Osim očite daljnje fragmentacije europske politike, solidne, ali ne i dominantne pozicije krajnje desnice te jačanja zelenih ljevičara, pet lekcija proizlazi nakon nedjeljnih izbora za Europski parlament, piše Politico.eu.
Europska unija ostaje gdje jest
Od izbijanja dužničke krize 2009. godine, promatrači europskih poslova tretirali su svaku krizu s kojom se Europska unija suočavala kao egzistencijalnu, a svaki trenutak kao kritičnu točku. Ipak, unatoč svim svojim disfunkcijama, Europska unija ostaje i nikamo ne ide. Ukupna potpora projektu integracije je na povijesnim razinama, a koristi od članstva očite su čak i njenim populističkim kritičarima. Možda zbog te stvarnosti, nacionalisti i euroskeptici pozivaju na neodređenu reformu Europske unije, umjesto da se zalažu za raspad bloka. Borba, naravno, nije gotova, tvrdi Politico. Čak i ako se Europska unija više ne suočava s rizikom sloma i propasti, ostaje opasnost da se ne isprazni i da postane nemoguća za upravljanje zbog beskorisnih nacionalističkih politika.
Sva europska politika je lokalna
Ovi izbori mogli su biti "najeuropskiji" europski izbori do sada. Sve oštrija politička podjela između nacionalizma i proeuropskog stajališta postoji na cijelom kontinentu, kao i osjetljivi politički izazovi poput imigracije. Istaknute političke ličnosti, uključujući talijanskog Mattea Salvinija, francuske Marine Le Pen i belgijskog Guya Verhofstadta, sudjelovale su u predizbornim kampanjama daleko izvan svojih zemalja.
Znači li to da smo svjedoci rođenja istinski europskog javnog trga, pita se Politico? Ne baš. Malo je glasača gledalo televizijske debate vodećih kandidata za Europsku komisiju, a i vrlo ih je moglo imenovati bilo koga od njih. U većini zemalja, europske teme su zasjenile domaće borbe. Unatoč najvećim naporima francuskog predsjednika Emmanuela Macrona, kampanja u Francuskoj odražavala je domaće neraspoloženje u zemlji. Iz razumljivih razloga, rasprava u Ujedinjenom Kraljevstvu završila je isključivo o Brexitu. U Poljskoj je puno energije bilo usmjereno na raspravu o LGBTQI problemima i skandalima seksualnog zlostavljanja u Crkvi. Za pro-EU (i anti-EU) sile, lekcija je jednostavna: lokalni kontekst je važan, ne postoje jedinstvena rješenja i domaća se politika ne smije shvatiti neozbiljno.
Nemojte udovoljavati populistima
I kolaps vladajuće koalicije u Austriji i ostavka britanske premijerke Therese May pokazuju opasnosti strategije "ne postoje neprijatelji desnici", koju su usvojile mnoge konzervativne stranke. Les Républicains u Francuskoj postali su praktički nerazlučivi od Le Penine krajnje desničarske stranke Nacionalno okupljanje (NR), ali pomak te stranke prema ekstremizmu uprihodio je svega nešto više od osam posto glasova. Lekcija za europski desni centar je da njegovi pokušaji postizanja kompromisa s krajnjom desnicom - uključujući sadašnju ambivalentnost Europske narodne stranke prema mađarskom premijeru Viktoru Orbanu - narušavaju njegov karakter kao ekumenske i fundamentalno umjerene političke snage te ga guraju u utrku koju ne može dobiti.
Pogledajte na istok
Lijeni pogled europske politike vidi "nove" države članice u istočnoj Europi kao posrednike populizma, zaostalosti i korupcije. To gledište na mnogo načina ima osnovu u stvarnosti: prema uobičajenim mjerama, Mađarska više nije liberalna demokracija, već hibridni režim sličan Turskoj ili Rusiji, a sadašnja poljska vlada nije skrivala svoju ambiciju da "izgradi Budimpeštu u Varšavi".
Ipak, ovaj binarni pogled zamagljuje činjenicu da se i stare i nove države članice suočavaju s istim izazovima. Štoviše, u nekim zemljama istočne Europe sve se češće događa političko vrenje koje u sebi nosi obećanje oživljavanja europskog projekta. Slovačka je, na primjer, na čelu s novom umjerenom, proeuropskom koalicijom desnog centra i lijevog centra (Progressive Slovakia-SPOLU) koja je na kraju uvjerljivo pobijedila na izborima.
Cirkus od Brexita mora završiti
Tri godine nakon glasovanja za izlazak iz EU-a, Velika Britanija šalje uvelike neozbiljnu skupinu europskih parlamentaraca u Bruxelles. Britanska politika ostaje i dalje u neredu, a ne postoji djelotvorna vizija Brexita iza koje bi zemlja mogla stati. Politika stalnih produljenja također ne pomaže; odgađanje dana obračuna samo zamagljuje kompromise koje Brexit podrazumijeva. Ako je novi kontingent zastupnika u Europskom parlamentu, koji zajamčeno djeluju u zloj vjeri, cijena koju treba platiti da Velika Britanija ostane u Europskoj uniji, dobro. Ali, ako sljedeća britanska vlada ne bude spremna opozvati zauvijek Brexit - i ispoštovati takvu obvezu - Velika Britanija mora napustiti Uniju što je prije moguće, s dogovorom ili bez dogovora, piše Politico.
