Već četrnaest godina je šifrirana "datoteka osiguranja" Wiki Leaksa jedan od najzanimljivijih elemenata suvremenog digitalnog aktivizma na internetu, kao i u globalnoj politici. Zbirka dokumenata, čiji je sadržaj do danas potpuno nepoznat, prvi put se pojavila 2011. godine, istovremeno s objavom velikog broja američkih diplomatskih materijala i dokumenata iz Pentagona, te je predstavljena kao svojevrsno "digitalno osiguranje" - arhiva koja se slobodno distribuira diljem svijeta putem interneta, ali i danas ostaje otključiva, bez odgovarajućeg AES-256 ključa. Ova vrsta šifriranja smatra se jednom od najboljih na svijetu i koristi je američka obavještajna zajednica, kao i savezne agencije .

Ideja je, zapravo, bila jednostavna: ako bi projekt Wiki Leaks ili njegovi ključni članovi bili kompromitirani, objavljivanjem lozinke, cijeli sadržaj bi odmah postao javno i globalno dostupan. Kasnije su objavljene nove, mnogo veće verzije, uključujući arhive od tri stotine gigabajta , što je dodatno potaknulo nagađanja o tome što bi se moglo nalaziti unutra. Misterij se brzo proširio, posebno na društvenim mrežama, gdje su se pojavile najrazličitije teorije - od tvrdnji da datoteka sadrži "superkompromitirajuće" materijale o Jeffreyju Epsteinu, do nagađanja da se unutra nalaze dokumenti vezani uz Vladimira Putina, rusku obavještajnu strukturu mreže oligarhijskih tvrtki za pranje novca, pa sve do informacija o izuzetno tajnom kompleksu unutar planine Yamantai na Uralu.

Što se nalazi unutra?

Međutim, do danas nijedna od ovih tvrdnji nije potkrijepljena dokazima, dok sam Wiki Leaks nikada nije otkrio sadržaj ove arhive, niti postoji ikakav provjereni trag koji povezuje ove dokumente s Epsteinom, Putinom ili bilo kojom drugom određenom osobom. Unatoč tome, teorije opstaju upravo zato što nedostatak informacija otvara vrata različitim tumačenjima. Također je važno naglasiti da nijedan istraživač, novinar ili obavještajna agencija ili tehnološka tvrtka do danas nije uspjela dešifrirati dokumente u arhivi, što je i očekivano, s obzirom na snagu AES-256 enkripcije. Ako je lozinka dovoljno duga i pravilno generirana, 'hakiranje' je praktički nemoguće, čak i s resursima najvećih zemalja i velikih superračunala. To znači da sadržaj arhive do danas ostaje potpuno nepoznat - ne zato što Wiki Leaks nešto skriva od javnosti, već zato što se cijeli koncept 'osiguranja' arhive temelji na prethodno zaštićenom, ali neotkrivenom materijalu.

Tehnički gledano, najvjerojatnije je da originalne datoteke sadrže sigurnosne kopije internih podataka i neobjavljenih dokumenata iz vrhunca Wiki Leaksa, uključujući materijale koje je dostavila Chelsea Manning, jedna od prvih 'zviždačica'. Kasnije ogromne verzije arhive vjerojatno su rezultat automatiziranih sigurnosnih kopija podataka, a ne nužno pohrane 'eksplozivnih' informacija. Međutim, upravo taj jaz između tehničkog racionalnog objašnjenja i javne percepcije stvara prostor za mitologizaciju. Wiki Leaks, poznat po objavljivanju politički osjetljivih materijala više od desetljeća, lako postaje 'projekcijsko platno' (eng. whiteboard) za sve vrste teorija zavjere, od onih koji očekuju globalno razotkrivanje političara, do onih koji vjeruju u skrivene dokaze o najmračnijim likovima s Wall Streeta.

Suština je, međutim, jednostavna: sadržaj arhive osiguranja ostaje nepoznat, neotvoren i - nepoznat. Sve priče o Epsteinovim mrežama, Putinovim tajnama ili geopolitičkim previranjima su nagađanja bez ikakve osnove. Arhiva nije otvorena, ključ za šifriranje nikada nije objavljen, a sve što se o njoj danas zna svodi se na činjenicu da postoji kao 'digitalna enigma' na internetu koja je prešla granicu tehnologije i ušla u modernu internetsku mitologiju. Sve dok šifriranje ostaje netaknuto, datoteka "osiguranja" živi kao savršena misterija i dokaz da ponekad sama mogućnost skrivenog sadržaja koji je zapravo dostupan svima ima veću moć od država i političara - što god on zapravo sadržavao.

POGLEDAJTE VIDEO: Dok Ukrajinci ginu razvija se 'novi i poboljšani' okvir za mir... Evo što se traži od Zelenskog: