Mnogi su je pohvalili za hrabrost, dok se drugi drže uvjerenja da ako je tako bilo dosad, tako treba biti i dalje.
"Kako je moguće da djeca, koja su u školi od 8 ujutro do 4 popodne, uz sve to još imaju barem dva sata pisanja domaće zadaće? Kako je moguće da to ima smisla - da dijete legitimno nema vremena ni za što osim škole? Kada bi se klinci trebali igrati sa svojom braćom, uživati u slobodnim trenucima, biti bez stresa jednom kada dođu iz škole? Kada će dijete ispoljavati svoje strasti - crtati, pjevati, baviti se sportom? Zašto djeca ne mogu kao roditelji doći sa svog 'posla i onda uživati u slobodnom vremenu?
Moja 10-godišnja Maya, znate i sami - voli učiti, voli čitati. I uvijek je nešto zanima. Trenutno piše svoju priču o vukovima, pohađa satove kodiranja i jako voli slikati. Kako da ona to sve stigne uz toliko škole i zadaće?
Zato vam pišem, pokušat ću biti što pristojnija, ali moja kćer je gotova sa zadaćama. Počela sam na njoj primjećivati znakove stresa, počela je mrziti školu i zato joj želim pružiti slobodna popodneva da ima vremena biti dijete. Ne znam što ćete mi odgovoriti na ovo, ali ako ćete je odlučiti kažnjavati zbog toga što vam neće donositi napisane zadaće, onda mi se čini da ću morati potražiti neko drugo rješenje za nju.
Svi mi želimo da naša djeca odrastaju i uspiju u svijetu. Ja vjerujem u obrazovanje, ali ne vjerujem da je jedino što djeca moraju znati. Nije me briga hoće li ona jednog dana završiti samo školu ili će ići na Harvard. Ja joj samo želim da bude inteligentna, da vidi širinu svijeta, bude ljubazna, inspirirana, humanitarna, duhovna i imati ravnotežu u svom životu. Želim da bude mentalno i emocionalno zdrava. Želim da ona zna da posao nije život, to je dio života. Rad vas neće ispuniti dok god nemate i onu drugu stranu života - obitelj, slobodu, slobodno vrijeme, hobije i druženja. S ovakvim tempom učenja mi djecu pretvaramo u stresne radoholičare. S 10 godina.
Ja to ne želim svom djetetu! Moje dijete prvenstveno treba biti dijete!"
