Dimitros Karsiotis je izvan sebe, njegove ovce su nestale kao i cijeli urod šipka.
"To su sve pokrali ti ljudi", govori uzrujano ovaj umirovljenik za Deutche Welle. A kada govori o "tim ljudima" misli na izbjeglice i migrante koji u obližnjem izbjegličkom kampu Moria vegetiraju u strašnim uvjetima. Oni se svako malo pojave u selu jer je kamp pretrpan. Sagrađen je za 2800 ljudi, a danas je tamo više od 13.000 ljudi koji žive u nehumanim uvjetima.
U susjednom selu Moria do kojeg se lako stigne pješice, živi oko 1000 ljudi. Oni nerado govore o kampu, ne žele da ih se proglasi netrpeljivima prema izbjeglicama, ali više ne mogu šutjeti. Kažu, situacija je neizdrživa.
"Skoro svi su ovdje vrlo tolerantni, neki su imali kontant s novopridošlicama, ali sve je više problema", kaže Stratos Marinatos koji radi u očevoj trgovini u selu. Čini se da je riječ o manjim kaznenim djelima; više o tome ovaj mladić ne želi reći.
Problemi su postali preveliki da bi ih mještani mogli sami svladati, a grčka vlada i EU moraju se brinuti za ljude koji žive na Lezbosu.
Nemira sve više
Slučajni prolaznici se s time slažu i kimaju glavom, a za detaljne informacije upućuju na novoizabranog načelnika Općine Ioannisa Mastrogiannisa. On je umirovljeni veteran obalne straže. Kaže da tijekom aktivne straže nije imao puno kontakata s izbjeglicama. Trenutnu situaciju u kampu Moria ocijenjuje kao vrlo problematičnu, već i zbog činenice da tu na uskom prostoru žive ljudi iz više od 70 zemalja. Na jako uskom prostoru religijske i etničke razlike osobito jasno dolaze do izražaja, a to lako vodi do napetosti", kaže ovaj 70-godišnjak.
Naglašava da u samom selu dosad nije bilo nasilja. Kada su prve izbjeglice stigle na Lezbos, tamošnje stanovništvo im je pomagalo, činili su sve što je bilo u njihovoj moći da pomognu ljudima u nevolji. Ali u međuvremenu su ljudi postali nemirni.
"Svako malo se u selu nešto ukrade, voće, povrće, domaće životinje. Stanovnici se boje za ono malo što posjeduju", kaže načelnik.
Slikom sela dominiraju izbjeglice. Šeću se uskim uličicama, kupuju hranu, sunčaju se na livadi. Većina ih je iz Afganistana. Ponekad se mogu vidjeti i manje grupe žena. Tko god je vidio kako iznutra izgleda izbjeglički kamp, ne može im zamjeriti da ponekad s drveća uz rub cesete uberu neko voće.
Umirovljenik Dimitrios Karsiotis objašnjava da je njegova mjesečna mirovina 338 eura, a uz to se mora još brinuti i za rođake koji su bez posla. On ovisi o dodatnim prihodima kao uzgajivač ovaca. Gubitak 30 životinja on ne može prežaliti usprkos odšteti od 1700 eura koju je dobio.
"Uzgojem ovaca ja sam dodatno zarađivao 3000 eura, ali taj je novac sada nestao. Ja sam gotov", govori Karsiotis.
Otok izbjeglica
Lezbos, treći po veličini otok u Grčkoj, i sam ima dugu tradiciju iseljavanja. Tijekom 1960-ih godina su tisuće ljudi napustile otok i otišle trbuhom za kruhom u Njemačku, Australiju ili u Sjedinjene Države. To je svakako jedan od razloga zašto su dugo vremena otočani imali puno razumijevanja i suosjećanja prema izbjeglicama iz čitavog svijeta. Jedna 85-godišnja baka koja je 2016. godina dijelila kruh pridošlicama bila je 2016. čak predložena za Nobelovu nagradu za mir kao predstavnica svojih otočana.
