kina, Indija i druge zemlje na globalnom jugu traže brzi kraj rata i njegovih brojnih globalnih posljedica. Oni su agnostici glede Krima, ne žele ga priznati kao dio Rusije, ali žele da cijeli problem nestane.
Veliki savez možda pukne na Krimu
Do sada se koalicija koja podržava Ukrajinu mudro klonila objavljivanja konkretnih ratnih ciljeva, dajući Ukrajini maksimalan manevarski prostor. G-7 je u listopadu objavio priopćenje pozivajući na "pravedan mir" i rusko povlačenje s ukrajinskog teritorija. Ostalo je neizrečeno što se to točnoi odnosi. To se trebalo postići tjeranjem Rusije iz Ukrajine (uključujući Krim) vojnim putem ili pregovorima o nagodbi koja bi uključivala kompromise s Putinom.
U teoriji, brzo preuzimanje Krima moglo bi osigurati Ukrajinu od budućeg ruskog korištenja poluotoka kao odskočne daske, čime bi se okončao rat pod ukrajinskim uvjetima. U praksi bi to riskiralo nuklearnu eskalaciju i bilo bi vrlo skupo za Ukrajinu dok se rat nastavlja u drugim dijelovima zemlje, jer se zalihe streljiva dostupne Ukrajini smanjuju, a Rusija žestoko napada zalihe vode i struje.
Ukrajina bi Krim trebala držati ranjivim nastavljajući napadati na vojne ciljeve. Trebao bi se probiti južnije u regiji Herson, pokazujući da su Krim i njegova opskrba vodom nadohvat ruke ukrajinske vojske. Prijetnja invazijom nikada ne bi trebala biti isključena. To daje Ukrajini stvarnu moć nad Rusijom i utjecaj u potencijalnim pregovorima. S obzirom na Putinovu privrženost Krimu, ovo bi mogla biti najveća moć koju Ukrajina ima. Zaustavljanje pred Krimom uz vršenje vojnog pritiska možda neće spriječiti Putinovu upotrebu nuklearnog oružja u Ukrajini, ali bi smanjilo rizik.
Bolje držati Rusiju prikovanom
U međuvremenu, jačanje ukrajinske proturaketne i protudronske obrane i pomoć njezinom napredovanju na sjeveroistoku i jugoistoku važni su kratkoročni i srednjoročni ciljevi. Ukrajina bi trebala težiti razbijanju kopnenog mosta prema Krimu kojeg je Moskva dugo priželjkivala i za koji se brutalno borila. Ako ukrajinska vojska uspije, može zabiti klin između ruskih snaga na jugu i istoku napredovanjem do Melitopolja i dalje do Azovskog mora. Slaba ruska kontrola nad ovim teritorijima na istoku i jugu doprinijela bi sveukupnoj nestabilnosti položaja ruske vojske u Ukrajini i nepopularnosti rata u Rusiji.
Ukrajina i njezini pristaše trebali bi s povjerenjem pristupiti pitanju Krima. Rusija je sama sebi već zadala strateški poraz svojom odlukom da napadne Ukrajinu prošle veljače. Pokazala je da je njena vojska slabija nego što su mnogi predviđali prije rata. Ona je bila autor vlastite diplomatske izolacije, koju može preokrenuti samo okončanjem rata. Sputao je svoje gospodarstvo i usporio vojnu modernizaciju podvrgavanjem sankcijama. Potaknula je snažan osjećaj nacionalne pripadnosti u Ukrajini i dramatično ojačala transatlantsko savezništvo, čija je Ukrajina sada de facto članica. S vremenom će ugrađene slabosti Rusije i prednosti Zapada i Ukrajine imati svoj učinak. Kada to učine, otvorit će se nove opcije za rješavanje pitanja Krima.
