Nina Borović Kobiljski, majka djevojčice E. K. ubijene u masakru 3. svibnja u osnovnoj školi u Beogradu, potresnim riječima obratila se roditeljima dječaka (13) koji je ubio njihovu kćer i još osmero učenika, kao i domara škole. U pismu naslovljenom "Roditeljima neliječenog dječaka", ona je iznijela niz do sada nepoznatih detalja o životu djece iz razreda koji su dijelili s mladim ubojicom.
Nina Borović Kobiljski inače je supruga bivšeg srpskog odbojkaša Dragana Kobiljskog i trenera Crvene zvezde.
Njezino pismo prenosimo u cijelosti:
Roditeljima neliječenog dječaka...
….ako nas ikada budete tražili i poželjeli kazati "Molim vas oprostite, nismo znali bolje i mnogo nam je žao…"
Znate, mi više u ovozemaljsku pravdu ne vjerujemo… ali se trudimo nastaviti vjerovati u ljudskost i u istinu…
Vjerujem da vam je dobro poznata činjenica da je naš razred VII2 bio jedan izuzetan razred, ne zato što je bio sastavljen od odličnih učenika, već zato što su to bila dobra djeca i dobri prijatelji jedni drugima. Oni su u školu odlazili nasmijani i vraćali se zadovoljni.
Djeca su bila zajedno u kampu
Sjećate li se da su nam djeca išla zajedno u jezični kamp u Francusku… pa dobivali smo njihove videosnimke kako pjevaju pored kamina, igraju se na tematskim večerima i idu na izlete… znate i da su se svi zajedno kartali i smijali u sobama do kasno u noć.
Kako ne biste znali, kada ste puni zahvalnosti zvali razrednika i zahvaljivali što vam je sin tako lijepo prihvaćen od strane kolega u novom razredu u koji ste ga izabrali prebaciti.
Bilo im je prelijepo, ali im je istovremeno bilo čudno zašto jedno dijete svih sedam dana spava sklupčano u fotelji, umjesto u krevetu, iako mu je na raspolaganju cijela dvokrevetna soba?!
Znate li da je tom djetetu bila neophodna pomoć, i vas roditelja, i stručnih osoba?
Tragedija koja nas je zadesila je toliko strašna, bolna i nepojmljiva, da se svakodnevno borimo za udah.
'Zašto mu niste pomogli?'
Misli koje će nas doživotno moriti su: zašto mu niste pomogli?! Zašto ste ga obučavali u streljani i kod njega razvijali i gajili tako jezive vještine pucanja i ubijanja, dok smo mi našu djecu vodili na satove umjetnosti i sporta?!
Ako niste bili svjesni svoje uloge u nezapamćenoj tragediji od 3. svibnja 2023. godine, onda biste se morali osvijestiti i shvatiti da se nažalost ovdje suočavamo s tragedijom nakon tragedije koja poprima svjetske razmjere. Jasno nam je da javno mnijenje traži neki smisao - razlog s ciljem da se ovakav zločin na neki način obrazloži i shvati kako je do njega došlo?
Da se razumijemo, vršnjačko nasilje je krucijalna tema današnjeg doba kojoj se mora posvetiti najveća pažnja i briga kako bi se ono zaustavilo. Ali se u ovoj tragediji ono nije dogodilo, niti biste se smjeli ponovo obmanjivati i kriti iza neistine.
Ispričavam se, dogodilo se na najpogubniji mogući način, ali od strane vašeg djeteta prema našoj djeci.
Jeste li svjesni činjenice da preživjeli i ranjeni dobivaju životne prijetnje iz cijelog svijeta jer će "netko završiti ono što je započeto", u bolesnom uvjerenju o zadovoljenju pravde za "maltretiranog" dječaka.
Djeca su ga naivno prihvatila
Vi dobro znate da su ga djeca VII2 naivno prihvatila, pružila mu ruku prijateljstva i to je sve što su njihova zlatna srca mogla učiniti… Sve drugo je bilo na vama, koji ste za njega odgovorni, i stručnim službama koje su morale zadržati objektivnost onda kada nastupi roditeljska slabost.
Znate, 21. stoljeće je nažalost stoljeće bez srama… Ne bi trebala u ovom stoljeću biti sramota potražiti svu stručnu raspoloživu pomoć današnjice.
Kada vas opet budu pitali, razmislite hoćete li ponoviti: "Nisam kriv" ili ćete makar reći: pogriješili smo, nismo znali bolje…
Tada možda niste znali, ali je sada bolna istina iza svih nas i trebali biste moći bolje… Barem reći: "Oprostite, jako nam je žao, vaša djeca ni za što nisu kriva!"
Ovdje nije u pitanju samo osobna tragedija, već kolektivna tragedija jednog društva jer su stradala izuzetna djeca koja su bila na pravom putu da postanu sjajni ljudi i koji su s nesuđenim vlastitim obiteljima trebali biti zalog ovom društvu.
I dalje se molimo za spas vaših duša, ali bez priznanja, nema ni pokajanja.
