Nijemac Roland Bartetzko kao tinejdžer se, osamdesetih godina prošloga stoljeća, prijavio u njemačke oružane snage, Bundeswehr, a kada je počeo rat u bivšoj Jugoslaviji najprije se kao dragovoljac borio u BiH u redovima Hrvatskog vijeća obrane (HVO), a potom i na Kosovu u sastavu Oslobodilačke vojske Kosova (OVK). Zbog bombaškog napada na jedno srpsko izaslanstvo ležao je u zatvoru, a zatim je ostao živjeti na Kosovu.
Nedavno mu je objavljena knjiga "Miris rata - pouke iz borbe" u kojoj je opisao ratnu "klaonicu u Jugoslaviji" i o kojoj je govorio za Deutsche Welle. Kniiga je dosad objavljena na albanskom, engleskom i njemačkom jeziku, a uskoro će izaći i u prijevodu na hrvatski jezik.
'Otišao sam ratovati jer sam vojnik, a vojnici se bore'
"Da bih se mogao zvati vojnikom, tako sam tada mislio, morao sam se boriti. U suprotnom sam mogao učlaniti se u paintball klub", piše Bartetzko u svojoj knjizi.
U "jugoslavensku klaonicu" otišao je jer je bio vojnik, a vojnici se, kaže, bore.
"Odlučio sam se boriti kod Hrvata, ali sam si jednako tako mogao zamisliti da se prijavim u bosansku vojsku. Bilo mi je svejedno koja će od dvije vojske na kraju biti. Ali nisam htio ići Srbima. Zar oni nisu bili loši momci", kaže Bartzetzko.
Iako njemački službeni dokumenti govore o stotinjak njemačkih dragovoljaca koji su se borili na hrvatskoj strani te ih se uglavnom svrstava među desničarske ekstremiste, Bartetzko nije bio taj jer mu se, kaže, neonacisti gade. U njegovu slučaju radilo se isključivo o avanturizmu.
"Drugi su možda imali probleme – s policijom, ženom, obitelji… Bilo je i turista koji su mislili da je cool provesti jedan tjedan na bojišnici", kaže.
'Želudac možeš ispovraćati samo jednom'
Bartetzko, koji je u ratu postao specijalist za eksploziv, svoja sjećanja na svakodnevicu borca u ratu već godinama opisuje na portalu Quora, gdje neke njegove objave dostignu i milijunsku publiku, piše Deutsche Welle. U jednoj takvoj objavi napisao je: "Sljedećeg jutra sam se lagano budio, nitko nije pucao, sunce je izvana sjalo u podrum i pomislio sam: "Kakvo lijepo jutro!" Polako mi je u svijest doprlo gdje se zapravo nalazim i sljedeća misao je bila: "Sranje!" (…) Pred borbu: Možeš samo određeni broj puta očistiti oružje, a želudac možeš ispovraćati samo jednom."
Opisao je i jedan trenutak napetosti kada je iza ugla brundalo nešto poput srpskog tenka. Bartetzko je, kaže, pomislio da to ne može biti T-55 nego opasniji M-84, a onda se iza zavoja pojavio traktor na koji su bile zavarene čelične ploče. "Kao u Pobješnjelom Maxu", napisao je.
Jednom kada je od mine koju je postavila njegova jedinica stradao albanski civili, nije bio potresen.
"Kada bi se danas dogodilo nešto slično, vjerojatno bih drugačije reagirao. Rat otupljuje osjećaje. Ne samo kod vojnika nego i kod civila. Čovjek se brzo na sve navikne", kaže.
Živciraju ga ratni veterani u Hrvatskoj i na Kosovu
Njegova knjižica nije dokumentaristička već je više zbornik anegdotskih epizoda i savjeta u kojima se Bartetzko ukazuje kao hibrid gerilskog taktičara, amaterskog psihologa i motivacijskog govornika, piše Deutsche Welle.
"Toliko se gluposti priča (o ratu). Knjigu sam osmislio kako bi se suprotstavila turbopatriotskoj mitologizaciji."
Posebno mu idu na živce kaste veterana u Hrvatskoj i na Kosovu koji bi kanonizirali rat predstavljajući ga kao svetinju gdje je svaki vojnik sve vrijeme mislio na uzvišeni cilj. Bertetzko pak piše o tome da su mnogi njegovi suborci zaradili psihičke traume koje su tabu ili su mnoge dane na frontu proveli onesviješteni od alkohola.
"Kao vojnici nismo baš svakog dana mislili na oslobađanje zemlje. To nije vojnička svakodnevica", kaže.
Opisao srpske zločine, ali prešutio hrvatske i albanske
Deutsche Welle piše kako je Bartetzko u svojoj knjizi tu i tamo spominjao grozomorne srpske zločine, a o hrvatskim ili albanskim zločinima nije napisao ni riječi.
"Nisam vidio zločine, što ne znači da ih nije bilo. Strancima na ratištu se ne pričaju takve stvari", odgovorio je na pitanje o tome.
Također, kaže, u glavi ima brojku ljudi koje je ubio, ali je ne želi reći smatrajući to neukusnim.
"Uostalom, nisam provjeravao jesu li stvarno mrtvi. To mogu znati samo kod svojih ljudi koje smo pokopali", pojašnjava.
Robijao zbog terorističkog napada koji nikada nije priznao
Sjećanja u svojoj knjizi završio je s lipnjem 1999. godine, odnosno okončanjem NATO-ovog bombardiranja Srbije, No, nije opisao događaj koji je uslijedio dvije godine kasnije i sudbinski mu odredio daljnji život. Naime, bila je srijeda, 18. travnja 2001. godine oko 14.55 sati kada je u prizemlju napuštene kuće u središtu Prištine detonirana bomba – baš kada je prolazio automobil sa službenicima odjela za putovnice Jugoslavenskog odbora za suradnju s UNMIK-om. Pukovnik MUP-a Aleksandar Petrović bio je ubijen, a četvero ljudi u automobilu ozlijeđeno. Nedugo potom Bartetzko je uhićen.
Najprije je zbog ubojstva, pokušaja ubojstva i terorizma osuđen na 23 godine zatvora pred Međunarodnim okružnim sudom u Prištini, a uz sudjelovanje i njemačkih sudaca. Kazna mu je kasnije smanjena na 20 godina, a 2015. godine pušten je na uvjetnu slobodu. On, pak, nikada nije priznao zločin tvrdeći da je bio žrtvom zavjere.
Živciraju ga i oni koji su iz uniformi uskočili u fotelje
Boravak u zatvoru iskoristio je da bi diplomirao pravo. Oženio se kosovskom Albankom i savršeno govori albanski te radi kao pravnik u jednoj produkcijskoj kući koja snima televizijske serije. Posebno ga, kaže, živciraju oni koji su iz uniforme uskočili u fotelje.
"Pokušali su unovčiti svoju slavu. To im izgleda nije bilo dovoljno, htjeli su više. I tako su ušli u politiku", tvrdi on.
Tragikomični su mu i svi popisi "ratnih veterana" OVK-a čiji broj je premašio 40.000, iako se na suđenjima u Haagu govorilo o nekoliko tisuća boraca.
"Ne vjerujem ni da nas je bilo 5000. Gdje su svi ti ostali bili? To je sve izborna kampanja. Ljudi koji nisu bili u ratu registriraju se kao veterani, dobivaju malu mirovinu, a zauzvrat moraju izabrati ispravnu stranku", zaključuje Bartetzko.
